Ustavni progon BiH Hrvata
Hercegovina.info
Zbog neravnopravna položaja u BIH, a sad politički napušteni i zakonski diskriminirani u Hrvatskoj, hercegbosanski Hrvati su prisiljeni na teritoriju, koji je većinski u njihovim rukama, formirati vlastitu federalnu jedinicu. Bošnjačka ratna politika i poslijeratni sarajevski unitarizam potisnuli su Hrvate iz mnogih dijelova središnje Bosne pa će im teritorij od Drvara preko Mostara do Stoca ostati jedina uporišna točka. Nakon diskriminirajućih odluka u Hrvatskom saboru, njihove opravdane zahtjeve mogu trenutno čak i zaustaviti sarajevski i međunarodni pritisci, nu težnje naroda nikad ne će spriječiti pa će svako demokratsko očitovanje volje ići u prilog njihovu osamostaljenju.
Prekogranično neprijateljsko raspoloženje te stalni bošnjački pritisci prisilit će hercegbosanske Hrvate da vlastite probitke usklade s Republikom Srpskom, a njihov neriješen status u BiH do unedogled će otezati možebitni ulazak ove zemlje u Europsku uniju. Dogovor s Republikom Srpskom ojačat će legitimne težnje obaju kršćanskih naroda da se izvuku ispod bošnjačke, dakle muslimanske dominacije. Tim savezom, koji na širem regionalnom planu, naravno ide u prilog Srbiji, znatno bi podigao strateški ugled Beogradu, koji bi praktično u svom okruženju imao muslimansku državicu. Dakle, upravo položaj koji ratom nije uspio izboriti. Osim pacifikacije Bošnjaka, koji su zbog sve utjecajnijega fundamentalizma postali ozbiljnom prijetnjom Europi, u mnogo čemu bi se promijenio i geostrateški položaj Republike Hrvatske. Osim maloga muslimanskog otočića oko Bihaća, Hrvatska bi na svojim ionako dugim granicama imala Srbiju, Republiku Srpsku i hercegbosanske Hrvate, koji, ako žele opstati moraju čuvati svoj vlastiti probitak, a to je savez s Republikom Srpskom i Srbijom.
Kako u prijepornim pograničnim dijelovima Republike Hrvatske živi srpska manjina, koja je teritorijalno, etnički, gospodarski i kulturno naslonjena na Republiku Srpsku u budućnosti bi mogle rasti tenzije za regionalnim, a kasnije, vjerojatno i teritorijalnim povezivanjem. Budući da Srbija, ali i Republika Srpska imaju snažna politička uporišta u mnogim središtima Europske unije Hrvatska bi se u slučaju bilo kakvih prijepornih pitanja mogla naći u vrlo nezavidnu položaju. Ne treba ispustiti iz vida ni činjenicu koliko je Srbija strateški ojačala izgradnjom ruskoga plinovoda Južni potez, kao i snažnom udjelu ruskoga kapitala u svim važnijim gospodarskim granama u Republici Srpskoj. Odluke Hrvatskoga sabora o izgonu hercegbosanskih Hrvata iz Republike Hrvatske prati snažna medijska potpora, a ta se propaganda o navodnoj pljački državnoga proračuna, socijalnim davanjima i beskrajnoj financijskoj pomoći sustavno prelijeva u sve narodne slojeve pa neupućeni narod krivnju za vlastiti bijedan položaj, u potrazi za žrtvenim janjetom krivca pronalazi u hercegbosanskim Hrvatima. To sljepilo dugoročno će omogućiti bilo koji prodor s istoka, a ucijenjenoj Hrvatskoj, koja ionako ne vidi gdje se nalazi, tek će pružiti zadovoljstvo, kako su joj za još jednu povijesnu nedaću krivi Hercegovci.
U medijskoj histeriji najdalje su otišla glasila u rukama inozemnoga kapitala, koja ionako vode politike svojih gospodara. Neki su posljednjih dana, očito osokoljeni Vladinim najavama, nakon višegodišnjeg rasipanja mržnje prema Hercegovcima, naglo stali u njihovu navodnu zaštitu. Nu motiv tog naglo probuđena pokroviteljstva, nije zalaganje za jednakopravan položaj Hrvata u BiH, nego novi poticaj da se"krivnja za nevolje hercegbosanskih Hrvata svali na cjelokupnu politiku Zagreba, a posebno na politiku Franje Tuđmana, koji je u Daytonskom sporazumu ugradio obrambeni mehanizam kroz posebne veze između Republike Hrvatske i Federacije BiH. Nu taj sporazum su suspendirali Ivica Račan i Stjepan Mesić, a na njegovoj provedbi nisu inzistirale ni postračanovske vlasti. U pozadini ovakvih optužaba skriva se opravdavanje bošnjačkih zločina nad Hrvatima u središnjoj Bosni i dolini rijeke Neretve, a koji su planski izvedeni, kako bi bošnjački politički vrh, nakon što je u ratu izgubio teritorije od Srba, manjak prostora nadoknadio od Hrvata. Nu od ovakve politike, koju desetak posljednjih godina vode hrvatske vlasti, na kraju će najmanje koristi imati sami Hrvati, ali i Bošnjaci.
Prekogranično neprijateljsko raspoloženje te stalni bošnjački pritisci prisilit će hercegbosanske Hrvate da vlastite probitke usklade s Republikom Srpskom, a njihov neriješen status u BiH do unedogled će otezati možebitni ulazak ove zemlje u Europsku uniju. Dogovor s Republikom Srpskom ojačat će legitimne težnje obaju kršćanskih naroda da se izvuku ispod bošnjačke, dakle muslimanske dominacije. Tim savezom, koji na širem regionalnom planu, naravno ide u prilog Srbiji, znatno bi podigao strateški ugled Beogradu, koji bi praktično u svom okruženju imao muslimansku državicu. Dakle, upravo položaj koji ratom nije uspio izboriti. Osim pacifikacije Bošnjaka, koji su zbog sve utjecajnijega fundamentalizma postali ozbiljnom prijetnjom Europi, u mnogo čemu bi se promijenio i geostrateški položaj Republike Hrvatske. Osim maloga muslimanskog otočića oko Bihaća, Hrvatska bi na svojim ionako dugim granicama imala Srbiju, Republiku Srpsku i hercegbosanske Hrvate, koji, ako žele opstati moraju čuvati svoj vlastiti probitak, a to je savez s Republikom Srpskom i Srbijom.
Kako u prijepornim pograničnim dijelovima Republike Hrvatske živi srpska manjina, koja je teritorijalno, etnički, gospodarski i kulturno naslonjena na Republiku Srpsku u budućnosti bi mogle rasti tenzije za regionalnim, a kasnije, vjerojatno i teritorijalnim povezivanjem. Budući da Srbija, ali i Republika Srpska imaju snažna politička uporišta u mnogim središtima Europske unije Hrvatska bi se u slučaju bilo kakvih prijepornih pitanja mogla naći u vrlo nezavidnu položaju. Ne treba ispustiti iz vida ni činjenicu koliko je Srbija strateški ojačala izgradnjom ruskoga plinovoda Južni potez, kao i snažnom udjelu ruskoga kapitala u svim važnijim gospodarskim granama u Republici Srpskoj. Odluke Hrvatskoga sabora o izgonu hercegbosanskih Hrvata iz Republike Hrvatske prati snažna medijska potpora, a ta se propaganda o navodnoj pljački državnoga proračuna, socijalnim davanjima i beskrajnoj financijskoj pomoći sustavno prelijeva u sve narodne slojeve pa neupućeni narod krivnju za vlastiti bijedan položaj, u potrazi za žrtvenim janjetom krivca pronalazi u hercegbosanskim Hrvatima. To sljepilo dugoročno će omogućiti bilo koji prodor s istoka, a ucijenjenoj Hrvatskoj, koja ionako ne vidi gdje se nalazi, tek će pružiti zadovoljstvo, kako su joj za još jednu povijesnu nedaću krivi Hercegovci.
U medijskoj histeriji najdalje su otišla glasila u rukama inozemnoga kapitala, koja ionako vode politike svojih gospodara. Neki su posljednjih dana, očito osokoljeni Vladinim najavama, nakon višegodišnjeg rasipanja mržnje prema Hercegovcima, naglo stali u njihovu navodnu zaštitu. Nu motiv tog naglo probuđena pokroviteljstva, nije zalaganje za jednakopravan položaj Hrvata u BiH, nego novi poticaj da se"krivnja za nevolje hercegbosanskih Hrvata svali na cjelokupnu politiku Zagreba, a posebno na politiku Franje Tuđmana, koji je u Daytonskom sporazumu ugradio obrambeni mehanizam kroz posebne veze između Republike Hrvatske i Federacije BiH. Nu taj sporazum su suspendirali Ivica Račan i Stjepan Mesić, a na njegovoj provedbi nisu inzistirale ni postračanovske vlasti. U pozadini ovakvih optužaba skriva se opravdavanje bošnjačkih zločina nad Hrvatima u središnjoj Bosni i dolini rijeke Neretve, a koji su planski izvedeni, kako bi bošnjački politički vrh, nakon što je u ratu izgubio teritorije od Srba, manjak prostora nadoknadio od Hrvata. Nu od ovakve politike, koju desetak posljednjih godina vode hrvatske vlasti, na kraju će najmanje koristi imati sami Hrvati, ali i Bošnjaci.
Mate Kovačević | Hrvatsko slovo
Vezani članci