FOTO  Svi nerješeni granični sporovi Republike Hrvatske

Vidi originalni članak
Slovenske aspiracije prema hrvatskom teritoriju, kako kopnenom, tako i pomorskom, problem su koji traje puno duže od raspada bivše države, pa time i slovenskog blokiranja hrvatskog puta u EU.

Skandal koji je sada izbio oko arbitraže, pak, jasan je znak kako će se odgovor na pitanje gdje je zapravo hrvatsko-slovenska granica tražiti i dalje. A korijen toga problema, prema mnogim uglednim stručnjacima, među kojima je i Osječanin, dipl. inž. geodezije Želimir Buzuk, član predsjedništva Hrvatskog društva sudskih vještaka, leži u kanalu Sv. Odorik. "Od osamostaljenja Hrvatska je stalno u defenzivi glede svojih granica. Od vrha Oštro preko već zaboravljenog ZERP-a do dunavskih džepova - svi nas zakidaju, a naša strana stalno popušta", kaže on.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Da je problem kanal Sv. Odorik tvrdi i politologinja Tatjana Tomaić s pulskog Instituta društvenih znanosti "Ivo Pilar", koja slovi za jednu od najboljih poznavateljica hrvatsko-slovenske granice u nas (u koautorstvu s Mirelom Altić objavila je knjigu "Hrvatsko-slovenska granica na rijeci Dragonji" za koju je dobila Zlatnu povelju Matice hrvatske).
Rijeka Dragonja

- Radeći kao geodetski stručnjak na izradi osnovne državne karte, i to na signalizaciji za aerofotogrametrijsko snimanje i dešifraži, došao sam do sljedećih saznanja: granica između Hrvatske i Slovenije bila je definirana na rijeci Dragonji, koja je plavila Sečovsko polje, Drage te solane na ušću Dragonje. U cilju sprečavanja poplava iskopan je, a poslije proširen, kanal Sveti Odorik. Važno je reći da je kanal cca 500 metara jugoistočno od starog toka rijeke Dragonje, na hrvatskom teritoriju. Slovenci su tada proglasili da je to novi tok rijeke Dragonje, čime je Hrvatska izgubila dio teritorija na kojem je sada i dio Portoroškog aerodroma - kazuje nam Buzuk.

Tatjana Tomaić u intervjuima za Novi list i Večernji list proteklih je dana u više navrata podsjećala kako je granica na rijeci Dragonji od 1944. do 1992. u više navrata odlukama republičkih i saveznih institucija premještena na štetu Hrvatske, čime je naša država ostala bez 25 sela površine 2410 ha s 1014 stanovnika.

- Pomicanje granice s prirodnog toka rijeke Dragonje na kanal Sv. Odorik prilikom utvrđivanja granica 1954. godine, nakon ukidanja Slobodnog teritorija Trsta Londonskim memorandumom, izazvano je tek dovršenom regulacijom rijeke Dragonje. Razlog je to zašto se kanal sv. Odorika počeo nazivati Dragonjom, dok se prirodni tok Dragonje nazvao Stara Dragonja. Slovenija je odredila novu granicu na osnovi regulacije toka rijeke Dragonje bez ikakvih zakonskih akata i odluka ni na jednoj razini, ni državnoj ni republičkim, koje bi takvu odluku legalizirale i institucionalizirale, stoga je ona nelegalna u okviru tada važećih "avnojskih granica" i kao takva nevažeća. Republika Hrvatska time je nelegalno zakinuta za 390 hektara svog državnog teritorija između rijeke Dragonje i kanala sv. Odorika - navodi, između ostaloga Tomaić, te dodaje kako Hrvatska treba inzistirati na granici na prirodnom toku Dragonje, a kopnena granica osnova je razgraničenja na moru pa je time jasno i da Hrvatska ima veliki dio Savudrijske vale/Piranskog zaljeva.
Granica na Dunavu

Problemi hrvatskih granica, međutim, ne staju sa Slovenijom - nama u Slavoniji dovoljno je baciti pogled prema Dunavu ili prisjetiti se fantomskog "Liberlanda". Buzuk komentira: "Liberland je obična šala. Hrvatska traži da se priznaju katastarske karte, a Srbi kažu granica ide sredinom Dunava, te je on iskoristio tu situaciju. No, činjenica je da je i pitanje granice Hrvatske i Srbije još uvijek otvoreno."

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Problem je u različitim viđenjima kako bi se trebala povući granica na Dunavu i uz njega. Na lijevoj obali Hrvatska ima oko 10.000 hetara, a Srbija na desnoj obali oko 900 hektara. Srbija inzistira da se granica povuče sredinom Dunava. Takva privremena granica danas je plod "džentlmenskog" sporazuma RH i Srbije iz 1995., pod nadzorom tadašnjeg privremenog upravitelja Jacquesa Kleina. Hrvatska se pak poziva na katastarsko vlasništvo, što je utemeljeno i na prijeratnim granicama između republika, a ideja o graničnoj crti duljine 145 kilometara sredinom Dunava za RH je neprihvatljiva. Buzuk je u svome profesionalnom radu tu granicu iznimno dobro upoznao tijekom aerofotogrametrijskog snimanja za potrebe izrade osnovne državne karte. Graničnu je liniju, kaže, utvrdio prema karti JNA i preglednoj karti podjele Srbije, koje su granicu između Hrvatske i tadašnje Vojvodine, odnosno Srbije, utvrdili na način kako je to ucrtano u katastarskim planovima koji se čuvaju u katastru u Belom Manastiru. Prema tim podacima s lijeve strane Dunava nalaze se dijelovi katastarske općine Draž Karapanđa i Kenđija, dijelovi k.o. Zmajevac Kalandoš i Šmaguć, potom Adica, Kazuk, Zmajevačka kučka, Kopačko poluostrvo te Varošviz, Zverinjak i Srebrnica. Na svim je kartama bivše SFRJ to teritorij Hrvatske.

- Definiranost granice sredinom Dunava nije jednoznačno utvrđena granica s obzirom na promjenjivost toka ravničarskih rijeka sklonim meandrima. Pri ovome moramo imati u vidu vremenski odmak od donošenja Zakona o uspostavljanju i ustrojstvu Vojvodine (1945.). Također moramo uzeti u obzir da se na sjevernoj polutki desna obala rijeke 'dere', a lijeva nasipa, što je posljedica Coriolisova efekta - kaže naš sugovornik.
"GRANICA JE TAMO GDJE SE PREDAVALA TITOVA ŠTAFETA"

"Kao kuriozitet želim naglasiti da su hrvatski omladinci poslije godinama predavali Titovu štafetu slovenskim omladincima na starom Kamenom mostu u Sečovlju koji je premošćivao staro korito rijeke Dragonje. Ljudi koji tamo žive, znaju gdje su predavali štafetu, gdje je prava granica", kaže Buzuk. Smatra, međutim, da je ta bitka za Hrvatsku izgubljena, no i dodaje kako unatoč tome slovenski zahtjevi za granicom na moru nisu opravdani.
PRAVNA ZAŠTITA GRANICA

Jednom utvrđeno stanje granične linije u koordinatnim sistemima susjednih zemalja, dodaje Buzuk, treba uživati punu zaštitu u svakom pravnom sistemu, te se zbog hidromelioracijskih zahvata ili prirodnih promjena na pograničnom prostoru ne može jednostrano mijenjati. Promjene su moguće samo ako ih prihvate i priznaju Hrvatski sabor i parlament susjedne zemlje, kako je i mišljenje Badinterove komisije.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Vezani članci