STRUČNA ANALIZA Vojnici iz Sjeverne Koreje nisu jedini koji se bore i ginu za Putina, iz daleka stigle nove snage

Srijeda, 27. studenog, ujedno je 1008. dan rata u Ukrajini u kojoj je vrijeme hladno i oblačno, ali bez padalina. Upravo zato, kopnene borbe se nakon nekoliko dana manjeg usporavanja nastavljaju nesmanjenom žestinom, baš kao i svakodnevne redukcije struje radi pojačane potrebe za grijanjem (uvoz poput onog od oko 8.500 MWh u nedjelju 24. studenog iz Poljske, Slovačke, Rumunjske, Mađarske i Moldove tek donekle pomaže).

Za to vrijeme nastavlja se pristizanje reakcija na rusko lansiranje strateške balističke rakete „Orešnik“ 21. studenog. Dok Ruska Federacija nastavlja mistificirati ove rakete. ujedno pridržavajući pravo da ih i rasporedi te koristi gdje hoće, Ukrajina i njeni saveznici postupali su sasvim drugačije, piše Igor Tabak za Jutarnji. 

Kao prvo, sve informacije o tom novom oružju su podijeljene – prvo u zatvorenim krugovima, a od 24. studenog i sa svjetskim medijima koji su mogli razgledati prikupljene ostatke rakete koja je od poligona Kapustin Jar oko 15 minuta letjela do Ukrajine brzinom 11 Macha. Usprkos zabrinutosti, ova je prijetnja u utorak 26. studenog bila tema Vijeća Ukrajina - NATO na razini veleposlanika (potvrđen nastavak podržavanja Ukrajine), a danas se o tom ruskom potezu daljnjeg eskaliranja agresije raspravljalo i u okviru Organizacije za europsku sigurnost i suradnju (OESS). Posebno je pitanje kako će na tu situaciju reagirati Sjedinjene Američke Države.

S jedne strane, iz Washingtona se od aktualne vlasti čuje o nastavku podrške Ukrajini (dozvola za šire korištenje raketa ATACMS i slanje protupješačkih mina), uz promišljanje slanja krstarećih raketa JASSM za borbene avione F-16 (što, naravno, Rusima ne odgovara, pa prigovaraju unaprijed). Dok se iz Moskve čuje da administracija Joea Bidena samo nastoji u zadnjih mjesec ili dva vlasti eskalirati sukob (zaboravljajući svoje vlastite poteze), itekako je veliko pitanje kako će se tu postaviti američki Kongres – odnosno, hoće li zadržati suglasje stranaka o pomoći Ukrajini. Još je veće pitanje kako će se po tim pitanjima izjasniti novi predsjednik Donald Trump, koji vlast preuzima 20. siječnja iduće godine – gdje njegovi pojedini savjetnici već najavljuju kako će i Europljane siliti na dodatne korake, uz dodatne izraze zabrinutosti za borbene učinke novih paketa vojne pomoći.

Dok neki u Europi nagađaju da si Trump po pitanje pomoći Ukrajini zapravo ne bi priuštio sramotu kakvu je Joe Biden zaradio loše pripremljenim izlaskom snaga iz Afganistana, otvoreno je pitanje kako će potencijalni pregovori SAD i Rusije po pitanju rata u Ukrajini zapravo utjecati ne samo na tijek rata, već i na snagu i jedinstvo NATO saveza – koji se nije usuglasio po pitanju poziva u članstvo Ukrajine, u čiju se sigurnost gotovo svi kunu na glas. Nije jasno ni kako će na sve to utjecati današnje imenovanje Trumpovog izaslanika za Ukrajinu, gdje se nakon brojnih imena „kolo sreće“ na kraju zaustavilo na umirovljenom generalu Keithu Kelloggu, koji je u njegovoj prvoj administraciji radio u sustavu nacionalne sigurnosti te je jedan od koautora predizbornih planova na temu Ukrajine.

Svi ti problemi dobro se vide i među vodećim državama Europe – gdje Francuska i Velika Britanija nastavljaju podršku (ali i pojačanu opskrbu oružjem) za Ukrajinu. Naravno, takvi stavovi izazivaju ispade bijesa s raznih razina službene vlasti u Moskvi – koja i tehničku pomoć za korištenje zrakoplovnih raketa Storm Shadow/SCALP-EG vidi kao izvor ratne odgovornosti za te države – napominjući da je „Zapad pretvorio Ukrajinu u poligon za testiranje metoda potkopavanja sigurnosti ne samo Rusije, već i cijelog postsovjetskog prostora“.

Uz to se naglašava da je „Ukrajina danas propala država, a istim putem ide i Moldova“ – što dobro označava i daljnje ruske političke apetite u nadolazećem vremenu. U međuvremenu se, doduše, aktivnosti ograničavaju na kibernetičke napade (o kojima je britanski ministar Pat McFadden upozorio NATO), dok su iznad pojedinih američkih baza u Velikoj Britaniji nedavno registrirani letovi „neidentificiranih“ malih bespilotnih letjelica, baš kako se ranije viđalo iznad baza u Njemačkoj gdje se obučavalo ukrajinsko vojno ljudstvo.

Ponešto su drugačija gledanja iz Njemačke, koja je na korak do prijevremenih parlamentarnih izbora. Dok se vlast kancelara Olafa Scholza istaknula jakim davanjem pomoći (pa i vojne), ipak se zabranu slanja zrakoplovnih raketa Taurus iskoristilo kao simbol izbjegavanja „eskalacije rata“, jednako kao i izbjegavanje davanja dozvole da se njemačka oružja koriste za napade dublje u Rusku Federaciju. Iako se barem po pitanju raketa Taurus već duže lome koplja, a Scholz se tu našao na strani različitoj od oporbe, dijela vlastite vladajuće koalicije te europskih institucija (Europski parlament je pozivao da se rakete Taurus ipak pošalju) – ipak je zanimljivo čuti kako je barem njemački ministar obrane Boris Pistorius iz nedavnih (kontroverznih) kontakata njemačkih vlasti s Vladimirom Putinom izvukao zaključak da se ovaj bori za jedan novi svjetski poredak sa smanjenom ulogom Europe, a sebe već vidi i pobjednikom u ratu oko budućeg statusa Ukrajine. Naravno, tu je poseban izvor izazova i temeljiti ruski prelazak na ratnu ekonomiju, kao i njihovo već spomenuto aktivno korištenje hibridnih aktivnosti, dezinformacija te prikrivenog utjecaja na političku scenu brojnih država.

Dok sve takve aktivnosti uopće ne trebaju u Mađarskoj – gdje je premijer Viktor Orban već 26. studenog najavio kako će 2025. „biti fantastična ako se riješi sukob u Ukrajini“ – ostatak brojnih saveznika Ukrajine zapravo još traži svoj konkretni put. Jasno se to vidi u Poljskoj, koja s jedne strane čvrsto pomaže Ukrajini, dok njeni poljoprivrednici zadnjih dana opet otpočinju blokade prometa na međunarodnoj granici s Ukrajinom. Naravno, opet se tu radi o temama koje uvelike s Ukrajinom i nemaju veze (razine poljoprivrednih poreza i učinci sporazuma EU o slobodnoj trgovini s južnoameričkim državama organizacije MERCOSUR) – no to je jednako neugodno kao i aktualno promišljanje nastavka rada tzv. „Ramstein formata“ obrambene suradnje, gdje bi se još jedan sastanak čitave ove skupine mogao održati prije Božića, s vrlo neizvjesnom budućnošću jednom kad Trump preuzme vlast u Sjedinjenim Državama.

Slično je neizvjesna i budućnost obrambenih odnosa Ukrajine s Južnom Korejom – državom koju je itekako uznemirilo rusko uvlačenje Sjeverne Koreje u agresiju, da bi onda brojne ruske protuusluge itekako ojačale agresivni potencijal međunarodnim sankcijama okružene despocije iz Pjongjanga. I opet, dok Ruska Federacija (potpuno zanemarujući svoje dosadašnje aktivnosti) zapravo prijeti Južnoj Koreji da bi svaka njihova naknadna pomoć Ukrajini predstavljala razlog za lom odnosa Moskve i Seula – danas je u Južnu Koreju pristigla visoka delegacija iz Ukrajine. Ministar obrane Rustem Umerov ondje bi trebao razgovarati o budućnosti odnosa i potencijalnim razmjerima direktne vojne pomoći (posebno po pitanju protuzračne i topničke tehnike) – dok se očekuje da vlasti u Seulu ipak još neko vrijeme budu suzdržane, barem do procjene punih učinaka odnosa Rusije i Sjeverne Koreje, te uključivanja svog agresivnog sjevernog susjeda u rusku agresiju na Ukrajinu.

Dok je Litva s Ukrajinom 23. studenog potpisala dodatne sporazume o konkretnoj vojnoj suradnji (s 10 milijuna eura za razvoj dalekometnog oružja), te je otposlala i novi paket konkretne pomoći (generatori, rezervni dijelovi za oklopnjake M113, oružje i streljivo), susjedna Latvija se uvelike angažirala u pomoći kroz tzv. „Koaliciju dronova“ koju predvodi s Velikom Britanijom (ove godine ukupno 20 milijuna eura za opremu i obuku kadrova). Posebno je pitanje angažmana Njemačke, koja doduše prema navodima tamošnjih medija kasni u isporuci obećanih MRAP vozila (tek njih 26 od najavljenih oko 400), ali je ipak do kraja godine najavila i slanje dva protuzračna sustava IRIS-T (sustav srednjeg dometa SLM i kratkog dometa SLS) te još dodatnih 65 milijuna eura za hitne obnove ukrajinske energetske infrastrukture kroz „Fond za energetsku potporu Ukrajine“.

Nastavit će se i češka inicijativa tržišnog pribavljanja topničkog streljiva za Ukrajinu (kupovina 500.000 granata uz pomoć Danske i Nizozemske) – gdje ima spomena i rezervacijama daljnjih kvota ovakve robe širom svijeta, za što će tek trebati prikupiti novce. Možda pri takvom poslu bude od pomoći i Norveška, koja je u utorak 26. studenog korigirala svoj državni proračun – tako da se umjesto smanjivanja financijske kvote za pomoć Ukrajini ipak išlo na njeno lagano povećanje (od ovogodišnjih 27 na oko 30 milijardi NOK u 2025. godini, odnosno od 2,3 milijarde eura na oko 2,57 milijardi).

U svojoj primjeni se sve te mjere kombiniraju i sa sankcijama koje i dalje ograničavaju normalan rad gospodarskog te obrambenog sustava Ruske Federacije. Posebno se tu počinje vidjeti učinak mjera koje su SAD dodatno uvele 30. listopada (preko 400 dodatnih pravnih i fizičkih osoba širom svijeta povezanih s ratnom opskrbom Ruske Federacije) – te još i 21. studenog (sankcionirano još 118 pravnih i fizičkih osoba) – gdje je niz država naglo prestao poslovati i sa svježe sankcioniranom ruskom Gazprombank, najvećom preostalom ruskom bankom koja je donedavno izbjegavala ograničenja. Dok i Europska unija i pojedine njene članice promišljaju dodatna ograničenja (recimo, kineskih tvrtki koje pomažu Rusiji u razvoju bespilotnih letjelica, pa protiv ruskih tankera iz tzv. „sive flote“ te raznih fizičkih i pravnih osoba širom svijeta) – ostaje činjenica da se zaobilaženje i već postojećih sankcija zapravo svakodnevno očituje na bojištima i u gradovima širom Ukrajine.

Naime, kako je to u utorak 26. studenog jasno naveo ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski – tog je dana njegova zemlja bila pod napadom rekordnog broja od 188 većih bespilotnih letjelica raznih tipova, od kojih je svaka sadržavala u prosjeku 85 dijelova pribavljenih ruskim zaobilaženjem međunarodnih sankcija. Dakle, samo u jednome danu se radilo o gotovo 16.000 komponenti iz niza zapadnih zemalja, baš kako su zapadni dijelovi pronađeni i u sjevernokorejskim balističkim raketama KN-23/KN-24 koje povremeno padaju po ukrajinskim gradovima. Zabranjene komponente dolazile su iz pet država – Narodne Republike Kine, Sjedinjenih Država, Japana, Ujedinjenog Kraljevstva i Švicarske – od čega su posebno upali u oko pretvarači napona britanskog proizvođača "XP Power", proizvedeni u veljači 2023. godine.

Dok je Ruska Federacija protiv Ukrajine tijekom prošlog tjedna uporabila preko 800 vođenih zrakoplovnih bombi, oko 460 jurišnih dronova i još 20 raketa raznih vrsta, uz već široko obznanjeno pristizanje trupa iz Sjeverne Koreje, službena Moskva se navodno pojačava i borcima iz Jemena. Riječ je navodno o nekoliko stotina ljudi koje su prema Rusiji poslali Hutisti iz Jemena, obećavajući im dobre poslove i rusko državljanstvo – da bi onda naivni prvo završili u ruskim centrima za novačenje, pa u kampovima za obuku i konačno na bojištu. Kako izgleda, pobunjenici u Jemenu su tih nekoliko stotina potencijalnih boraca poslali uz punu svijest o tome da ljudi ne idu samo na rad u inozemstvo – dok se za uzvrat navodno razgovaralo o isporukama ruskog oružja (s posebnim naglaskom na sredstva kojima bi se moglo efikasnije napadati brodove u Crvenome moru).

S druge strane, usprkos ruskim nastojanjima oko zastrašivanja, zadnjih je dana Ukrajina navodno nastavila koristiti dobiveno zapadno taktičko oružje dužeg dometa za napade dublje u Rusiju. Tako je 23. studenog izvela napad raketama ATACMS na rusku protuzračnu obranu oko 35 km sjeverozapadno od Kurska (sustav S-400 kod Lotarevke), a 25. studenog je opet raketama ATACMS navodno gađala aerodrom Kursk-Istok kod prigradskog naselja Halino, nedaleko Kurska.

Konačno, zapadne rakete ATACMS spominje se neslužbeno i u kontekstu današnjeg kombiniranog napada na ruski aerodrom Belbek na okupiranom Krimu, gdje su ruski izvori navodili kombinaciju većeg broja bespilotnih letjelica, domaćih ukrajinskih raketa R-360 Neptun te „neidentificiranih balističkih raketa“. Ipak, sve to zapravo malo mijenja na stanju po bojištima – gdje se nastavlja evakuacije civila (sada i iz Slovjanska, gdje je u zaleđu bojišnice ostalo oko 50.000 građana, sve češće bez struje i plina, pod raznolikim zračnim napadima), ali se navodno aktivno istražuje i probleme s pojedinim tranšama domaćih minobacačkih mina kalibra 120 mm.

Naime, kada je došlo do njihove „nenormalne detonacije“ na fronti kod Pokrovska, pokrenuta je istraga koja se za sada dvoumi između niske kvalitete potisnih punjenja i teških terenskih uvjeta skladištenja (smanjene temperature i povećana vlažnost) kao glavnih uzroka problema u jednoj konkretnoj pošiljci tog inače jako traženog streljiva.

Usprkos manjku konzistentnih vijesti s ratišta na jugozapadu ruske regije Kursk, nema dvojbi da je ondje borbena situacija i zadnjih dana bila te ostala izuzetno aktivna. Dapače, već tjedni pojačanog ruskog pritiska postupno donose i rezultate, što se najbolje vidi na zapadnom te sjeverozapadnom rubu od Ukrajine okupirane zone. Na zapadnom rubu se nastavljaju borbe kod pograničnog sela Nikolaevo-Darino, no već od subote 23. studenog postalo je jasno da su Rusi imali uspjeha oko 1,5 km na sjeveroistok – gdje su postupno „oslobodili“ većinu sela Darino.

Iako je bilo tek minimalno pouzdanih informacija, čini se da je početkom tjedna došlo i do ukrajinskog povlačenja ponešto sjevernije – gdje je selo Tolstij Lug izgleda u ruskim rukama, jednako kao i većina oko 3 km jugoistočnijeg lokaliteta Nižnjij Klin na rijeci Snagost. Uz to, nastavljaju se redovito spominjati borbe na prilazima sela Sverdlikovo i Lebedevka (oko 6 i 7 km istočnije od dosadašnje bojišnice) – pa je vjerojatno da se upravo tu koncentrira nastavak ukrajinskog otpora. Što se tiče sjevernog ruba ukrajinske okupirane zone – izgleda da je selo Zeleni Šljah sada čvrsto u ruskim rukama, uz napredovanje iz te lokacije prema okolnim naseljima (posebno na jug prema već spomenutom Sverdlikovu). Tek malo istočnije i nadalje se borbe navodno vode u trokutu naselja Novoivanovka-Leonidovo-Aleksandrija, ali i oko 3 km sjeverno od sela Leonidovo – oko sela Krugljenjkoe.

Samo nekoliko kilometara istočnije ustrajno dolaze vijesti o sukobima oko sela Novaja Soročina, te malo južnije pred selima Staraja Soročina i Malaja Loknja, baš kao i kilometar na jugozapad kod Viktorovke, te oko 2 km južnijeg sela Nikoljskij. Nažalost, tu i dalje nije jasno s koje strane zapravo Rusi napadaju (sa zapada od Leonidova, sa sjeverozapada iz pravca Kremjanoe, sa sjevera iz Novaje Soročine ili sa sjeveroistoka od Marjevke). Ipak, za razliku od samo nekoliko kilometara na zapad i jugozapad, tu se ukrajinski položaji izgleda još drže. Za to vrijeme iznimno se malo čulo o stanju na istočnom rubu okupirane zone (od sela Ruskoe Porečnoe preko Čerkaskoe Porečnoe do Martinovke i Mihailovke, i onda dalje do Ruskaje Konopeljke i Čerkaskaje Konopeljke), a nije jasno ni stanje oko 5 km južnije od Čerkaskaje Konopeljke, kod sela Plehovo. Doduše, budući da se zadnjih dana i opet čulo o tamošnjim borbama – treba zaključiti da za sada nije uspjelo izbacivanje Ukrajinaca iz te zone.

Ukupno gledano, na okupiranom prostoru regije Kursk Rusi i nadalje intenzivno koriste svoje topništvo, raketne snage i vođene zrakoplovne bombe, dok se na ukrajinskoj strani spominje 20. siječnja (dan inauguracije Donalda Trumpa) kao novi datum do kojeg bi trebalo Ukrajince izbaciti iz ovog dijela Ruske Federacije. Nije jasno je li na ostvarenje ovog cilja utjecao napad na utvrđeno zapovjedno mjesto kod sela Marino 20. studenog – za kojeg se već danima nagađa da je Ruse koštao niza visokih časnika, uz navodno veliki broj gubitaka i u okviru tamošnjeg sjevernokorejskog kontingenta.

Zahlađenje i povremene jake padaline tek su donekle usporile kopnene operacije tijekom vikenda, a i tada samo na pojedinim odsjecima bojišta. Na sjeveru Harkivske oblasti, osim učestalih vijesti o borbama kod ukrajinskog uporišta Lipci, u uvelike srušenom centru Vovčanska te kod par km istočnijeg sela Tihe – ipak treba posebno spomenuti vijesti o nastavku okršaja i oko ponešto zapadnijeg ukrajinskog naselja Kozača Lopan. Doduše, nije jasno je li tu riječ tek o ruskom prekograničnom upadu, ili je na stvari i nešto ozbiljnije. Slično je bilo i 80 km jugoistočno, gdje se već uobičajeno čulo o borbama na prilazu ukrajinskom gradu Kupjansku – ali i o ruskom izvođenju desanta preko rijeke Oskil do nedjelje 24. studenog, oko 18 km sjeverno od Kupjanska u močvarnim predjelima na južnim prilazima ukrajinskom selu Novomlinsk.

No, za sada nije jasno koliko je to zapravo opsežno i ozbiljno. Oko 17 km južno od Kupjanska nastavljeno je ukrajinsko obuzdavanje ruskog naleta zapadno od okupiranog sela Pišćane Donje, u okolici okupiranih sela Kolisnikivka i Krugljakivka uz rijeku Oskil, te nešto manje uspješno u kraju istočno od tamošnjeg ukrajinskog uporišta Lozova. Slične novosti su bilježene i oko 17 km jugoistočno, oko okupiranih sela Višneve i Peršotravneve, gdje se čulo o pritisku agresora na zapad (selo Zeleni Gaj), ali i južno (ruski izvori su 26. studenog objavili okupaciju sela Kopanki što bi, ako je istina, ugrožavalo branitelje istočnijeg sela Nadija). Uz to, nastavljen je i niz napadnih operacija agresora južnije, oko sela Tverdohlibove i Černešćina, kod Grekivke, ali i samom selu Terni na rijeci Žerebec te kod obližnje Ivanivke – dok se oklopnim protunapadom Ruse izgleda uspjelo odmaknuti s istočnih prilaza naselju Torske oko 11 km južnije.

Južno od rijeke Siverski Donjec bilježeno je malo kopnenih okršaja (Verhnokamjanske), bez bitnijih pomaka bojišnice – jednako kao i zapadno te jugozapadno od okupiranog grada Bahmuta. Konkretno, i dalje se čuje o sukobljavanju kod tvornice vatrostalnih proizvoda u Časiv Jaru (iako nije jasno znači li to ujedno i rusku okupaciju istočnijih predgrađa), te južno od grada, na prilazima selu Stupočki i dalje južno uz trasu vodnog kanala „Siverski Donjec – Donbas“ (prema ukrajinskim selima Predtečine, Bila Gora i Diliivka), iako nije jasno koliko je ondje ruski doseg zapadno od tog kanala kao masivne prirodne prepreke. Stanje je jednako nejasno i južnije, u ukrajinskom gradu Torecku. Zadnjih dana su ondje borbe vođene na sjeveroistočnim prilazima gradu (selo Dačne), u centra mjesta, te kod Šćerbinivke na jugozapadnim prilazima mjestu – ali bez vijesti o promjenama bojišnice. Pri tome je upitno i dalje tamošnje prisustvo postrojbi iz kompleksa Azov – o kojima već nekoliko dana nije bilo spomena. Nadalje se drže i ukrajinske linije od Torecka prema Pokrovsku, kao i bojišnica na samim prilazima Pokrovsku – gdje branitelji usprkos pritisku agresora i nadalje odolijevaju.

Posebno to vrijedi za liniju poljskih fortifikacija dugu oko 11 km od Miroljubivke na sjeveru do sela Lisivka na jugozapadu (uz spomen posebnih pritisaka na lokalitete Grodivka, Promin, položaje zapadno od okupiranih sela Krasni Jar i Kruti Jar). Kako izgleda, zadnjih je dana Ukrajincima uspjela barem privremena stabilizacija bojišnice tek malo južnije – na zapadnim prilazima okupiranom gradu Selidove. Ondje se borbe i dalje vode oko 6 km zapadno kod sela Grigorivka i Petrivka (sjeverno od pruge prema Pokrovsku), dok je lošije stanje dalje jugozapadno (kod sela Pustinka, Juriivka i Puškine, južno od trase spomenute pruge). U čitavom tom prostoru sjeverozapadno, zapadno i jugozapadno od 18. studenog službeno okupirane Novooleksiivke ruske su snage učestalo izvodile pomake po otvorenim poljoprivrednim površinama, postupno dovodeći u opasnost od okruženja ukrajinske branitelje sela Juriivka, tako da je ono izgleda do 24. studenog bilo evakuirano. Time se bojišnica dodatno učvrstila na prilazima sela Pustinka i Puškine, s perspektivom daljnjeg pomicanja na zapad. No, ipak je bitno lošije stanje dalje na jug, u široj borbenoj zoni oko ukrajinskog grada Kurahove.

Oko grada Kurahove borbe se i nadalje vode na sjeverozapadnim, sjevernim, istočnim, jugoistočnim i južnim te jugozapadnim prilazima gradu. Na (1) sjeverozapadnim prilazima gradu branitelji teškom mukom zaustavljaju ruski prodor oko sela Soncivka koji bi ujedno označio i okruženje svih ukrajinskih snaga koji kilometar jugoistočnije. Naime, tu je u pitanju čitav prostor (2) sjeverno od Kurahove, gdje fronta ide južno od Novoselidivke (okupacija službeno objavljena 26. studenog, iako Rusi naselje drže još od utorka 19. studenog).

Teške borbe ondje se vode u naselju Berestki na obali tamošnjeg vodnog rezervoara koji to selo dijeli od grada Kurahove – dok Ukrajinci navodno drže sjeverni dio mjesta, Rusi su danas na jugu podizali svoje zastave. Izgleda da je paralelno sa zadržavanjem ruskih naleta ondje u tijeku i šire ukrajinsko povlačenje iz čitave te borbene zone – ne bi li se izbjeglo okruženje snaga istočno od linije među selima Soncivka i Stari Terni (oko 4 km zapadno od Berestki), čime postupno kompletni sjeverni prilazi gradu Kurahove dolaze u ruske ruke.

Jednako je neugodna situacija i (3) na istočnim te jugoistočnim prilazima gradu Kurahove. Dok se još tijekom vikenda čulo o postupnom prilasku agresora poljskim fortifikacijama na jugoistočnim prilazima gradu – u ponedjeljak 25. studenog Rusi su locirani i blizu samog centra, u urbanom prostoru oko 1,5 km zapadnije od dotadašnjih položaja. Ostaje za vidjeti je li to tek prodor manje mobilne skupine agresora, kakav se nedavno vidio i u urbanom prostoru grada Kupjanska na sjeveru Donbasa, ili je to ipak širi upad s velikim posljedicama. Nije mnogo bolje zadnjih dana bilo ni jugoistočno od Kurahove – gdje su agresori nastavili napredovanje oko 21. studenog službeno okupiranog prigradskog sela Daljnje (oko 3 km od Kurahove).

Ne samo da je time Rusima bio otvoren prilaz u Kurahove s jugoistoka i juga, već su bitno ugrožene i obrambene snage (4) južno od grada. Kliješta se ondje zatvaraju kroz ukrajinske položaje uz tok rijeke Suhi Jali, gdje je očigledno u tijeku evakuacija ukrajinske elitne 79. padobranske brigade prema zapadu. Zato se 24. studenog čulo o ruskom konačnom zauzimanju sela Antonivka i Katerinivka, da bi se samo dan kasnije ruski neslužbeni izvori hvalili i okupacijom oko 3 km zapadnijih sela Ilinka i Elizavetivka. Iako se tu i dalje bilježe borbe, treba očekivati daljnji pomak ukrajinskih branitelja prema zapadu – kroz sela Romanivka i onda Hannivka i Veseli Gaj, sve do oko 5 km zapadnije Uspenivke (ako ne i dalje).

Napomenimo kako se čitav taj niz ukrajinskih naselja uz rijeku Suhi Jali nalazi pod ruskim pritiskom s juga, u borbenoj zoni koja na svom oko 25 km udaljenom zapadnom rubu dolazi do linije ukrajinskih sela Rozliv-Rozdoljne, pa dalje na jug uz cestu T-0518 do sjevernih prilaza ukrajinskom uporištu Velika Novosilka. Na čitavom ovom potezu Rusi su zadnjih dana imali niz pomaka preko poljoprivrednih površina, a u njihove je ruke postupno pala i većina spomenutog sela Rozdoljne. Dakle, tek treba vidjeti kako će teći borbe za Veliku Novosilku s istoka (kad već agresorima nikako nije za rukom polazila okupacija ovog grada s juga).