FOTO  KORALJKO GREBEN Svojim umjetničkim djelima vodi u bijeg od stvarnosti

Morski motiv krakova hobotnice krasi Mostarske ulice, no tko to stoji iza zanimljivog potpisa 'Koraljko Greben'? Priča Jelenka Ujdura vodi u Dolinu Neretve, u malo selo ovog sasvim običnog supruga, oca i djeda, kojem je na neki način upravo Koraljko pomogao u guranju svakodnevice.

Uloga anonimnog umjetnika

Prije nekih 12 godina, Jelenkov dom bila je komuna. Svoju zanimaciju i kreativnost, prisutnu još od malih nogu, tad je usmjerio na stvaranje u kamenu pa mu je njegovo okruženje iz šale dalo novi nadimak. I možda se tog dana i nije rodio kreativac u njemu, ali je konačno dobio svoje ime – Koraljko Greben. 

„Po izlasku iz komune sam shvatio kako taj nadimak skroz opisuje mene i moj rad pa sam odlučio djelovati pod tim pseudonimom“, govori Jelenko za Hercegovina.info koji Koraljka opisuje kao jednog pozitivno ludog 'priku', koji zna sve o njemu i pomaže mu u guranju svakodnevnice. 

Neko vrijeme Koraljko je navlačeći "škartoc" s natpisom krio Jelenka. Prikrivanjem identiteta, htio je isticati rad, a ne sebe. 

„Ne znam više ni gdje sam vidio te škartoce s natpisom 'Dobar ko kruv', ali sam na taj način ispunio više faktora oko izlaska u javni prostor. Prikrivao identitet, na ciničan i sarkastičan način dovodio u pitanje svoju dobrotu, jer tko je to dobar ko kruv?“, objašnjava on. 

Iako ideju ne može više gurati do kraja, "škartoc" je ostao njegov zaštitni znak. Tome svjedoči i njegova zgoda iz Šibenskog Azimuta, prilikom upoznavanja Mate Škugora na promociji knjige. 

„Dajući mu ruku rekoh: bog Mate, ja sam Jelenko, poznatiji kao Koraljko Greben. Mate me s osmijehom na licu pogledao u oči i rekao: bez škartoca te ne prepoznajem!“ 

Reciklažna umjetnost kao bijeg od stvarnosti

Nas ipak više zanima onaj iza "škartoca". Onaj koji se osim rada na muralima i fotografijama, bavi i kiparenjem, a ponajviše davanju života odbačenim stvarima. Kako je prije stvarao i u drvetu po kući ima radova većih dimenzija, starih po 25 i više godina. Reciklažna umjetnost pronašla ga je spontano. Kroz dan nešto primijeti, čuje neku priču ili samo ugleda dio odbačenog materijala od kojeg vidi neki lik, dostojan nove priče. Ode iza kuće ili u radionu, pusti glazbu i često i bez skice otpadnim stvarima daje novi život. 

„Zbog osjećaja koji me prati dok stvaram, dobrim dijelom i stvaram. To zadubljivanje u rad daje odmak od razmišljanja o svakodnevnici i problemima. Rekao bih opet kao nekakav bijeg, ali ovaj put nema štete od tog bijega.“, priznaje Jelenko kojeg stvaranje čini slobodnim i onakvim kakav jest. S pojmom neobičan umjetnik on se vjerojatno ne bi složio, kao ni s tim da su umjetnici čuđenje u svijetu.

„Čudno mi je što se vode ratovi, čudno mi je kad netko nekoga ošamari jer kasni ručak, čudno je što jedni imaju pitku vodu dok drugi nemaju. Toliko je čudnijih ponašanja na svijetu pa bi nam svima poželio da nam umjetnici, čak i oni najpomaknutiji budu najveća začuđenost ikada.“, priča Ujdur koji se zbog potrebe pružanja podrške u borbi protiv nasilja nad ženama, fotografirao i u haljini.

Radovi kao opipljivi prikaz unutarnjeg stanja

Kako kaže, radovi su melankolično šaljivi, jer se tako osjeća u životu i stvaranju; oni opisuju njegovo unutarnje stanje. Inspiraciju crpi iz svakodnevnog života, dok ciklus 'Ljubav' ističe kao poseban. Taj ciklus za njega predstavlja turbulentan obiteljski period; propituje muško-ženske odnose, gubitak prijatelja, bolest i na kraju rođenje njegove unuke koja je poništila sva ružna događanja. Na primjeru radova 'Noćas sam opet nešto lijepo sanjao', objašnjava kako je tad snove kroz radove pretvarao u javu, opisujući taj san, isprepleten sa stvarnošću koja mu se događala. 

„Najduže sam radio velikog skeatera koji je u stalnoj postavi Azimuta. Rad je velik, skoro u prirodnoj veličini i izrađen je od drvenih greda koje su mi ostale nakon pokrivanja terase iza kuće. Bilo je puno posla, fizičkog posla s motornom pilom i brusilicom. Sve je trajalo tri do četiri mjeseca, što i nije mjerilo, jer rad zna biti i na čekanju, dok započnem nešto novo.“, prisjeća se ovaj umjetnik.

Grebaonice - kreativne radionice za djecu

Zbog želje i neke unutarnje potrebe da okupi djecu, makne ih od ekrana i istraži njihovu kreativnost, Ujdur je došao na ideju o organiziranju radionica, takozvanih Grebaonica. Obišao je gradske knjižnice u Metkoviću, Opuzenu, Pločama i Vrgorcu. Pruživši mu podršku, ustupili su prostore i materijale, a poslije su se uključili i Dubrovački klub "Dubina" i "Fabrika" s Hvara. 

“Odaziv je bio super i mislim da je u tih, čini mi se 15 radionica, prošlo otprilike 350 djece. Bilo je zabavno, ali i poučno. Djeca su jako kreativna i bez srama mogu reći da bih volio vidjeti i raditi, onako kako oni vide i stvaraju. U sklopu radionica djecu bi počastili i nekim od lokalnih proizvoda, pizzama, sokovima ili bi Jela pekla muffine. Uglavnom zabavno. Na osnovu tog iskustva sam sudjelovao i na prošlogodišnjem 63. Međunarodnom dječjem festivalu u Šibeniku, na što sam iznimno ponosan”, priča Jelenko.

Planovi običnog i neobičnog

„Ono što slijedi je 64. Međunarodni dječji festival u Šibeniku. Dogovorena je prva samostalna izložba u Zagrebu, koja bi trebala biti nekad u rujnu. Pregovaram i za izložbu na jednom Otoku na kojem dosad nikad nisam bio. Imam u planu i sudjelovanje na “Zen Opuzen” street art festivalu na kojem prošle godine nisam uspio sudjelovati. Tu je i nekoliko narudžbi za napraviti, ali srce vuče stvaranju novih radova.“, objašnjava Koraljko. 

Međutim, planovi Koraljka Grebena su na čekanju zbog onog Jelenka s početka ove priče i njegove želje da prvo bude običan. Suprug. Otac. Djed. Onaj koji se u svim tim međuljudskim odnosima, zanimanju, umjetnosti, strasti; trudi samo jedno. Biti dobar.