VIDEO Šokantni prizori iz Dalmacije
Jesmo li svjesni što smo napravili? Razdoblje od 2014. do 2019. godine najtoplijih je pet godina u povijesti od početka mjerenja. Globalna emisija štetnih plinova lani je dosegnula rekordnu razinu. Količina ugljikova dioksida koja je ispuštena u atmosferu od 2015. do 2019. je 20 posto veća u odnosu na petogodišnje razdoblje prije toga.
Do 2050. godine, između 25 milijuna i milijardu ljudi bit će prisiljeno napustiti svoje domove zbog suša, poplava, požara i gladi povezanih s klimatskim promjenama.
Stoga su nezapamćeni požari u Australiji, u kojima je uginulo više od pola milijarde životinja, tek mala posljedica onoga kako smo se do sada odnosili prema našem jedinom planetu. Uostalom, klimatske promjene osjećamo i mi u Dalmaciji proteklih godina...
Itekako upoznat s ljudskim nemarom prema prirodi je i jedan zadarski planinar i penjač koji često na svojim rutama nailazi na razna ilegalna odlagališta otpada. Upravo ga je pronalazak jednog “staklenog puta”, zabačene staze kod Karina Gornjeg prekrivene krhotinama tisuća boca koje je netko dodatno valjkom utabao, inspirirao da snimi sedmominutni film koji nikoga ne ostavlja ravnodušnim.
Kako nam kaže Vladimir Miketa, gdje god da je čovjek stupio nogom, naići ćemo na - smeće.
FILMSKA ISKUSTVA
Vladimir je inače asistent kamere i radio je na najvećim filmskim projektima koji su se snimali u Lijepoj našoj. Tako je proveo mjesece u Dubrovniku (ali i Španjolskoj) snimajući megapopularnu britansku seriju “Igre prijestolja”, tjedne na Pagu koji je “glumio” Arktik za serijski spektakl “The Terror” genijalnog redatelja Ridleyja Scotta, a neko je vrijeme bio u Obrovcu za finalnu, osmu sezonu američko-britanske akcijske ratne serije “Strike Back” te u Rovinju radeći na blockbusteru “Hitman’s Bodyguard”, zajedno sa Ryanom Reynoldsom, Salmom Hayek i Samuel L. Jacksonom.
Skroman i neopterećen kakav jest, Vladimir se gotovo ne hvali svojim profesionalnim uspjesima i poznanstvima s najpopularnijim glumcima i redateljima svijeta, već sve te projekte smatra iznimno važnim za osobno iskustvo i napredak u poslu odnosno u snimanju. Zato se i odlučio upustiti u jedan ekološko-eksperimentalni filmski projekt nakon pronalaska spomenute “staklene staze”.
- Hodaš skoro 200 metara po tom staklu, usred te predivne prirode čuješ pucanje stakla pod nogama i misliš se: “Ma je l’ ovo moguće?!” Izgorio sam bio! I tada sam odlučio snimiti pomalo brutalan, gotovo morbidan video o ljudskoj agoniji života na zagađenom planetu. Zapravo, o posljednjim ljudima na Zemlji koji se doslovno guše u vlastitom smeću.
Iako se video zove “It’s not too late” (“Još nije kasno”), prvobitno se trebao zvati “It’s too late” (“Kasno je”), ali nisam htio završiti u crnom tonu. Jer, realno, još uvijek nije kasno da se promijenimo i dođemo k sebi - objašnjava ovaj zanimljivi 32-godišnjak čiji je film već gostovao na festivalima poput Betina film festivala, The Impact DOCS Awards, Wasteland Film Festival, a u svibnju će biti gost i na Around Films festivalskom programu u Parizu.
U pauzi od snimateljskog posla, prošle godine u veljači i ožujku, preuzeo je redateljsku palicu s ciljem da svoje slobodno vrijeme ispuni društveno korisnim projektom.
- Volim taj dio godine jer se mogu posvetiti sebi i realizaciji svojih nekih projekata. Doduše, ovaj je zaista došao spontano, nisam u glavi imao scenarij, ali dijelovi za njega su mi dolazili iz dana u dan. Sve lokacije na kojima smo snimali su u Zadarskoj županiji, a to ovaj put nije nikako pohvalno.
Puno je ovdje, posebice u zaleđu, neobrazovanih i nezainteresiranih ljudi koje ne zanima apsolutno ništa vezano uz savjesno odlaganje otpada. Oni kao da ne shvaćaju da se to smeće svakom kišom ispire u njihova polja, u rijeke i na kraju u vodu koju će ti isti ljudi piti.
Zato je cijeli video trebao prenijeti taj gnjev, bespomoćnost i agoniju koju sam ja osjećao u trenutku dok sam hodao dobro utabanom stazom punom šarenog stakla koje tamo ne pripada i gledajući vreće smeća pobacane uokolo - prepričava nam gotovo ogorčeno Vladimir koji je za prvu scenu odabrao upravu tu lokaciju te otkrio o čemu se zapravo u filmu radi.
VALJDA ĆE SE NETKO ZAMISLITI
- Zamislio sam budućnost u kojoj smo se oglušili na upozorenja znanstvenika, koja već sad svakodnevno slušamo, i u kojoj je posljednji čovjek rođen upravo na smeću. Pratimo njegov život početka, od bebe, preko odraslog muškarca, sve do starca koji si zbog nesnosnog života obilježenog smećem, želi oduzeti život.
Ekipu glumaca sam odmah znao jer sam s nekima već surađivao, a neke su mi preporučili kolege. Kostime je odradila Anita Goreta, kostimografkinja koja već godinama oduševljava zadarsku publiku svojim kreacijama - rekao je Vladimir te dodao kako je samo snimanje trajalo oko mjesec dana jer su morali čekati oblačno i ružno vrijeme, a baš je tada, kao za inat, bilo dosta razdoblja - sunčanog vremena.
- Cilj mi je bio da ovim uratkom prodrmam točnije šokiram sve gledatelje i ako se bar jedan nakon mog filma zamisli nad svojim postupcima i nad ovim filmom te odluči promijeniti svoje navike, ja sam svoje postigao.
Zapravo, moja je prva želja bila napraviti dugometražni dokumentarac o sudbini zadarskog smeća, odnosno: što se događa sa smećem koje mi odvajamo i bacamo, gdje ono u konačnici odlazi i na koji način? Htio sam pokazati stvarnu istinu, ali shvatio sam da ne bi imao vremena jer bi to trajalo najmanje šest mjeseci - istaknuo je Vladimir i objasnio nam poruku svoga novoga filma.
SAMO DA NE BUDE PREKASNO!
- Poruka je vrlo jednostavna: nemojmo dozvoliti da bude prekasno! Učinimo što god možemo da već danas spriječimo crni scenarij iz ovog kratkog filma. Uvijek govorim kako nisu krivi proizvođači, nego mi, kupci. Mi smo ti koji biramo hoćemo li kupiti proizvod s ekološkom ambalažom ili onaj plastični.
Izbor je uvijek isključivo na nama samima. Kad krenemo od sebe lako pokrenemo lavinu dobrih, plemenitijih djela. Zapravo, velik dio smeća su zapravo stvari s kojima ne znamo što bismo, a nismo ni svjesni da možda našem susjedu treba baš to što smo mi poželjeli baciti - zaključio je Vladimir.
Vezani članci