Kakva kulturna politika za Hrvatsku?

...ostavlja široke nade i vjerovanje da bi konačno i ta naša hrvatska kultura trebala sjesti na zelenu granu, kako bi se je na specifičan način ujedinilo i osnažilo u pomirljivom duhu sa Božjom rječju i uskrsnilo u pravom smislu i u prostoru i u vremenu u zbiljske relevantne kreativne akte. Upravo ta hrvatska kultura je bila jedna od prvih stradalnica svih političkih preturbacija, koje su se desile na ovim našim prostorima od 1918 do današnjih dana.

Ovdje na našem prostoru se provodila jedna pogubna anacionalna kulturna politika, jedan smišljen istinski kulturcid, izuzev jednog vrlo kratkog perioda (1990 -1999), gdje je hrvatska država ili različite forme hrvatske države su se ponašale kao maćeha hrvatske kulture. To je vjerujem bila i jedna posljedica dugoročne sustavne «kulturne» politike, koja je na sve načina pokušavala zatomiti i kretivne snage koje su stvarale u domeni hrvatske kulture autentičnost i postojanost nacionalnog duha, jer je ideološka zasljepljenost i pokušaj unitarističke jugoslavenske kulture pokušavao na sve načine utopiti partikularitet hrvatske kulture, kako bi se ona postala sve drugo, a ne autohtona hrvatska kultura. Ona se uspjela dijelom othrvati unotač snažnim nedaćama, progonima, maltretiranjima, pa i fizičkim istrebljivanjem onih najpropulzivnijih hrvatskih kulturnih stvaralaca. Hrvatska kulturna oporba je znala odoljeti svim vrstama terora i danas eto ide u nove pokušaje zadobivanja svog prava na sunce i relevantnost.
Dakako, ovo nije najbriljantniji moment za brze oporavke u kulturi, jer je i sama država, u svojoj ukupnosti, dovedena u upitnost usljed katastrofalne gospodarske situacije, koje su različite stranke svojim katastrofičnim politikama, a usuđujem se reći i veleizdajama gospodarsko-političkih struktura, doveli državu do smišljenog gospodarskog i političkog rasula i kolapsa.

Kako u takovoj situaciji možemo razmišljati o kulturi, kad značajan broj populacije, narod nema ni kriške kruha, u vidljivom i sve izraženijem socijalnom raslojavanju? Mišljenja smo da je upravo ovakav moment bitan da se shvati i sva nesreća, ali koja može postati i prilika ako se jedna zaista primjernija politika provede.To može dovesti istovremeno do jedne opće obnove: kulturne, gospodarske i duhovne i države i njenih građana. Hrvatska i hrvatski narod trebaju jedan novi jezik, jedan novi izričaj, izričaj istine, izričaj mira, izričaj međusobnog respekta, izričaj ljubavi za bližnjega...Jer minulo vrijeme je bilo isprepleteno isključivo i najčešće lažima, lažnim stanjima, lažnim obećanjima, lažnim nadama, kako se može živjeti bez rada, bez napora, zanemarujući jednu drugu važnu komponentu humane vrline: radnu kulturu!
Novoizabrana vlast je nakon snažno izraženih postulata u predizbornom vremenu
govorila upravo o istini, kao temelju budućnosti o konsekventnoj lustraciji kao neophodnosti za što se zapravo odredila većina biračkog tjela, kao jedan prijelomni element društvene zbilje. Čim se nova vlada posložila, najprije Most, a potom i HDZ su se odredile protiv lustracije. Predsjednica Republike, koje je isto tako snažno izražavala u predsjedničkoj kampanji to više i ne spominje. Doduše direktor njenog izbornog stožera i aktuealni ministar vanjskih poslova gospodin Kovač to također zaboravlja. On odmahnjuje rukom, kao da o tome nikada ništa nije ni čuo, bez da trepne očima u televizijskoj samopromotivnoj emisiji svog ega, u Bujici, izjašnjavajući se protiv lustracije.

Posljedni, a vjerujem ne i zadnji politički kamelon je bivši Premijer Nikica Valentić, koji će svojoj čestoj zagovorateljici Jeleni Lovrić u Jutarnjem listu reći :« Registar izdajnika? Izdajnici su stvar pravosudnih tijela. Pitanje lustracije ozbiljniji je problem, ali odlukom predsjednika Tuđmana, koji lustraciju nije dopustio, i silom prirodnih zakona i taj je problem faktički riješen» .Mi danas moramo podsjetiti i Nikicu Valentića i sve one koji razmišljaju kao on, da to nije istina! Ako Franjo Tuđman nije dopustio lustraciju tog preciznog momenta, tražeći što širi konzensus građana RH da se država u ratu obrani, to nije bio definitivan otklon da se lustracija napravi. Pa ako je on čak i drugačije razmišljao, to nije dio istine, jer mi možemo samo na istinama trasirati sretniju budućnost države, ne na prikrivanjima povjesnih laži i skrivanjima istina u beskonačnost. Nama nisu potrebna u našim vremenima da se služimo Tuđmanom u jednom ili drugom smijeru, on je svoj posao obavljao sjajno s kim je sve bio okružen, on svoj posao nije mogao na žalost do kraja napraviti, ali mu ne treba stavljati u usta sve vrste blasfemija, na koje ne može odgovoriti!

Valentić je svojevremeno objavio pismo, koje je navodno uputio predsjedniku Tuđmanu, prije odlaska sa dužnosti Predsjednika Vlade RH, u kojem govori čak o ucjenama i prijetnje ostavkom....On se tim programskim pismom hvali, a zapravo to pismo vrlo vjerno pokazuje suprotno od njegovih iznjetih teza. Jer to pismo razgovjetno kaže, da ili on nije imao nikakvu ideju, što je ekonomija, što je gospodarstvo, ili pak što je vizija jedne moderne gospodarske politike jedne suvremene države. Da se samo malo inspirirao zdravim razmišljanjima, ne povjesnim, već primjerima njegovih suvremenika, mogao je pogledati i inspirirati se češkim primjerom Václava Klausa i njegovim vođenjem gospodarske politike, koja je bila eklatantni uspjeh. Jer Češka je bila nekakav komparativni primjer za Hrvatsku, a Klaus je bio premijer Češke u istom vremenu kao i Valentić u Hrvatskoj. Dok je Václav Klaus plesao za češki civički interes, pitam se za čiji je plesao Nikica Valentić? Mi mu to možemo u jednoj drugoj zgodi i taksativno izložiti sve argumente, ako on to nije shvatio, što je on sve lošeg napravio kao premijer, jer jednostavno ili nije razumio istrumentarij gospodarske politike i monetarne politike, kao i njegov glavni ekspert Borislav Škegro kojeg je preporučio Franji Tuđmanu da nastavi njegovu gospodarsku politiku, a što je bio i izvorište i najvećih problema hrvatskog gospodarstva, kojeg su svi njegovi nasljednici na jedan ili drugi način vodili prema ponoru. Bilo rudimentarnim neznanjem ili smišljeno, to je bio početak fijaska! Ovo kažem, važući težinu riječi, bez bilo kakvog animoziteta spram Valentića, kojeg poznajem još iz studentskih dana. Pisao sam mu u tim prijelomnim ratnim vremenim, dok je bio i premijer, što mi je i on sam znao potvđivati i prijateljski osjećaj kojeg gajim.Međutim, kad je u pitanju Hrvatska, samo me interesira istina, ne fabule, koje su bez podloga šire na medijskom prostoru o tim velikim «uspjesima». Valentić i takovi trebaju znati da u Hrvatskoj i oko Hrvatske postoje ljudi koji znaju čitati i utvđivati fakte nekim drugim mjerilima i nekim drugim naočalima, koji su naočali istine, znanosti, iskonskog domoljublja, pa to mogu kazati sasvim ravnodušno u lice bez hipokrizije i naglašavam bez animoziteta! Ono što Valentić često kuje u zvijezde njegov takozvani «Sporazum stabilnosti», na koji se često poziva je zapravo, bio precizno početak svih gospodarskih nesreća hrvatskog gospodarstva, a s kakvim on to žarom govori o tome, imam dojam da on to čak niti ne shvaća, što je jedini razlog, da ga se djelomično, ponavljam samo djelomično, može oslobodi od velikog povijesnog grijeha!

Ambicije jedne Vlade, jedne politike se očito mogu najbolje vidjeti u njenoj monetarnoj refleksiji, u proračunu koji Vlada šalje Saboru i koji je ovih dana Sabor potvrdio. Koje nam pouke dolaze nakon toga uvida u odjelu za kulturne djelatnosti, jer se ovdje želimo zadržati samo na ovom segmentu? Nažalost one nas ostavljaju perpleksnim, po nizu pitanja, jer se razumljivo predumjevalo i nadalo da će Oreškovićeva Vlada ovom segmentu pokloniti nešto veću i dužnu pažnju, nego je to maćehinstvo koje se već decenijima ukorijenilo nerazumjevanje kulturološkog stvaralaštva Hrvatske. Evidentno razmišljanje poslje katastrofičnog i sustavnog omalovažavanja hrvatske kulture davalo je neku nadu. Ona se ogledalo ne samo u količini novca odvojenog za kulturu, kao i izborima osoba, koje su bile zaduženi za provedbu kulturne politike, konačno načinom upotrebe sredstava, koje su hrvatsku javnost učinili perpleksnom, poglavito na sustavno financiranje anti hrvatskih, anti državnih projekata kroz filmske, video i teatarske produkcije i publikacije pod nekakvom kvazi kozmopolitskom i kvazi avantgardnom krinkom. To nisu bili ni jedno ni drugo, već samo nekakav netalentirani i ideološki zastranjen zadnji kulturni šrot i kič!

Došlo je vrijeme da se stvarno razmisli o mjestu, koje pripada hrvatskoj kulturi, da se odmjeri mjesto koje u njoj zauzimlje kreativni čin, savjest o snazi umjetničkog čina i njene reperkusije na naše zadovoljstvo i odjek u sjećanjima ovih čina na našu duhovnu, spiritualnu i društvenu svakodnevnicu. Kulturnu djelatnost ne treba gledati kroz formu egzaktnosti, ne treba pri tome zanemariti i činjenicu u kojoj mjeri kretivni umjetnički akti mogu i u njihovim ponekada nevidljivim formama, kao akt sugestije, ili pak po prirodi njihovih harmonija, doprinjeti duhovnim i kulturnim oplemenjivanjima globalnosti i našeg okružja koje živi i kroz svu tu osjetljivost i fragilitet universa.

Došlo je konačno i vrijeme da se zapitamo koje su to prevalentne vrijednosti kojim težimo u kulturnoj politici, dali da nastavimo putem banalnosti, konvencionalnosti ili se treba zaputiti konačno na putove iznenađenja, instinktivne langage, kvalitete i singularnosti originalnih aventura i kreativnih ideja, koji mogu najaviti buduće chef-d'œuvre, buduća velika kulturna djela inspirativnog kulturnog stvaralaštva ali i uvećati gospodarsku perspektivu?

Kultura koja je postaje element komunikacije, koja oslobađa čovjeka da on postane osnažen, otvoren receptivan na impulse, kako bi mogao što jednostavnije učestovati u tom incizivnom baletu između neba i zemlje u očitavanju sukreiranju fundamentalnih senzacionalnih misterija universa, koji oplemenjuju ljudski duh.
Ljudi kulture su svojevrsni inženjeri duša, koji u njihovim stvaralačkim težnjama žele i triumfirati i osvojiti, u čemu možemo vidjet svu pozitivnu energiju kojom se transformiraju kreativna stanja umjetničkih čina, a koje možemo označiti kao svojevrsna izvorišta snova ozračenih duša universuma. Preko kulture se ulazi u besmrtne zamišljene svakodnevnice, gdje se spajaju vječnost i efemernost, angeli i đavoljani, ljubav i mržnja, bogatstva i raskoš nasuprot siromaštva, prepotentnost nasuprot skromnosti... ali i u svoj širini lepeza vlasti. Međutim, ni jedna vlast bez izuzetaka, od one spiritualne do političke..., ni jedna sila ne može ignorirati transcendentalnu snagu umjetnosti i kulture, a pogotovo ne u ovo naše precizno vrijeme. Dolazi se sve više do svijesti da kultura mjenja i gospodarstvo i trancedentno gospodarski ambijent. Jer upravo kultura nam omogućava kako prosuditi ponder irealnog od izdizanja, kako odvagnuti spiritualnost, misteriju od intenziteta kreativnog čina i estetskog osjećaja?

Institucionalizirana kultura i njihova važnost je postala od primordijalnog karaktera, pogotovo u sredinama koje su se do kraja oslobodili nedemokratskih i ideologiziranih formi razmišljanja. Međutim, to nasljeđe i balast treba i svojih vremena, kako bi se u potpunosti prepustio stvaralačkim refleksima, zanemarujući ideološke podloge, koje su cijelo kulturno stvaralaštvo činile bremenitim, neefikasnim, neinventivnim, konačno birokratiziranim, koje je na taj način spriječavala istinski kreativni zanos, rasplinjujući resurse, banalizirajući kulturno djelatništvo u zavisnost njihovih političkih sponsora.

Kultura naših i budućih vremena, koju isprepleću sve više i više niti naših života, pa su im u periodima poslje drugog svjetskog rata dodjelivana i ministarstva, koja su u čitavom nizu zemalja postala amblematične institucije, za koje su se među političkim elitama vodile i bitke, i ratovi, tko će takove «tvđave» osvojiti i njima upravljti, pa je razumljivo poslje institucionalnosti postaviti pitanje sadašnjosti i budućnosti, ali i pitanje kakovu kulturu profilirati? Došlo je vrijeme da se i u našoj hrvatskoj sredini podigne te ljestvice kulturne politike na nešto veću visinu, dakako, pri tome se mora voditi računa da to nisu nemoguće visine za preskočiti, što može na određeni način odobrovoljiti i osnažiti tendencije kulturnog konzervatizma, što po svaku cijenu treba izbjeći u Hrvatskoj naših dana.
Novi i neočekivani ministar kulture je tek došao, pa sasvim razumljivo i ocijene njegovog rada bi mogle biti potpuno ishitrene i neprilične, pa će mo ga zbog toga, za sada i isključiti iz ocijena koje se mogu davati o kulturnoj politici. Sudit se može samo na aktima, a ne na supozicijama bilo kakve vrste. Jer jednostavno ne možemo prihvati taj diletantizam i lokalni primitivizam koji se uvriježio u Hrvatskoj, a pogotovo u njenom bukačkom orgijanju djela tog kvazi kulturnjačkog i ideologiziranog kruga, koji se naročito «istakao» i očitovao odmah nakon imenovanja jednog povjesničara kao ministra kulture. Teško je naći primjera takove orkestrirane kampanje sa jednom netolerantnom i totalo aproksimativističkoj prosudbi ministra Hasanbegovića, koja je neprimjerna za bilo koje civilizirano društvo, tražeći da ga se pod hitno smjeni, prije nego li je učinio jedan jedini korak, loš ili dobar, u svom ministarstvu!

Ta ista grupa je sasvim u miru i sa benevolencijom promatrala prethodnu ministricu kulture da potkrada svoje ministarstvo, da sramoti hrvatsku kulturu, da usljed alkoholiziranog stanja nije mogla otvarati protokolarne manifestacije, da nanosi nesagledive posljedice za hrvatsku kulturu takovim neprimjernim činima, financira antihrvatske projekte, ali nitko od ovih « zaštitnika kulture » nije podigao svoj glas ! To znači, da je nešto zaista trulo i u tom nazovimo ga uvjetno «kulturnom» okružju pa i u državi Hrvatskoj !

Upravo taj isti kvazi kulturni krug se bio uhljebio u ministarstvu kulture iz kojega su isisavali silne proračunske milijune, a potom kako bi medijskom grajom, urlanjem opanjkavali sve ono što je bilo istinski usmjereno na kulturno stvaralaštvo, na boljitak i samosvijest hrvatskog naroda, na domoljublje kao nakaradnost... Kao jedan sasvim prirodan čin, oni su činili sve da se Hrvatska i njena kulturna tradicija i neki njeni viđeniji članovi jednostavno izbrišu sa medijskog prostora države, da se postave na index koji je strogo držao tih postulata, na HTV, RTL, Novoj TV, i Novom Listu, Večernjem listu, Jutarnjem listu, i ostalom EPH-ovskom medijskom kompleksu, sve do Leksikografskog zavoda... Ta cenzura je još djelom nazočna premda su izbori već nekoliko mjeseci odmakli, a vlast promjenila predznak?

Međutim danas treba reći da bez obzira na osobu koja je izabrana za ministarsku poziciju i moguće uštede koje se hrvatska Vlada obvezala proračunom napraviti da kontrakcija proračuna za kulturu više ne može i ne smije se voditi, jer kultura nije samo kako je uvriježeno mišljenje u hrvatskoj javnosti, da su sredstva za kulturu «gubitak». Svakako, uloga ovog ili bilo kojeg ministra kulture, nije da sam postavi svoj osobni standard i da to pokuša primjeniti na čitavo hrvatsko kulturno ozračje, on mora po meni striktno respektirati različitost u svim njenim izražajnim formama, ali da u toj različitosti kvaliteta ekspresije se mora poštivati, potom i respekt te države i naroda iz koje oni proizlaze. Ne može se tolerirati razbijačka i ideologizirana propaganda, kojoj je demokratska Europa okrenula i institucionalno i životom i aktima kazala da je to nakaradna ideologija, koja je donjela dosta zla našem i drugim narodima. To se može još tolerirati u tim istočnim balkanskim ropotarnicama, koji se ne žele odjeliti od njihovog fetišiziranog Josipa Broza Tita, za koje je on još uvijek alfa i omega, centar Universa. To može biti dio njihovog privatnog interesa, ali ne i javnog, ili elementa o kome se jedan razuman javni dialog može uz svu toleranciju voditi. Bilo je u tom suprostavljanju ministru Hasanbegoviću netoleranciji i iznenadujućih primitivizma, vulgarnosti do otvorenih zazivanja terorističkih čina, koji izviru iz javnih izjava i teksta poput onog, epizodističke glumice Nine Violić, koja u svojim nesuvislim frfljarijama ide do upotrebe rječnika, koji bi trebao biti zabranjen na javnoj kulturnoj sceni. Ona se pri toma za ilustraciju tog svog uratka snima u predvorju jednog nacionalnog teatra, pa time i oficijalizira svoj prostatluk, što postaje «brijeme» tog theatra. Ona bi zbog izrečenih riječi u svakoj respektabilnoj sredini bila izbačena van iz bilo kojeg respektabilnog javnog teatra i nebi trebalo dosta vremena da prođe, da se ovaj primitivizam i vapaj za terorističkim činom u pravnoj državi procesuira od javnog odvjetnika. Kako razumjeti ovu njenu izjavu :«Nije mi smješno. Po prvi put nisam sposobna ovo što se događa gledat iz nekog drugog neobaveznog iščašenog ugla. Tjeskoba me valja već nekoliko dana. Nije zajebancija. Čak ni registar izdajnika nije mi zabavan. Sve je realno i sve je gore nego u najcrnjoj mori. Očajna sam što ću sve do smrti živjet u šupku svijeta i što se nikad ništa neće promijeniti. Naša djeca isto. Njihova djeca isto. Gonite se u tri pičke materine cijela fašistička Evropa i naša primitivna prčija! Nisam odavde!...»

Kad se taj tekst pročita, stvarno, možemo joj uistinu reći, Nina Violić, zaista vi niste iz Hrvatske, iz one kulturne Hrvatske o kojoj razmišljamo i sanjamo. Ovakove vulgarnosti i takovu netoleranciju izvolite propagirati negdje drugdje, to ne može biti umjetnička metafora u hrvatskoj kulturnoj sredini, jer je taj jezik nespojiv s kulturnim institucijama, ne samo hrvatske kulturološke tradicije, već bilo koje demokratske europske kulturne sredine. Osobno predlažem Nini Violić, da se skrasi u Sjevernoj Koreji, možda bi tamo u takvom ozračju, njen «talent» prostačkog govora mogao naći resonancu i prikladniju atmosferu za takove prostačke reminescencije. No, bojim se i za tu soluciju, kad vidim što ona dalje ima u glavi:« Što mogu promijeniti? Mi smo manjina. U demokraciji to znači p***** k****(popušiti kurac). Možemo javno reći što mislimo, što znači da se ne bojimo i tu je kraj. Jedino ako ne predlažeš terorističku brigadu. Onda imaš šanse » . Možemo samo zažaliti njeno dijete, koja ima takovu majku, koja joj daje takove primjere ponašanja, i upotrebu takovog jezičnog izričja, koje se svaki normalan roditelj može samo groziti.

Ministar kulture gospodin Hasanbegović, ima isto tako važnu ulogu za odigrat, jer kultura mora zadobiti mjesto u onome što Hrvatska može i treba potencirati kroz viđene koja se odnosi na mjesto kulture u industriji turizma. Jer uz industriju turizma i industrija kultura ako se shvati na određeni i pravilan način, može dati podstreka turizmu i ukupnom gospodarstvu, sama se autohtono razvijati i napravitu jedan uspješan hrvatski duet, kao uspješnicu cijeline.
Što reći o 0,48% u proračunu za kulturu? To je zasta mizerno, što hoće reći da i pogledi gospodina Oreškovića nisu promišljeni na duge hrvatske staze. To je zaista kulturni projekt bez vizije mjesta koje bi kulturna aktivnost trebala imati u trasformaciji hrvatske budućnosti !

Samom ministru kulture želimo preporučiti da pri svojem vladanju na području kulture treba poželjeti da svoj posao radi po Konfucijevoj formuli: držati u rukama sublimiranu vrhovnu vlast, a da pri tome ne postane zavisnikom te iste vlasti.
Njegovi temeljni problem nisu samo nedostatna proračunska sredstva, već način razdiobe tih sredstavaa i relevantno okruženjenje kulturnim znalcima. Sredstva se uvijek mogu pronaći, ako imate talenta i znanja, za kreativne projekte, a hrvatski kulturni projekti minulog vremena su najviše pažnje poklanjali protuhrvatski projektima financiranih iz naših proračuna, što je bio kulturni nonsens. Vrijeme je da se ta praksa iskorijeni, da se medijska slika ispravi, koja će davati ritam pozitivnih stremljenja, ne samo u domeni kulture već puno šire, kako par tih kvazi "kulturnjaka" koji nemaju šta reći i koji su osuđeni na tišinu, iz koje nikada nebi niti izišli u nekim normalnijim kulturnim sredinama.

Ante Glibota

U Parizu, 2. travnja 2016.