NOVI DETALJI Napadač s Markova trga ima dva brata u Njemačkoj, i on išao, pa se vratio

Ne mogu i ne smiju odgovarati roditelji za zločin koje je počinilo njihovo dijete - rečenica je koju su novinari Jutarnjeg u više navrata čuli u Kletištu i okolici nakon što je njihov mještanin Danijel Bezuk (22) na Markovu trgu u Zagrebu ranio policajca i potom tijekom bijega presudio sebi.

Taj stav prvenstveno se odnosio na trenutak dok se čekao pretres obiteljske kuće Bezukovih roditelja na kutinskom području u kojoj je, 11 sati nakon zločina ispred zgrade Vlade, pronađeno ilegalno oružje. Dvije puške s optičkim ciljnicima i prigušivačem te 1169 komada raznog streljiva bilo je dovoljno da potom Danijelova 59-godišnjeg oca Zdenka, bivšeg pripadnika Specijalne jedinice PU Kutina "Ris", uhite i kazneno prijave za nedopušteno držanje oružja.

Jutro nakon zločina ispitan je u prostorijama Općinskoga državnog odvjetništva u Sisku, a potom je pušten da se u daljnjem tijeku postupka "brani sa slobode jer nije bilo osnove za određivanje istražnog zatvora".

Šutnja

I dok su Zdenkova supruga i drugi sin bili bez riječi te su odbili bilo što komentirati, pa i izraziti žaljenje policajčevoj obitelji, Zdenkov brat i stric pokojnog Danijela, Mato Bezuk, s nevjericom je dočekao nove vijesti o tragediji koja ih je snašla.

"Zvao sam bratovu ženu Katu, Danijelovu mamu, odmah nakon pretresa, a zatim i ujutro. Zanimalo me gdje mi je brat i što se događa. Rekla mi je da su cijeli dan s policijom te da mi je brat otišao u grad i ne zna kada će se vratiti. Valjda ni njemu nije bilo jasno da je uhićen pa je odlazak na policiju shvatio tako. Brinem se jer smo svi u šoku i velikoj traumi od koje ćemo se još dugo oporavljati.

Mali Danijel se nije još niti ohladio, niti je dostojno pokopan i ispraćen, a obitelj nema predaha da dođe k sebi. Jasno mi je da onakvo kazneno djelo za sobom povlači i pretres kuće, ali s obzirom na tragediju, mislim da se moglo pričekati nekoliko dana. Naprosto mi je sve to nepojmljivo", rekao je za Jutarnji list Mato Bezuk. Razgovor sa šogoricom je, napominje, trajao vrlo kratko. Zvučala mu je potreseno. Iz nje su jedva riječi izlazile pa mu je, otkriva dalje, bilo neugodno bilo što više pitati.

Na upit o kući poslije bakine smrti, tko je u njoj živio i tko ju je koristio, a u kojoj je pronađena prva puška koju smo snimili tijekom pretresa kuće, Mato Bezuk otkriva da je ta nekretnina bratove punice koja je u njoj živjela do svoje smrti.

Očevi suborci

"Za oružje u toj kući doista nisam znao. Iskreno, niti me je briga što brat čuva i gdje. Zar nema svatko nešto što mu je ostalo od rata? Za ovu domovinu se itekako krvarilo i nisu svi branitelji dobili ono što su zaslužili. Kad će sprovod, ne znam. O tome se još naprosto, s obzirom na okolnosti, nije stiglo niti razgovarati, a kamoli organizirati", zaključio je stric pokojnog Danijela o kojem selo ne prestaje pričati u superlativima, unatoč krvavom zločinu koji graniči s terorizmom.

Nakon vijest o uhićenju Danijelova oca novinari su razgovarali s nekoliko njegovih suboraca. I dok osuđuju Danijelov potez na Markovu trgu jer je "ranjen nedužan čovjek, a ne netko tko sustavno uništava zemlju za koju su se krvavo borili", u isto vrijeme brane mahom "ratne uspomene, pa samim time i naoružanje iz prošlosti".

"Vjerujemo da je Danijel bio svjestan što ga čeka nakon ranjavanja policajca i pucanja po zgradi Vlade. Jer, malog čovjeka se razapne, dok dugogodišnji lopovluk ljudi u odijelu prolazi nekažnjeno. Nismo iznenađeni da je Bezuk doma imao oružje.

Vjerujte, teško se odvojiti od oružja kojim se sa srcem i dušom branila zemlja. I dalje postoji onaj braniteljski strah jer smo 1990. bili itekako ranjivi, maltene goloruki u startu. Zato se oružje čuva kao uspomena, da si nešto dao za ovu državu koja je za tebe vrlo malo ili ništa dala. Nadam se da će se policajac oporaviti jer Bezukovi itekako znaju vrijednost tih ljudi u odorama", izjavio je jedan Bezukov ratni kolega.

Napomenuo je pritom da se Zdenko s još dvojicom braće nikako nije mogao pomiriti sa smrću četvrtog brata Zdravka.

Prošlost se, ističe drugi Zdenkov suborac, nikako ne treba zaboraviti, pa samim time i Danijel je odrastao u tom duhu, u okruženju prepunom tuge i gorčine.

Prijatelji preminulog Danijela, koji je ispaljujući rafale iz automatske puške ranio 31-godišnjeg policajca Oskara Fiurija, ne prestaju veličati njegov stravičan čin. Dok ga oplakuju jer nitko nije imao nikakvih naznaka da bi si mogao oduzeti život, istodobno "plješću" što se ohrabrio na potez koji je zgrozio cijelu zemlju.

"Stavili smo se na raspolaganje Danijelovoj obitelji. Za sprovod, za prijenos tijela od odra do groba. On je to zaslužio. I ne treba ga osuđivati jer se nije mogao boriti sa silnom nepravdom u kojoj Hrvatska živi desetljećima. Pažnje mu u stvarnom životu nije nedostajalo tako da taj čin sigurno nije bio da na sebe pažnju privuče. Nismo svi duhom jaki. Ali, Dane je bio dobar čovjek, ma što god o njemu mislili oni koji ga ne poznaju", zaključio je 22-godišnjakov školski prijatelj i susjed.

Najmlađi od trojice braće 

Zdenko Bezuk, koji je pod lupu javnosti došao nakon suludog poteza vlastita sina Danijela na Markovu trgu, jedan je od četvorice braće iz kutinskog Krča.

Bez najstarijeg brata, Zdravka, inače bivšeg nogometaša NK Dinamo Krč, Bezukovi su ostali u studenom 1991., kada je u vihoru rata poginuo kao dragovoljac u uniformi HOS-a, a Mato i Zdenko su svoj dugogodišnji braniteljski obol, pak, dali u policiji.

Zdravko je svojim junaštvom zadužio cijeli kraj, pa je na nogometnom igralištu u Kutini njemu u spomen otkrivena spomen-ploča, a i tamošnji sportski park nazvan je po njemu. Svoju je životnu družicu, Katu, Zdenko pronašao u Kletištu, s kojom je dobio tri sina.

Dvojica od njih su nakon školovanja krenula trbuhom za kruhom u Njemačku, a treći se nedavno oženio u Kutini. Danijel, najmlađi od dvojice "gastarbajtera" i po zanimanju računalni tehničar za strojarstvo, nakon završene srednje škole radio je malo više od pola godine kao kontrolor na liniji za automatsko sortiranje u kutinskoj tvrtki Selk, a onda je dao otkaz te otišao za bratom u Njemačku, gdje im je potpora bila teta.

Tamo je pola godine sortirao jabuke u jednoj njemačkoj tvornici i zatim se vratio u Hrvatsku jer su mu nedostajale obitelj i bolesna majka, kućanica. Kratio je vrijeme na obiteljskom imanju radeći razne poslove, a prije mjesec dana se, na preporuku najboljeg prijatelja, zaposlio u tvrtki Monter u Zagrebu.

Nije dugo trebalo da se i na taj posao, baš kao i na onaj u Njemačkoj, požali prijateljima i susjedima. Jer, radilo se od jutra do mraka, a privatni život je trpio.