TUŽNA GODIŠNJICA ''Govorio sam mu da ne ide jer sam imao loš predosjećaj, najteže mi je prihvatiti način na koji je morao otići s ovoga svijeta''

Protekla godina prošla je u jednom trenu, u razmišljanju o mome Mateju, u prihvaćanju nekih novih spoznaja i o životu koji se u potpunosti promijenio i koji ja i svi mi u obitelji, nažalost, moramo prihvatiti onakvim kakav jest. Posljednji put sam sa svojim sinom ručao na Božić 2021. godine i tad smo on, ja i njegove dvije sestre odigrali posljednju partiju na karte. Ni na kraj pameti mi nije bilo da je to na ovom svijetu naš posljednji zajednički ručak. No eto, tako je očigledno bilo suđeno, zapisano u nekim nama, običnim ljudima, nevidljivim knjigama, kaže za Slobodnu Dalmaciju Nenad Periš, otac Mateja Periša, koji je prije godinu dana, u noći na 31. prosinca 2021. nestao u Beogradu, kamo je sa svojim prijateljima otišao na doček Nove godine.

''Nisam uspio''

Tragediju obitelji Periš, nestanak njihova Mateja, čije je tijelo pronađeno 18. svibnja ove godine u Dunavu, pratila je cijela regija i svi su proživljavali njihovu bol i patnju.

''To je istina i zahvaljujem svim ljudima dobre volje koji su cijelo vrijeme moga boravka u Beogradu bili uz mene, znanima i neznanima koji su mi dali svoju emociju i koji su suosjećali sa mnom i mojom obitelji. Pitate me jesam li se protivio Matejevu odlasku u Beograd? Jesam. A reći ću vam iz kojih razloga. Razgovor oko odlaska o Beograd vodili smo Matej i ja više od dva mjeseca. Bio sam protiv toga da ide u Beograd i to iz jednostavnog razloga jer sam u sebi imao neki loš predosjećaj. Također su mu i sestre govorile da ne ide u Beograd, ali on je htio ići sa svojim prijateljima. Govorio sam mu kako je Beograd odličan grad za provod, da je velik, da se čovjek može zabaviti na puno mjesta, ali sam mu isto tako govorio i da je daleko. Želio sam da ide, ako već mora nekamo ići na doček, negdje bliže, ne tako daleko. No u svojim nagovaranjima nisam uspio, a da sam uspio, nikad ne bismo doznali što smo izbjegli'', govori Periš.

Otac i sin su se posljednji put čuli 30. prosinca 2021.

''Zvao me s granice Hrvatske i Srbije. Nazvao me je zbog covid testa, za koji sam mu rekao da je negativan. Nakon toga smo komunicirali porukama, preko WhatsAppa. Bio sam zadovoljan što mi je sin dobro i što je sa svojim prijateljima, iako je u meni, u mojoj nutrini, bilo malo straha'', rekao je Periš.

''Sve mi se promijenilo''

Kraj do tad poznatog života za Nenada Periša i njegovu obitelj došao je 31. prosinca, oko 13 sati.

''Bio sam s obitelji u Barceloni, baš smo bili u taksiju, kad sam doznao da mi je sin nestao u Beogradu. To smo doznali od Matejeva prijatelja koji je s njime bio u Beogradu. Kako on nije znao naše brojeve mobitela, tu strašnu vijest doznali smo preko Instagrama moje kćeri. Odmah sam našao prvi slobodni let iz Barcelone i u Beogradu sam bio 2. siječnja 2022. godine, gdje sam ostao gotovo dva i pol mjeseca tražeći odgovore vezane uz moga Mateja'', kaže Periš.

Gubitak djeteta, u ovom slučaju sina, nešto je najgore što roditelj može doživjeti, proživjeti i preživjeti.

''Ta nova životna situacija promijenila je sve u mome i životu moje obitelji. Prvenstveno sam morao spoznati sebe, morao sam ponovno sam sebe upoznati i susresti se s novom istinom, shvatiti je i prihvatiti koliko god ona teška bila. Hvala Bogu koji mi daje snagu da prihvatim stvarnost onakvu kakva jest i da mi daje snage kako bih dalje mogao nastaviti živjeti, s mojim Matejem, jer on je u svakom trenutku, u svakom mom udisaju, sa mnom i zaista vjerujem da njegov odlazak s ovoga svijeta nije konačan kraj. Vjerujem da ćemo se on i ja ponovno sresti, sastati, biti zajedno, jer na život ne možemo staviti točku. Na život možemo staviti samo tri točke'', govori Nenad Periš za Slobodnu Dalmaciju.

''Nosim svoj križ''

Vjeru u Boga Periš ističe kao nešto što ga je održalo na životu, kao nešto što mu je dalo snage da prebrodi najteže trenutke svoga života.

''To što se, nažalost, dogodilo, dogodilo se, i ja, odnosno mi, tu stvarnost moramo prihvatiti ma kakva god ona bila. Kao čovjeku, takvu stvarnost je nemoguće prihvatiti, ali kao vjernik ja je moram prihvatiti. Ja svjedočim onome što se dogodilo, a dogodilo se to da je Matej morao otići s ovoga svijeta na jedan jako težak i traumatičan način. Sam u rijeci, to je ono najteže za prihvatiti, da mu nitko u tom trenutku nije mogao pomoći. Imam nadu u istinu, a to je vjera u ljubav, u vječnost i siguran sam da ćemo se moj sin i ja ponovno susresti, ponovno naći i ponovno odigrati partiju karata'', rekao je Periš.

Kaže da mu je ovo najveće iskušenje u životu.

''Svi mi imamo iskušenja u životu. Svi imamo uspone i padove. Tako i ja proživljavam iz dana u dan ovu tešku situaciju. Padnem pa se pridignem i moram nastaviti dalje hodati. Hodati, u cipelama, tijesnim i neudobnim cipelama ovoga života, moram tako nastaviti dalje. I moj sin bi želio da nastavim dalje, nikako da padnem. Moj Bog mi je dao moj križ i ja taj križ moram nositi. Taj križ mi kao čovjeku može biti težak, ali kao vjerniku mi ne smije biti težak. Noseći svoj križ svjedočit ću istini i tu ću istinu ponijeti u ponovni susret s mojim Matejem'', na kraju će Nenad Periš.