Otkrivena tajna zašto punih 37 godina Artuković nije bio izručen
‘Ugledno' društvo
Artuković se nalazi u poglavlju "Viši dužnosnici", a njegov je slučaj nazvan "Beskonačno odgađan zakon". Artuković se našao u "uglednom" društvu - u tom je odjeljku uz njega još i Otto won Bolschwing, čiji je slučaj izuzetno razumljiv iz naslova: "Eichmanov suradnik koji je postao izvor za CIA-u".
Google oglasi
Autori studije su Artukovića na početku proglasili najviše rangiranim suradnikom nacista koji se našao u SAD-u, ali i osobom čije je izručenje najdulje trajalo. Dokument zatim podsjeća na stvaranje NDH, te na zločinačku ulogu koju je imao Artuković, odgovoran za progon Srba, Židova, Roma, pravoslavnih kršćana i komunista. Citira se i njegov govor u Saboru u kojem navodi da su "Židovi pripremali svjetsku revoluciju kako bi mogli imati kontrolu nad svim dobrima i svjetsku moć". U tekstu se ističe da je Artuković bio nazivan "Balkanski krvnik".
On dolazi u SAD tri godine nakon završetka rata, 1948. na temelju vize koja je omogućavala 90-dnevni boravak i to pod lažnim imenom.
Zaposlio se kod brata
Otišao je u Kaliforniju i ondje se zaposlio kod svog bogatog brata. Viza mu je potom dva puta produljivana, da bi 1949. lokalni kongresnik se pobrinuo da se Artukoviću i obitelji retroaktivno dodjeli pravo trajnog boravka u SAD-u. No, tu zapravo počinju problemi. Naime, u dokumentu je bilo navedeno pravo ime pa je i rutinska kontrola otkrila da se u SAD-u nalazi osoba koju zbog zločina protiv čovječnosti traži tadašnja Jugoslavija te da je u Ameriku ušao pod lažnim imenom. Tada počinje duga pravna bitka koje je trajala sve do 1986. kad je izručen Jugoslaviji. Prvo je 1951. pokrenut postupak za deportaciju - Artuković je zatražio odgodu deportacije.
Kći Amerikanka
Tada je već imao četvero djece, a najmlađa kći je bila rođena u SAD-u pa, jasno, i državljanka. Artuković je tvrdio da bi deportacija njoj, državljanki SAD-a, izazvala ozbiljnu ekonomsku štetu. No, sud je odbacio ideju o "dobrom moralnom karakteru", pa je i Artuković promijenio taktiku: žalio se tvrdeći da će, ukoliko bude deportiran, pasti u ruke komunističkom režimu u Jugoslaviji koji će ga zlostavljati. Priznaje da je kao ministar u vladi proganjao komuniste te će mu se oni osvetiti. U tom je trenutku počeo postupak za ekstradiciju, Artuković je priveden, ali je ubrzo pušten (što nije bilo uobičajeno) jer je sud zaključio da neće pobjeći. Na sudu se branio vrlo jednostavno - sporazum o ekstradiciji između SAD i Kraljevine Srbije više nije na snazi.
Sud zatim okreće priču i tvrdi da je Artuković politički odgovoran te da ga se može ekstradirati ali samo ako se dokaže da je zločin koji je počinio u skladu sa Sporazumom (kojeg se sud drži). Kad je to potvrđeno, opet se otvara pitanje je li to u skladu sa Sporazumom i tako ukrug punih osam godina (Artuković to sve prati sa slobode) kad je zaključeno da Artuković nije počinio ništa što bi vrijedilo ekstradiciji prema Sporazumu (koji je potpisan još 1902. kad nije bilo ni Ženevskih konvencija). Nije čak ni prihvaćen stav suda iz Nüernberga da je zapovjedno odgovoran.
A onda mu je odobren i boravak u SAD-u. Sve se mijenja 1977., kad skupina američkih zastupnika posjećuje Jugoslaviju te ističu da ona jamči suđenje Artukoviću otvoreno za javnost. No, pravi je preokret godinu dana kasnije donio Holzmanov amandman kojim se osobama može oduzeti pravo boravka ako su sudjelovali u progonu ljudi kao saveznici nacista.
Sin pokrenuo tužbu
I tada kreću novi procesi za izručenje. U Zagreb stiže 1986., već star i bolestan. Organizira se suđenje, javni je tužitelj Anto Nobilo i Artuković je proglašen krivim. Dvije godine kasnije umire. No, spis navodi da slučaj još nije završen jer je Artukovićev sin pokrenuo tužbu u SAD-u u kojoj tvrdi da je presuda donesena na temelju lažnih papira.
Kaznu nije odslužio
Rođen 1899., u Klobucima u današnjoj BiH
- školovao se kod franjevaca na Širokom Brijegu, diplomirao pravo u Zagrebu
1926. radi kao odvjetnik u Gospiću
1929. priključuje se ustaškom pokretu
1941. postaje ministar unutarnjih poslova i potpisuje rasne zakone
1945. završava u britanskom logoru u Austriji, izbjegava predaju partizanima
1946. odlazi u Švicarsku, pa Irsku kao Alois Anich
1948. ulazi u SAD,
1951. počinje prvi sudski postupak
1959. dobiva pravo boravka u SAD-u
1978. počinje drugi postupak
1986. izručen Jugoslaviji; sudski proces, osuđen na smrt
- kazna nije izvršena jer je bio prestar, umire u zatvorskoj bolnici 1988.
izvor: jutarnji list
Vezani članci