Priča o Dijani Čuljak je priča o otimačini našeg Jadrana

Na taj način ja i moji nauživamo se snijega kao “jednodnevni gosti”, koji “ništa ne troše, ne zauzimaju apartmane”, “a zapravo zauzimaju mjesto na snijegu koje pri tom nisu platili”

 Svijet u kojem je moguće da vi nekome uskratite pristup plaži lako se pretvara u svijet u kojem će vam ograničiti pristup trgu ako ne pijete kavu.

Po kriterijima obvezatnog životnog stila današnje hrvatske srednje klase ovo što ću sada reći zvuči gotovo kao sramota: ali - eto - ja ne skijam, i nikad u životu nisam stao na skije.

Međutim, kako sam i sâm roditelj, podrazumijeva se da dijete u par navrata svake zime moram odvesti na snijeg. Pošto nema nekog prevelikog smisla da obitelj neskijaša troši novce u Madonni di Campiglio, ja obiteljske snježne radosti rješavam drukčije i jeftinije. Poput desetaka tisuća Splićana, Dubrovčana, Omišana i Makarana, za zimskih vikenda odlazim do Kupresa i Blidinja, gdje se sa klincem sanjkam dok padne mrak, a onda popodne zaputim put Splita. Na taj način ja i moji nauživamo se snijega kao “jednodnevni gosti”, koji “ništa ne troše, ne zauzimaju apartmane”, “a zapravo zauzimaju mjesto na snijegu koje pri tom nisu platili”.

Istina, potrošimo mi štogod i u vanpansionskoj potrošnji (jer tko bi odolio puri i lučenici), ali da nije tog goluzog juriša na kajmak i uštipke, ja i moji bili bismo čisti primjer “paradajz turista”, sezonska pošast, kaulerpa taksifolija i krumpirova zlatica.

Jedan moj znanac, koji živi u Engleskoj i skija u Francuskoj, veli mi da onaj tko je ikad skijao na pravom skijalištu ne bi nikad išao na Blidinje. Ja mu odgovaram da promašuje poantu. Kada ide na snijeg u Francusku prelazi kanal, on leti avionom i aranžman ugovara unaprijed. Ja kad poželim skijati u Bosni sjedam u auto poslije doručka, skijam dok je svjetla i kući se vratim do Dnevnika. To je ta divna geografska blagodat, da me od skijanja dijele dva sata, a od Hvara dva kanala i 22 kune za katamaran. To je privilegij koji mi Hrvati imamo, a kao mnoge privilegije koje imamo, i ovaj uzimamo za gotovo.

No, ta blagodat, dakako, ima i svoju zrcalnu, simetričnu sliku.

Naime, u našoj neposrednoj okolini postoje također ljudi koje od najbližeg skijališta dijeli petnaest minuta vožnje, a od mora sat i pol ili dva. Ti ljudi - a riječ je o stanovnicima Livna, Posušja, Mostara ili čak Sarajeva - koriste svoj geografski privilegij subotom u srpnju isto onako kako i ja subotom u siječnju.

Subotom iza doručka sjednu u auto, spuste se u Zaostrog, Omiš ili Gradac, kupaju dok je dana, a onda podvečer zapute kući. Isto kao i ja, oni su “jednodnevni gosti”, koji “ništa ne troše, ne zauzimaju apartmane”, a “zauzimaju mjesto na plaži koje pri tom nisu platili”.

I zato što “mjesto na plaži nisu platili”, odnosno nisu kotačić u ekonomskoj računici, trebalo bi ih s te plaže otjerati represivnim mjerama. Tako barem, naime, misli Dijana Čuljak.

Novinarka HTV-a ovog je tjedna izazvala ozbiljan i medijski internacionalno popraćen incident kad je za vrijeme razgovora s omiškim gradonačelnikom potegla pitanje “jednodnevnih gostiju” iz Bosne i Hercegovine. Hercegovački su se mediji razumljivo okomili na novinarkin ispad sitnog šovinizma, a Dijana Čuljak od kritika se branila na najgluplji mogući način, argumentom da je i sama Hercegovka. Dan potom, javno se ispričala na središnjim Vijestima čime je priča - što se Dijane Čuljak tiče - završena, ali nije završena i priča o kupačima “koji zauzimaju mjesto i ništa ne troše”.

Ta je priča, naime, mnogo dublja. Jer, kroz usta Dijane Čuljak nije progovorila samo ona, i priča o Dijani Čuljak nije samo priča o šuškovskoj novinarki koja se adaptirala na demokraciju, pa joj iz usta tek tu i tamo zapaluca onaj stari “zmijski jezik” devedesetih, kao nevjesti iz Šume Striborove.

Priča o hercegovačkim turistima priča je o nečem mnogo širem: o tome kako naša kultura i naša ekonomija poimaju obalu. Stoga bih se u potpunosti složio s Davorom Krilom, koji je u uvodniku Slobodne Dalmacije u četvrtak napisao kako ono skandalozno u izjavi Dijane Čuljak nije ono što se tiče nacionalnog, nego ono što se tiče klasnog. Problem Dijane Čuljak nije što ona dijeli ljude na “naše” i “Bosance”: problem je što ih ona dijeli na one koji “nešto troše” i one koji “ne troše”, a “zauzimaju plaže”.

 

Jer, plaža je, naime - javno mjesto. Ona je - i to bi ako treba morali ponoviti stoput - javni komunalni prostor, isto onako kako je javni prostor trg, ulica, luka ili perivoj. Svijet u kojem je moguće da vi nekog penalizirate ili mu uskratite pristup plaži zato što “ne zauzima apartmane” vrlo se lako može pretvoriti u svijet u kojem će vam ograničiti pristup trgu ako na štekatu ne pijete kavu, ili pak pristup parku ako niste platili ulaznicu. U logici je kapitalizma da prostor ne podrazumijeva kao javno dobro koje se dijeli, nego kao resurs koji se koristi. A kad jednom počnete na urbani prostor gledati tako, onda tu više nema nas i Bosanaca. Komercijalna logika tada neće s plaže otjerati samo one koji stanuju s onu stranu Kamešnice. Tada će komercijalizacija prostora s obalne crte otjerati još jednu skupinu stanovništva koja stanuje praktično blizu mora, koja “ne zauzima apartmane” i “zauzimaju mjesto na plaži koje nisu platili”. A ta skupina stanovnika su sami Omišani, Makarani, Dubrovčani, Podgorani…

Zapomagati nad komercijalnom otimačinom Jadrana, naravno, kod nas je možda preuranjeno. Kod nas je situacija daleko od one u Cannesu gdje od osam kilometara pješčane Croissette građani Cannesa imaju pristup samo na segment od dvjesto metara (usput: zapušten i prljav). Naš urbanizam - temeljen na blagodatima koje su nam ostavile “komunjare” - ne poznaje parkove i perivoje pod ključem, u koje mogu ući samo stanari, što je uvriježena norma u Londonu. Ali, kao što dadaisti kažu da majku treba tući dok je mlada, tako i logiku eksproprijacije obale treba zatrti dok je još kržljava biljčica, jer onda kad proklija, onda se možemo pozdraviti s povlasticama koje imamo.

A biljčica - vjerujte - klija. Na Banjama u Dubrovniku već sada možete vidjeti narodnu gradsku plažu i elitni plažni lounge koje razdvaja samo platneni paravan. Pred dva tjedna, na splitskim Benama nisu mi htjeli poslužiti kavu u kafiću uz more u kojem sjedim desetljećima, jer je terasa (na koju koncesiju - usput - ima Kerum) od sada samo za goste koji jedu. Od Dubrovnika do Pule tisuće domaćih ljudi u beznadnoj su potrazi za vezom za barku, jer se svaki raspoloživi metar pristanišne obale stavlja u funkciju nautičkog turizma. Vrhunac takve logike bila je “bezazlena” ideja jednog stručnjaka koji je predložio da se ulazak u dubrovački stari grad odsad naplaćuje. Time bi se zapravo samo formaliziralo ono što se već dogodilo: da je stari grad prestao biti grad i funkcionalni centar, a postao tematski park.

To što se dogodilo Dubrovčanima, sutra se može i vrlo vjerojatno hoće dogoditi Splićanima, Omišanima, Hvaranima… Prepuste li se logici kapitala bez kontrole, postat će podstanari u vlastitim gradovima, njihovi urbani prostori svest će se na servisne prostore, hladnjače, skladišta i stražnja dvorišta, a od obala, plaža, pjaceta i ubavih urbanih središta dijelit će ih nevidljive žice s nevidljivom električnom strujom, tanahni zidovi klasnog razdvajanja.

Taj infernalni scenarij krajnja je, ali posve realna posljedica načina razmišljanja gospođe Čuljak, i - zato bi nam danas bilo mudro braniti svakog Bosanca i svakog Hercegovca k’o brata. Jer, sutra ćemo mi biti na njihovom mjestu.

piše: Jurica Pavičić l jutarnji.hr