Predsjednik mora odlučiti je li vjernik ili pak nevjernik
Koji vam je bio motiv da napišete tako žestoku knjigu?
Motiv je bio posve vjerski, tj. katolički. Da se s pomoću teološke metode pokuša prodrijeti u stanje duha i svijesti suvremenog hrvatskog društva. Odatle čestitost motiva. Ne kako bi se razdvajalo, osuđivalo i prozivalo, nego da bi se dijagnosticiralo stanje duha i svijesti u svjetlu katoličke vizije života.
I koja je dijagnoza?
Duboka duhovna kriza koju sada proživljavamo i koja se najviše ogleda na moralnoj razini nepovjerenjem u institucije, grabež, korupciju, sve što čini “društvene grijehe”. Knjiga sa žalošću konstatira da su društvo i država impregnirani društvenim grijesima, koji se podudaraju sa značenjem teološke sintagme strukture grijeha. No, one nisu pale s neba, nego su vezane za krive političke procjene, loše ekonomske odluke, nepostojeću strategiju razvoja države i društva. Bili smo žrtve stihijske svakodnevice ili svakodnevne stihije, što nas je dovelo do stanja u kojem jesmo. Strukture grijeha, međutim, nisu grijeh nekih društvenih organizama, nego su osobni grijesi pojedinaca.
Grijeh je produkt grešnika?
Ako je riječ o donošenju krupnih političkih odluka, glavnih ekonomskih procjena i strategija razvitka, onda je riječ o osobama koje su to provodile. Kad govorimo o državi, onda mislimo na političku zajednicu, a ona implicira sve ljude kao politička – društvena – bića. Politička zajednica – država – tiče se svih građana, a ne samo političke elite.
Komunističko naslijeđe
No kod nas je to biće postalo politički objekt?
Politički objekt, s jedne strane, a s druge su državu hegemonizirale stranke. Biračko tijelo je pasivizirano. Ono očekuje nešto od političkih elita, a ta očekivanja i njihova obećanja zapravo su ludom radovanje.
Koji su uzroci tome?
Ako uzmemo Domovinski rat kao olakotnu okolnost, onda ipak valja primijetiti da je paralelno s njim već bila započela pretvorba i privatizacija. To se pojačalo nakon oslobođenja domovine kada su napravljeni golemi propusti. Propusti koji su doveli do moralnoga sloma imaju svoje još dublje korijene. Svakako je to komunističko naslijeđe. Od osamostaljenja naovamo naslušali smo se da je upravo ono izvor svih zala u hrvatskom društvu. Međutim, ako mi u hrvatskom društvu promatramo 20 godina u cjelini, onda ćemo vidjeti da često komunističko naslijeđe služi kao izlika i plašt kojim se želi pokriti ono što se i mimo komunističkog naslijeđa radilo uime zaštite hrvatske državnosti, suverenosti, samostalnosti, a nerijetko su se smišljale zavjere i strani špijuni da bi se prikrilo ono što se kroz stukture grijeha otkriva kao loše političke odluke, loše gospodarske procjene i nepostojanje vizije razvitka.
Zašto ste se nadovezali baš za sintagmu “struktura grijeha” kardinala Bozanića?
To je u nacionalnim i crkvenim razmjerima bio izvanredan događaj, a prepoznao sam ga i kao proročki govor i na njega se nadovezao. Netko može prigovoriti da je to kontradiktorno jer, s jedne stran, tvrdim da smo nedovoljno govorili proročki i prokazivali društvene grijehe, a s druge stran, ipak postoji ta poruka. U tome sam pronašao priključak na dobru stranu crkvene tradicije u suvremenom hrvatskom društvu.
Opredjeljenje ili bljutavost
Niste se uopće bavili izvršnom vlašću, nego samo predsjednicima?
Zato što je izbor trećega hrvatskog predsjednika bio povod, tj. na temelju teze da je on nevjernik, dok s druge strane postoji posvemašnje prožimanje Katoličke crkve u Hrvatskoj i hrvatskoga društva i političke zajednice. Naime, većina se građana izjašnjava katolicima, a gotovo 95 posto kršćanima.
No za njega su glasovali upravo katolici?
To je problem. I to je bio povod. U izbornoj kampanji je u zemlji za koju se kaže da je katolička rekao da je agnostik, ali da to ne znači onoga koji niječe Boga. Dodvoravao se biračima. U svom uvodu krenuo sam upravo od pojma agnostik. Bez želje za provokacijom, reći ću vam da je agnostik – kukavica. Neću ulaziti u povijesne razloge i kontekst nastanka pojma agnostik, koji je nastao u drugoj polovici 19. stoljeća, ali iz toga konteksta još i danas muči pitanje o osobi koja odbija izjasniti se o temeljnom egzistencijalnom stavu. Apsurdno je sržno pitanje ljudske egzistencije ostaviti neodgovorenim. To uostalom nije moguće. Ljudska osoba je već po sebi jedno konačno opredjeljenje.
Ali agnosticizam se proglašava elitizmom?
U novije vrijeme se ide za tim. I papa Benedikt XVI. je rekao da je danas agnosticizam jedno od ključnih opredjeljenja kulturne elite, kao nositelja kulturnog, društvenog, ekonomskog i političkog života društva. Nameće se da je poželjno biti agnostik, koji nije protiv vjere i Boga, ali drži da ga se to pitanje ne tiče i ne želi se time zamarati. To je apsurdno.
Je li za vas kao katoličkog teologa časnije biti ateist nego agnostik?
Časnije je. Imamo vjeru i nevjeru i uistinu nevjernik je osoba koja u meni kao vjerniku i kao teologu pobuđuje izuzetno veliko poštovanje, koje se sastoji u činjenici koju nazivamo temeljnim opredjeljenjem, a to je da je za vjernika čovjek slobodno biće, kojemu je Bog ostavio mogućnost slobode da on Bogu kaže ne i da pritom ostane čovjek sa svim svojim dostojanstvom koje je nepovredivo. Glavno težište Crkve na Drugom vatikanskom koncilu bilo je taj fenomen u ključu vjera – nevjera, teizam – ateizam, za Boga ili protiv njega. Jer u konačnici između toga postoji samo bljedoća, bljutavost, mlakost i neodređenost, što je neprimjereno metafizičkom određenju ljudske osobe. Ljudska osoba u egzistencijalnom smislu je uvijek opredijeljena.
U tome smislu pokušajte nadalje slijediti ponašanje trećega hrvatskog predsjednika pa ćete prije ili kasnije uvidjeti da u određenim postupcima i izjavama on uopće nije agnostik. Opredjeljenje je nužno. Sve ostalo je relativizam, odnosno bljutavost. Opredjeljenje se posebno ogleda u bitnim pitanjima ljudske egzistencije. Pred tim pitanjima agnostik nije agnostik, nego vjernik – teist ili ateist. Stoga postaje nedosljedan. To vidim kao problem. Treba se odlučiti. Spreman sam uime iste vjere i teologije prihvatiti nevjernika u njegovu egzistencijalnom stavu da jednostavno ne vjeruje u Boga. To ne znači da se on sukobljava s vjerom i Crkvom, nego da naprosto nije našao razloge vjerovanja i da sebe vidi kao nevjernika. A agnostik, govoreći biblijski, nije ni vruć ni hladan.
Kad govorite o nedosljednosti, možda je ona bila očita kod ovog drugog kandidata, koji se deklarirao kao katolik, a npr. pobjegao je s mjesta nesreće, razveo se od supruge radi stanarskog prava... Možda su to vjernici prepoznali kao veću nedosljednost od one agnostičke?
To ste vi rekli, a ne ja. Nisam našao za shodno ići dublje analizirati fenomen protukandidata-gubitnika. No, njegov izborni rezultat nije zanemariv.
Božansko u glazbi
Nemojte njih analizirati, nego glasački korpus koji je većinom katolički.
Katolička crkva u Hrvatskoj oblikovala je hrvatsku dušu, identitet, kulturu i povijest i ono najbolje i najuzvišenije što hrvatska duša nosi u sebi dala joj je upravo Crkva. To je ujedno bitno utjecalo na oblikovanje naše hrvatske političke zajednice. Stoga je bremenito pitanje zašto nam se događa da politička elita, a osobito predsjednici, uopće nemaju bitna obilježja hrvatske katoličke duše.
Kako je to moguće?
Kad idem na izbore i prosuđujem kandidate, onda se ne zavodim vanjštinom, nego pokušavam shvatiti što ti ljudi govore i donijeti sud osobne savjesti u skladu s kojim ću moći sljedeće četiri godine mirno spavati. I to je teška odluka. No, ako se vodimo logikom ideološkog svrstavanja, neću uopće razmišljati tko su, što su i što govore, nego ću po ideološkom ključu zaokružiti ovu ili onu partiju. To je nepromišljeno i neodgovorno. Kad se vratimo trećem hrvatskom predsjedniku, onda je njegova pojava, koja ipak nije “za baciti”, pokazala da je to uglađeni čovjek, izuzetno obrazovan i k tome glazbenik i skladatelj.
Smatram da je glazba nešto božansko i bio sam zbunjen njegovom izjavom da je agnostik i činjenicom da je on skladatelj, jer po Platonu i našem kršćanskom razumijevanju glazbe glazbenik dodiruje božansko. On skida note iz kozmosa koji je Stvoritelj stvorio i u koji je ugradio te note. Glazba se ne stvara. Ona se osjeća dubinom duše i odatle se skidaju božanske note za ushićenu harmoniju. Očito da većina birača nije marila što je on treći predsjednik agnostik, što on ne pripada velikoj i nepreskočivoj katoličkoj tradiciji našega naroda, što ne baštini ono najbolje što postoji u hrvatskoj duši. Zbog toga sam ostao zatečen. Skladatelj koji skida božanske note svoje duše kaže za sebe da je agnostik. Metafizički je to teško shvatljivo.
Riječ je i o kontinuitetu jer je njegov prethodnik bio još tvrđi prema vjeri.
Ova knjiga ne sudi nikome i svatko bi je trebao pročitati prije bilo kakvog osvrta na podastrte analize. Knjiga zaviruje u unutrašnje dinamike hrvatskoga čovjeka čega, možda, drugi hrvatski predsjednik nije bio dovoljno svjestan i što je preskakao, možda pod utjecajem ljudi kojima se bio okružio, krugovima u kojima se je kretao. Zbog toga mu nije bilo moguće dublje zaći u dinamike hrvatske duše i prepoznati njezine autentične svetinje bez primjesa povijesnoga naslijeđa i ideoloških podjela.
Uklanjanje križeva
Nije bio svjestan kada je tražio da se uklone vjerska obilježja?!
To mu ne služi na čast. Njegovi su zahtjevi često bili reakcija na neku akciju vjernika koju je doživljavao kao ugrozu svjetovne države. Možda ga je moguće donekle rasteretiti odgovornosti, ali držim da je u svakom slučaju blasfemično križ, koji ama baš nikoga ne ugrožava i nikome ne nanosi štetu, proglašavati ugrozom. Križ je ugroza samo ideologa i prijetovrnih političara. Dakle, križ nije ugroza, nego su ugroza oni koji vrijeđaju dušu hrvatskoga čovjeka i žele ju podcijeniti i obezvrijediti.
Je li i Crkva tu zakazala?
Crkva je sasvim opravdano, jer joj to nalaže poslanje, polazeći od naravnog prava svakog naroda na samoodređenje, stala na stranu pokreta osamostaljenja s početka 90-ih godina. I prije toga je bila njegovateljica nacionalne svijesti. No, početni pokret je trebao transformaciju u političku stranku. Tada je nastao problem. S prolaskom godina pokret više nije bio općenarodni, nego se profilirao u demokratske političke stranke. U ime poštovanja autonomije politike, a pogotovo stranačke politike, zahtijevalo se distanciranje. Pokazalo se, na žalost, da često nije bilo jasno koliko i kako smo se distancirali.
Vrijeme općenarodnoga pokreta je prošlo. Stoga je trebalo okrenuti ploču i unositi više kritičkoga i proročkoga u crkveno djelovanje u svrhu stvaranja demokratske građanske i političke kulture. Ne zaboravimo da Crkva u samoj svojoj biti nosi proročku dimenziju i da je ona, bez obzira na to tko i kada vlada, u svakom društvu uvijek proročki znak.
Preuzeto sa www.vecernji.hr
Vezani članci