Matija Šerić: Sumorna izborna jesen

Na njima se bira nova vlada i najvažnija politička figura - premijer. 8. studenoga odlučuje se sudbina Hrvatske za sljedeće četiri godine. Izborna retorika, natjecanje, sukobi i animoziteti između dva vodeća bloka su veliki i maksimalno intenzivni. Neki stranac koji promatra izbornu kampanju a ne poznaje Hrvatsku mislio bi kako u Hrvatskoj vlada euforija.

Stvarnost je naravno drukčija. Iako su i HDZ-ovci i SDP-ovci (svaka čast ostalima ali ovo je obračun dvije opcije) veoma ostrašćeni i nabrijani, narod odnosno birači nisu. Gledano teoretski, u vrijeme pred izbore koji odlučuju sudbinu države u sljedećim godinama, očekivalo bi se uzbuđenje, napetost, iščekivanje i strast među biračima. No nije tako. U našoj zemlji zapravo vlada sumorna izborna jesen. Sumorna je zbog potrošene i neproduktivne izborne retorike kandidata te zbog razočaranosti birača.

Birači su već umorni od stalnih izbora, agresivnih retorika, pokušaja prikazivanja izbora kao ratne bojišnice, sukoba između dobra i zla. Sve iz tog razloga jer su već pročitali takvu izbornu retoriku. Pročitali su kako bogata forma izborne utakmice ne nosi sa sobom i raskošan politički program odnosno bolje sutra. Shvatili su za koga god glasovali velikih promjena u svakodnevnom životu neće biti. „Birat ću manje od dva zla" - temeljna je odrednica mnogima kad dođu na svoje biračko mjesto.

Ravnodušnost i indiferentnost prema politici vjerojatno nikad nisu bili veći. Izbori velikih očekivanja - oni 2000. i 2011. (a dijelom i oni iz 1990.) - nisu donijeli one nužne promjene i reforme koje su trebali. Pokazalo se kako bio premijer lijevi ili desni, nema namjeru i hrabrost napraviti istinski zaokret. Prosječnim građanima je važnije pogledati neki reality show, otići u kino ili u noćni klub nego gledati izborne emisije.
Političke stranke su shvatile kako je bolje manje trošiti na kampanju. Prema podatcima koje znamo, SDP je na ovogodišnju kampanju potrošio 10 milijuna kuna, HDZ vjerojatno koji milijun više. S druge strane, npr. u kampanji 2007. godine HDZ je prema nekim izvorima potrošio oko 50 milijuna kuna. Te 2007. gledali smo posljednju raskošnu izbornu kampanju. 2000. i 2003. također su kampanje bile vrlo raskošne ali 2007. je bio vrhunac u svakom pogledu. U usporedbi s tom kampanjom, kampanja 2015. se može nazvati relativno skromnom i sirotinjskom. Dovoljno je razgledati bilo koji veći grad pa uvidjeti kako jumbo plakata ima znatno manje, manje tv spotova, manje oglasa po novinama i portalima, manje je štandova, manje letaka koji stižu na kućnu adresu. Stranački skupovi su manji. Nema više skupova od 10 i 50 tisuća ljudi u glavnim gradskim trgovima. Kandidacijskih lista za Hrvatski sabor je skoro upola manje prije četiri godine. U godinama bogatih izbornih kampanja birači su još imali velika očekivanja: vjeru i nadu u promjene. Do njih nije došlo, ali došlo je do masovnog razočaranja.

Politički akteri prepoznali su s jedne strane ravnodušnost birača prema politici (glasuju većinom stranačke vojske), a s druge strane činjenicu da izborna kampanja ne utječe pretjerano na odluku birača za koga će glasovati. Istraživanja stranih stručnjaka su utvrdila kako oko 20% birača odluči za koga će glasovati tijekom kampanje. Analize su pokazale kako Hrvati pripadaju tom trendu. Kad to znamo, kampanje bi mogli protumačiti kao potrebu političkih stranaka da pokažu sveopćoj javnosti svoju nazočnost, podignu moral svojim aktivistima i biračima te da utječu na neodlučne.
Moglo bi se zaključiti da i Milanović i Karamarko, odnosno njihovi savjetnici, jednako misle. Zbog toga su odlučili manje trošiti i više koristiti slatkorječivost, slogane i parole nego jumbo plakate i poduže TV spotove koji obećavaju sretnu budućnost. S tim da je velika razlika kako tko vlada kampanjom. Iz dana u dan SDP-ova koalicija dobiva sve veću potporu zahvaljujući uvjerljivom personaliziranom Milanovićevom javnom nastupu, dok veoma loš javni nastup i potrošena retorika Karamarka i njegovih suradnika (Brkić, Rimac, Đakić) šteti interesima njihove koalicije.

No sve to ne mijenja opći osjećaj sumorne izborne jeseni. Kao što smo već naveli, tko god došao ili ostao na vlasti prosječnim građanima se skoro pa sigurno ne će ništa promijeniti. Nikad to nije bilo jasnije kao ove jeseni. Izostanak detaljnih programskih odrednica i sadržaja ide u prilog tome. Najistaknutije stranke se nisu niti potrudile sastaviti izborni program ni obećanja koja bi zagolicala maštu birača. Takva loša ponuda političkih programa je poziv biračima da ostanu doma. Vanjska politika RH se skoro uopće ne spominje u kampanji što znači da se ne će mijenjati, a sve priče o promjenama na unutarnjem planu države su toliko neuvjerljive i prozirne da bi se mogle svesti na promjene naziva gradskih trgova, ulica i micanje bisti.
Kad je sve to poznato, kako motivirati birače, pogotovo ono mlađe, da izađu na izbore? Na izbore treba izaći i glasovati po vlastitom nahođenju jer svi mi imamo odgovornost za sudbinu društva u kojem živimo. No na prave promjene ćemo još čekati. Smisao političkih kampanja i izbora, tj. politike u cijelosti jest osigurati svojem narodu bolji život. Političke elite su osim svojom nesposobnošću, dijelom i namjerno učinili politiku odbojnom, pogotovo mladima. Politička jesen i izborna kampanja doista jesu sumorne i bit će sve sumornije kako vrijeme prolazi dok se birači odnosno narod sam ne organizira u političke stranke koje bi zastupale istinske interese i potrebe mladih, nezaposlenih, obespravljenih... Ravnodušan i sumoran pogled na politiku koristi najviše upravo aktualnim političarima koji će sigurno dobiti glasove zbog svoje stranačke vojske koja u velikoj mjeri preživljava zahvaljujući svojim političkim sponzorima. Pristati na sumornu izbornu kampanju znači pristati na sumornu budućnost.

Matija Šerić