Srušene predrasude: U Remetincu ni jednog Hercegovca

U ovih osam godina u Hrvatskoj je pokradeno skoro 80 milijardi kuna. I za to, zamislite, nisu krivi (samo) Hercegovci.

Piše: Tomislav Klauški, index.hr

U najvećoj antikorupcijskoj čistki koja se protegnula do samog vrha vladajuće stranke, a obuhvatila pojedine ministre i mnoge čelnike javnih poduzeća i državnih službi, u Remetincu - zamislite to - nije završio ni jedan Hercegovac.

Kolektivno psovanje po spisku

A sve do sada bilo je tako lako iskaljivati frustraciju na Hercegovcima, nazivajući ih primitivcima koji su nas odveli u propast. Bilo je nečeg terapeutskog u pljuvanju po Hercegovcima kao glavnim krivcima za sva zla koja su pogodila Hrvatsku. Bilo je tako lijepo opsovati im sve po spisku. Kolektivno, naravno.

A tko nam je sad kriv za milenijsku pljačku, ako to nisu Hercegovci? Tko je sad završio u zatvoru, ako to nisu stereotipne kreature s kamenjara, u bijelim čarapama i kožnim kaputima?

Fini neki lopovi

Radi se o finim i kulturnim ljudima. Nadasve uglednima, čak i o jednom teatrologu. U odijelima i s manirima. Neki čak s doktoratima. Svi su rođeni u Hrvatskoj, a ne u Hercegovini. Izjašnjavaju se kao demokršćani, liberali i antifašisti, a ne kao zadrigli nacionalisti i zlokobni ustašoidi. Deklariraju kao Europljani, a ne velike 'Rrvatine. Služe se vilicom i nožem i jedu zatvorenih usta.

Tko je jamio ako nisu Hercegovci?

Tko bi rekao da su svi oni genetski ili zavičajno predodređeni za najveću pljačku u povijesti Hrvatske. Pa opet, ostavili su veću pustoš nego oni prije njih. I pokazali nam da ipak ne trebamo Hercegovce da bismo završili s gaćama na štapu. Da bismo, jelte, "jamili".

Sve ovo najmanje govori o samim Hercegovcima. Kad bismo cjepidlačili, pronašli bismo među njima još dosta onih kojima je mjesto u Remetincu. Ovo ipak najviše govori o onim respektabilnim Hrvatima koji su koristili hajku na Hercegovce kako bi stvarali tajkunska carstva. O "tehnomenadžerima" koji su nakon Tuđmanove smrti odnijeli pobjedu nad omraženim desničarima, izbacili ih iz stranke i potom sami krenuli u rušilački pohod.

Nema Pašalića i Kutle, ali ima Sanadera i Todorića

Nema Ivića Pašalića, ali tu je (bio) Ivo Sanader. Nema Miroslava Kutle, ali tu su Ivica Todorić, kao i Kutlini bivši ortaci. Nema Vice Vukojevića, ali tu je Vladimir Šeks. Nema Ljube Ćesića Rojsa, ali tu je Frano Matošić. Nema Ivana Brzovića, ali tu je Tomislav Karamarko.

Obračun s desničarskom frakcijom u HDZ-u svojedobno se nazivalo spasonosnom pobjedom demokratske Hrvatske. A sada se naziva najvećom pljačkom u povijesti demokratske Hrvatske.

I dok su devedesetih ti famozni Hercegovci bili tek jedna od frakcija pljačkaškog HDZ-a, danas se čitav HDZ može pozvati na odgovornost. Kolektivno, naravno.

I ne radi se ovdje samo o pljački. Hercegovci su devedesetih preko Ivića Pašalića kontrolirali tajne službe, medije, državne firme, velike tajkune, političku scenu. Danas sve to - a naročito medije - kontroliraju neki drugi, na isti način, s približno istim efektima.

HDZ-ovi tehnomenadžeri predstavljali su se kao protuteža i jedina alternativa nacionalističkoj i primitivnoj frakciji Hercegovaca. Da bi zatim upravo oni zasjeli u državna poduzeća, preuzeli dobar dio gospodarstva, pretvorili ih praktički u monopole, vodili tvrtke na Kutlinom modelu, uništavali ih ili gasili.

Jedino Bandić drži svijeću

A bili su tako kulturni i moderni. Čak i apolitični. Govorili su jezike, glasali u Hrvatskoj, glumili konzultante, zgražali se nad Thompsonom i kritizirali ustaštvo. A Hercegovci? Oni su gotovo pobrisani sa scene. Kutle je pobjegao tamo odakle je došao s namjerom da pobjegne tamo gdje još nikad nije bio, Pašalić se pritajio u svom biznisu, jedino još Milan Bandić aktivno potpiruje gotovo ugaslu predrasudu o Hercegovcima kao glavnim zlotvorima.

I tako, Hercegovci su pobijeđeni, a nama su se ponovile devedesete. Puni su nam zatvori, ali u njima ima najmanje Hercegovaca. Ostala nam je pustoš, ali ne (samo) zbog Hercegovaca. I zato mnogim Hrvatima neće preostati ništa drugo nego da u očaju zavape da se vrate Hercegovci, zajedno sa svojim stereotipima. Barem bi imali na kome iskaliti frustraciju i nekoga na koga bi svalili svu krivnju. Kolektivnu, naravno.