Matija Šerić: Ima li razlike između HDZ-a i SDP-a?

Dvije najjače stranke u državi žele prikazati da su oni dva suprotna i nepomirljiva političko-društvena pola koji nemaju ništa zajedničko. "Ili mi ili oni koji su opljačkali Hrvatsku" - žestokim rječnikom zbori premijer Milanović. Njegov oponent Karamarko nije ništa kreativniji. On sve lako pojašnjava tezom kako SDP nije želio Hrvatsku i da ako oni opet pobjede na izborima Hrvatska će nestati.

Na temelju tih fraza uočljiv je ratni rječnik. Ispada da su HDZ i SDP u nekakvom ratu koji doduše nije oružani ali bi mogao prerasti u građanski rat ako okolnosti to omoguće. Želi se stvoriti umjetna podjela društva. Mediji govore o bipolarizaciji društva kad su u pitanju političke ankete i izbori. Stvarnost je naravno drukčija. Sve navedeno je vatrena politička propaganda. U svakodnevnom životu u Hrvatskoj nema prave podjele društva po političkoj liniji (barem ne onako kako trube neki analitičari), niti ima konkretnih razlika između HDZ-a i SDP-a.

Sve razlike su slikovito rečeno privid ili kozmetika. Negdje od 2000. godine nadalje, mi nemamo, barem kad su u pitanju hadezeovci i esdepeovci, nikakve suštinske razlike u njihovom pogledu na unutarnju i vanjsku politiku Republike Hrvatske. Idemo krenuti s vanjskom politikom. I jedna i druga stranka su uvijek bile za euroatlantske integracije, a danas su za održanje istog tog vanjsko-političkog kursa. I jedni i drugi su bili i jesu za suradnju s Haškim sudom i izručenje najboljih hrvatskih političara i vojnika strancima. Njihov odnos prema bilo kojem kriznom žarištu u svijetu bilo da je u pitanju Bliski istok, Ukrajina, Koreja je uvijek isti, tj. na liniji Washingtona i Brisela.

U vanjskoj politici RH ima jedinu stvarnu ulogu u odnosu prema Bosni i Hercegovini i Srbiji. Tu su također od 2000. godine isti. Samo fraze i fraze. Ni jedni ni drugi ne žele ništa konkretno učiniti za jačanje političkih prava našeg naroda u BIH i Srbiji, niti su riješili granične sporove. I jedni i drugi drhte pred nižerazrednim zapadnim diplomatima (Oli Rehn, Serge Brammertz...) koji dolaze u Zagreb i čine sve da im se umile. Jedini put kad su se suprotstavili bio je slučaj Perković kako bi zaštitili bivše udbaške strukture koje su eto i danas jake. I HDZ i SDP žele pozicionirati RH u "regiji" bivše Jugoslavije umjesto da se okrenu recimo prema Budimpešti, Beču, i sl...

Što se tiče unutarnje politike tu prividno postoje najžešće razlike i neslaganja. Kasnije ćemo se osvrnuti na njih (ideološka pitanja). Kad su u pitanju stvari od krucijalnog značaja tu razlike nema. Ni HDZ ni SDP ne osporavaju vlasništvo stranaca nad hrvatskim resursima odnosno državnom imovinom. Nikad, ali baš nikad u povijesti stranci nisu imali kontrolu nad hrvatskim gospodarstvom kao što imaju u "demokratskoj", "slobodnoj" i "neovisnoj" Hrvatskoj. Prodali smo strancima medije, telekom, banke, INU, farmaceutsku industriju, prehrambenu i prerađivačku industriju, brodogradilišta, pomorska dobra... Nikada privatizaciju tih grana privrede nisu dovodili u pitanje ni HDZ ni SDP. Izdaja nacije. U svakoj visoko civiliziranoj državi koplja bi se trebala lomiti oko područja u kojima vlada ima izravnu kontrolu. Toga nema kod nas ili ima rijetko. U Hrvatskoj danas postoji 20 ministarstava. Stranke bi trebale raspravljati o svojim razlikama i pogledima o pitanjima koja se tiču ministarstava poput poljoprivrede, zdravstva, obrazovanja, gospodarstva, socijalne politike, državne uprave, prometa, vojske, policije itd. Neka područja iako de iure nisu privatizirana, poput zdravstva, de facto su privatizirana jer pojedinac čeka red na pregled mjesecima. Ako ima novca platit će si pregled u privatnoj klinici. Ako nema, umrijet će. Jedina stvar od navedenih o kojoj se najviše i najdublje priča je gospodarstvo. Ni o tome se nije pričalo do potkraj 2008. godine i dolaska svjetske gospodarske krize.

U gospodarstvu nema razlike. Najbitnije je nešto muljat kako bi se prodala magla biračima slabog znanja o ekonomiji. I jedni i drugi furaju neoliberalnu politiku. Nemoćni su bitnije promijeniti tešku situaciju i privući investitore. Nešto se prije izbora zna galamiti o reformi državne uprave i smanjenju broja županija, općina i gradova pa opet ništa. SDP je u kampanji 2011. žestoko o tome galamio, a ispostavilo se da ništa nisu napravili u tom pravcu kad su došli na vlast. Da su željeli i htjeli izvršili bi reformu državnog ustrojstva. Zašto to nisu napravili? Uhljebljizam. Da jesu ukinuli bi sebi tisuće i tisuće radnih mjesta i ne bi imali gdje zapošljavati svoje stranačke kadrove. Jedini način da se doista i dogodi reforma unutarnjeg ustrojstva države je naredba izvana. U svim ministarstvima je slično. Jasno je da ne vidimo ikakvu razliku između HDZ-a i SDP-a u super važnim stvarima poput obrazovanja, kulture... U praksi je na snazi čisti pragmatizam.

Dolazimo konačno do terena gdje neke razlike postoje. To su tzv. ideološka pitanja. Tu spadaju gej prava, ćirilica, marihuana, pobačaj, umjetna oplodnja, vjeronauk, odnos prema povijesti i sl. Ta "ideološka pitanja" su predmet žestokih sukoba, rasprava, svađa, referenduma, prosvjeda... No, ako dublje uđemo ispod površine vidimo da ni tu nema stvarne razlike, već samo verbalne. Ako su najveće razlike i sporovi u ideološkim pitanjima, postavlja se pitanje koja je ideologija tih stranaka. SDP je formalno socijaldemokratska stranka. Oni su pravni i stvarni nasljednici Saveza komunista. Puna su im usta prava siromašnih radnika i seljaka. Igraju na kartu nostalgije za socijalizmom. U stvarnosti ništa ne rade za siromašne, radnike i seljake. To je jedna super liberalna stranka. Jedino gdje se vidi da su nasljednici SKH je prigodno pozivanje na Tita, partizane i antifašizam. Sve ostalo što bi možda i bilo dobro od toga nasljeđa je izbačeno poput borbe za radnike. HDZ je s druge strane konzervativna, nacionalistička i demokršćanska stranka, formalno. U stvarnosti su i oni liberali iako nešto tiši. Nisu se iskazali u zaštiti konzervativizma, nacionalnih prava niti po pitanjima kršćanskog morala. Oni svoj nacionalizam iskazuju kroz nošenje Tuđmanovih slika i bista, a demokršćanstvo kroz obilno financiranje crkvenih institucija. 

I jedni i drugi ideološki zapravo su liberali. Esdepeovci glasniji, hadezeovci tiši. Kao što je već spomenuto ovdje su razlike samo verbalne / kozmetičke, a ne stvarne. Praksa nas je naučila tome. Npr. gej prava. Za vrijeme desničarskih vlada Ive Sanadera i Jadranke Kosor su donijeti antidiskriminacijski i drugi zakoni koji su davali gej prava. Za vrijeme Milanovića to se samo nastavilo. HDZ nikad nije čak ni formalno pokušao osporiti već donesene zakone, ili barem zakone koje je donijela SDP-ova vlast o registriranom partnerstvu, tj. neformalnim gej brakovima. Gdje je tu razlika? Oko ćirilice stalno sukobi. Te zakone o pravima nacionalnih manjina je donijela Sanaderova vlada ali ih nije provodila. HDZ-ovci su za sve to glasali. Kako govoriti sad o zabrani? HDZ neće zabraniti pobačaj ni umjetnu oplodnju. SDP ih neće potpuno liberalizirati. U pitanju su samo nijansice koliko parovi moraju biti zajedno da bi mogli ići na umjetnu oplodnju ili pod kojim uvjetima žene mogu izvršiti pobačaj. Nešto sitno razlike ima. Zanemarivo. Nećemo uspoređivati sva pitanja. Zanimljivo kako pogled u prošlost odnosno povijest je nešto što je političarima omiljena tema. Vjerojatno stoga jer nemaju svoju viziju budućnosti. SDP će koristiti jasenovački mit kako bi mobilizirao svoje snage u borbi protiv HDZ-a na način da HDZ prikažu modernim nasljednicima ustaškog pokreta i fašistima koji nisu dostojni biti na vlasti. HDZ će koristiti bleiburški mit kako bi SDP-ovce prikazao kao komuniste i boljševike. Zapravo i jedni i drugi su liberali i nemaju veze s fašizmom ni komunizmom danas. SDP doduše je formalni nasljednik SKH ali ne provode njihovu politiku. Tito je ključna figura oko koje se polemizira. Treba li ukinuti Titove ulice i trgove, maknuti biste? Većinu stanovnika zaboli za to, no dobro dođe Tito kako bi se ljudi polarizirali i dijelili oko njega. 1941., 1945., 1991. i 1995. godina su političarima osnovni materijal za osporavanje glavnih protivnika. Drugi svjetski rat i Domovinski rat se ne bi smjeli koristiti u jeftine političke svrhe. Treba odavati pijetet prema žrtvama bez politikanstva. Da je političarima stalo do povijesti išli bi na komemoracije i obilježavanje važnih bitaka hrvatske povijesti poput Krbavske, Mohačke, Sigetske, Sočanske... Kad ćemo vidjeti Milanovića i Karamarka na takvim mjestima?

Osim u "ideološkim pitanjima" vidljive su razlike između dvije najveće hrvatske stranke u formi i biračkom tijelu. Najkraće, SDP je formalno anacionalna stranka, a HDZ nacionalna. SDP-ovci se boje riječi kao što su Hrvatska, Hrvati, hrvatsko, hrvatski. Oni bi se te riječi zamijenili s građanska, građani, građansko, građanski. U njihovim izbornim stožerima nema hrvatskih zastava (nije bilo u prvom krugu u stožeru Josipoviću, u drugom krugu je bila jedna), nema nacionalnih-domoljubnih pjesama, nema nacionalnih slogana. Takva je njihova forma. To je zato da se umile nacionalnim manjinama poput Srba, Bošnjaka, Albanaca i drugih koji se valjda ne mogu identificirati s hrvatskim identitetom. Od tih skupina očekuju glasove i od skupina anacionalnih pripadnika hrvatskog naroda koji su do 1990. bili Jugoslaveni. Kod HDZ-a upravo suprotno. Kod njih sve pršti od domoljubnog zanosa i ponosa. Igraju na kartu hrvatskog nacionalizma uvijek u kampanjama i na plašenje komunistima. Prvenstveno očekuju glasove etničkih Hrvata, a ne manjina. Obje forme izgleda da jako dobro pale još uvijek.

HDZ i SDP su jedine dvije stranke u Republici Hrvatskoj koje nešto znače i mogu napraviti nešto ozbiljno u političkom životu zemlje. Sve ostale stranke ili su satelitske ili marginalne pa ne mogu realizirati svoje ideje i programe. Njihovi stranački lideri žele dokazati da su razlike stopostotne i nepomirljive dok u stvarnosti nije tako. HDZ-ovci i SDP-ovci svaki dan skupa jedu, piju, odmaraju u saborskoj kantini i u mnogim drugim kafićima diljem zemlje. Neprijatelje se drži na nišanu i s neprijateljima se ne druži. Ovdje je evidentno riječ o prijateljima. HDZ i SDP već 20-ak godina lijepo dijele politički kolač Hrvatske a ostalima ostavljaju samo mrvice. Čini se da je smisao postojanja HDZ-a SDP, a smisao postojanja SDP-a HDZ. Zbog toga jer i jedni i drugi žestoko plaše narod suparničkom strankom. Mnogi glasuju za HDZ samo da ne dođu crveni na vlast i obratno. Takvu retoriku treba odbaciti. Obje stranke su liberalne stranke koji jedno govore u kampanji, a kad dođu na vlast primjenjuju čisti pragmatizam. Vjerojatno je mnogima to i jasno no svejedno mnogi glasuju za jednu opciju jer misle da će istu politiku provoditi bolje, kvalitetnije, učinkovitije, poštenije.

Kad bi HDZ i SDP bile ideološki, organizacijski itd. ozbiljnije onda bi napravile pravi program i pravu stranačku ideologiju. Napisali bi stranački program i plan za sljedećih četiri-pet godina za sve sfere politike i društva na nekoliko stotina stranica. Tu bi pisali mnogobrojni članovi stranke. Bilo bi riječi o gospodarstvu, zdravstvu, obrazovanju, umirovljenicima, vanjskoj politici. Kad bi došli na vlast provodili bi propisano. Toga u Hrvatskoj danas nema. Stoga treba potražiti alternative. Hrvatska ne može i ne smije biti taoc dvije stranke koje provode jednaku politiku u drukčijoj formi. Izgleda da ćemo se do promjena načekati.

Matija Šerić