NADBISKUP ZADARSKI ŽELIMIR PULJIĆ Ponosan sam na „škrtu zemlju hercegovačku“ koja me naučila raditi i skromno živjeti

Zadarski nadbiskup, predsjednik Hrvatske biskupske konferencije, a naš Hercegovac Želimir Puljić u uskrsnom intervjuu za Hercegovina.info prisjetio se Uskrsa i svog djetinjstva, prokomentirao ratna zbivanja u Ukrajini, potom i u kontekstu onog koji smo i sami prošli. Dotaknuo se i gorućih društvenih pitanja, iseljavanja Hrvata s djedovine. Prisjetio se i rodne Hercegovine, sela Kamena odakle je rodom. 

"Sa zahvalnošću sjećam se i svog rodnog mjesta koje nosi 'kameno ime', kao i svih kamenitih visoravni, te plodnih i obradivih vrtača i njiva koje se koristilo za sadnju krumpira, ječma i duhana. Ponosan sam na 'škrtu zemlju hercegovačku' koja me naučila raditi i skromno živjeti od uroda ruku svojih. A i od viška drugima dijeliti i pomagati. Imali smo ovaca, konja i goveda. Privređivalo se maslac i sir, brašno i duhan", ispričao je uz ostalo nadbiskup zadarski. Više pročitajte u nastavku... 

Razgovarala: Kristina Perić/Hercegovina.info

Imamo rat u Europi, inflaciju cijena, već duže vrijeme nove viruse. Kako vratiti fokus na Boga, i na najveći kršćanski blagdan Uskrs?

"Mi smo prije tri desetljeća proživljavali ratne strahote s kojima se sada suočavaju Ukrajinci. Još uvijek hrvemo se s grubim sjećanjima i teškim posljedicama koje su se duboko usjekle u naša bića. Mislili smo kako će naše patnje i stradanja pomoći drugima da se na europskom tlu više nikada i nikomu to ne dogodi. A, evo, u Ukrajini se nesmiljena agresija odvija već pedeset dana pred očima cijeloga svijeta koji se osjeća nemoćnim zaustaviti svjetsku velesilu, Rusiju, u njezinom osvajačkom pohodu. Odvija se sličan scenarij kao i kod nas prije trideset godina. Mi smo, istina, pred srpskom agresijom bili napušteni od svih ondašnjih svjetskih političkih čimbenika. Dapače, bila je izričita i međunarodna zabrana uvoza oružja za obranu. Ukrajinci, naprotiv, uživaju potporu običnih ljudi i svjetske politike koja im pruža svekoliku pomoć. I to je zalog i nada u uspjeh obrane neovisnosti i slobode, ne samo njihove, već i europske, i naše.

Žao mi je što su ratni događaji ovih dana zasjenili poruku i značenje blagdanskog značenja Uskrsa. No, to je prilika da kao vjernici ovih blagdana uz liturgijska slavlja uputimo žarku molitvu za mir u Ukrajini i u cijelom svijetu. Jer, Isus se zato rodio, muku podnio i uskrsnuo kako bismo mogli živjeti u miru s Bogom, sa sobom i sa svim ljudima. Jedna od temeljna poruka uskrsnih susreta s Kristom bila je mir: 'Mir vam svoj ostavljam, mir vam svoj dajem'".

Kako se Uskrs nekada proslavljao u vašoj obitelji?

"Davno je bilo kad sam slavio Uskrs u rodnom mjestu i u župi u Hercegovini. Sjećanja su pomalo izblijedila, ali ostao je 'dojam svečanosti' koji je povezivao Cvjetnicu s Uskrsom. Uz proljetno ozračje koje se obično vezuje uz uskrsne blagdane, to je doba kada voćke cvjetaju, livade se zelene, priroda se budi iza zime koja obično u to vrijeme završava. Stoga, uskrsni blagdani bili su najava i doživljaj novoga života u prirodi i u liturgiji koja se uvijek služila simbolima i stvarima iz prirode. Kako se u tom vidu ne sjetiti Cvjetnice i umivanja u vodi iz lavora koja je bila prekrita laticama cvijeća i ljubičice?! A one su tih dana u izobilju cvjetale po livadama i šikarama mjesta. Uz ovaj 'obred umivanja u vodi prekritoj laticama cvijeća', tu je i 'preduskrsno farbanje jaja' s kojima su se ljudi 'tucali' kod kuće, a i poslije liturgijskih slavlja pred crkvom. 'Pobjednici', čija bi ljupina ostala čitava, dobivali bi kao nagradu 'nastradalo' jaje. Bila je to dobra i sadržajna marenda prije obilnog ručka koji nas je čekao kod kuće".  

Mnogi su biskupi nikli u škrtom hercegovačkom kamenu. Vi ste jedan od njih, čak štoviše rođeni ste u mjestu Kamena, župa Blagaj kod Mostara. Koliko su vam hercegovački geni pomogli na moru i drugdje gdje ste plovili?

"'Geni, geni kameni' pjeva Marko Perković Thompson u jednoj svojoj pjesmi, i nastavlja 'takvi smo mi rođeni'. Sa zahvalnošću sjećam se i svog rodnog mjesta koje nosi 'kameno ime', kao i svih kamenitih visoravni, te plodnih i obradivih vrtača i njiva koje se koristilo za sadnju krumpira, ječma i duhana. Ponosan sam na 'škrtu zemlju hercegovačku' koja me naučila raditi i skromno živjeti od uroda ruku svojih. A i od viška drugima dijeliti i pomagati. Imali smo ovaca, konja i goveda. Privređivalo se maslac i sir, brašno i duhan. A onima, koji su kucali na vrata i tražili pomoć, poput siromaha, kotlara i Roma, davalo se ono što se u kući zateklo. Premda sam nikao, kako velite, na 'škrtom hercegovačkom kamenu', nisam se osjećao ni siromahom, a ni manje vrijednim što sam rođen 'na kamenu', u Kamenoj. Naprotiv, skroman zemljoradnički život mojih roditelja i susjeda naučio me biti radinim na plodnim njivama i zauzetim čuvarem stada po krševitim brežuljcima rodnog kraja; zahvalnim za dar života i prirode koja nas je okruživala".                                                                                                                                                                                                                                                     

U BiH smo imali generacijsku smjenu biskupa. Nakon biskupa Ratka, i kardinal Vinko odlazi u mirovinu, uskoro i biskup Komarica. Pomalo se okuplja nova ekipa. HBK kojoj ste predsjednik surađuje s BK BiH, budu i zajednička zasjedanja. Kakvu suradnju očekujete s novom postavom biskupa, a kakva je bila s prethodnicima?

"Dvije biskupske konferencije u istom narodu, u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini, učinile su Crkvu u Hrvata povezanom na više područja, posebice na polju jezika, kateheze i liturgijskih knjiga. Osim toga tu je i nekoliko institucija koje dvije konferencije zajednički vode i dogovaraju se oko njihovoga funkcioniranja, poput inozemne pastve, liturgije i Papinskog hrvatskog zavoda sv. Jeronima u Rimu. Jedanput godišnje održava se zajedničko zborovanje, jednom u Hrvatskoj, a drugi put u Bosni i Hercegovini. A na redovitim zasjedanjima pojedine biskupske konferencije sudjeluje delegat druge konferencije. Strukturalno surađujemo, izmjenjujemo svoja iskustva i radujemo se našem druženju i zajedničkim projektima. 

Polovicom veljače ove godine imali smo zajedničko zasjedanje u Mostaru i Bijelom Polju. Imajući u vidu 'generacijsku smjenu biskupa' u Bosni i Hercegovini, smatrao sam potrebnim u svojoj homiliji u mostarskoj katedrali ove godine izraziti osobitu 'naklonost i zahvalnost prema trojici zaslužnih pastira', kardinalu Vinku i biskupima Franji i Ratku, koji 'nose posljedice teških dana rata i poraća'. Naglasio sam da 'poštujemo i u duhu ljubimo biljege njihovoga trpljenja koje su podnijeli za rast Božjega Kraljevstva u svojim biskupijama'. Njihovim nasljednicima i suradnicima poželio sam neka i oni diljem 'napaćene zemlje Bosne i Hercegovine nastave poput svojih predšasnika svjedočiti za visoke ideale služenja Bogu, Crkvi i narodu'. Jer 'velika nam djela učini Svesilni; sveto je ime njegovo'". 

U BiH imamo epidemiju odlaska. Prema crkvenoj statistici od 2015. do 2020. godine iz BiH je nestalo preko 60 tisuća katolika, što bi bilo pola Mostara, ili dva Široka Brijega. Na ognjištima ostaju stari, a hrvatska djeca pune škole i crkve u Njemačkoj i drugdje. Koliko je taj problem izražen u Hrvatskoj i kuda nas Hrvate vodi?

"Nedavno je u jednom razgovoru o toj temi govorio i vaš biskup mons. Petar Palić i iznio potresne podatke o odlasku ljudi, posebice mladih, iz zemlje BiH i pozvao neka ne napuštaju rodne grude gdje su, kako slikovito ponavlja kard. Vinko Puljić 'nikli i obikli'. Suvremena je i sada ona pjesma Mostarca A. Šantića koji je svojevremeno napisao 'ostajte ovdje, sunce tuđeg neba, neće vas grijat' k'o što ovo grije..' To je problem s kojim se susreću i Hrvatska i druge zemlje istočne Europe. Činjenica je kako u procesu napuštanja rodne grude puno pomažu i 'rođaci iz tuđine' jer žele pomoći svojima. No, zaboravljaju napomenuti im kako ih 'tamo ne čeka med i mlijeko'. Ne usuđuju se priznati im svoje muke i probleme s kojima su se susreli kad su u tuđinu stigli. A to priznanje bila bi 'prva i prava pomoć' kako bi na vrijeme saznali što ih tamo čeka. Tako se ne bi razočarali i trajno prigovarali 'rodbini koja ih je tamo dovela'. Stoga, svima koji dođu u kušnju odlaska iz zemlje, savjetovao bih neka dobro razmisle i savjetuju se prije nego donesu odluku". 

Što mislite što bi danas o svemu, osobito ovom zadnjem govorio onaj što se 'ni od koga nije dao natkriliti u ljubavi prema svome narodu', koji je trpio i bio progonjen, a ostajao i ustrajao na svom i u svome, a na čiju ste 62. obljetnicu smrti nedavno propovijedali u Krašiću?

"Zahvalan sam uzoritom kard. J. Bozaniću i župniku u Krašiću, velečasnom Vučku što su me pozvali predvoditi liturgijsko slavlje u rodnoj župi vrlog hrvatskog viteza, blaženoga Alojzija Stepinca. U homiliji sam rekao kako je on u svom životnom hodu prošao tri različite faze. Bio je vojnik, ratnik i zarobljenik. Bio je ratar i obrađivao je svoju plemenitu zagorsku i plodnu zemlju hrvatsku. Bio je svećenik, biskup i pastir Božjeg puka do kraja života. Kroz te tri životne faze isprepliću se tri njegove velike ljubavi: Prema bratu čovjeku, prema rodnoj zemlji i Domovini, prema Kristu i njegovom velebnom djelu Crkvi Katoličkoj.

Zato će ga povijest Crkve upisati u niz najhrabrijih biskupa Europe onog tragičnog vremena. Bog mu je udijelio i dvije posebne milosti: Utjehu što nije morao otići od svoga stada premda su komunisti sve poduzimali da ga nagovore da ode iz zemlje. A dobio je i drugu posmrtnu nagradu: Čekati dan uskrsnuća u srcu svoje biskupije, u zagrebačkoj katedrali. S njegovim grobom postala je jačom i zemlja Hrvatska koju je toliko poštivao. A narod, kojeg je on toliko volio, da se u tome 'ni od koga nije dao natkriliti', dobio je sigurnost i dar blaženog Alojzija kome se mogu svi moliti i svoje životne potrebe njemu preporučivati. Svima, koji razmišljaju o tome, ostati u zemlji ili 'navegati' u tuđinu, savjetovao bih neka se u molitvi savjetuju s ovim našim osobitim domoljubom i blaženikom".