Jesu li Hrvati postali preumorni u borbi za svoju Hrvatsku
Ovdje u tuđini, ponekad s tugom u srcu slušam predivne hrvatske pjesme koje riječima opisuju svu ljepotu moje domovine. Tada mi oči napune suze radosnice ali i suze tuge jer se zapitam: što se to događa sa mojim narodom i domovinom? Što nam to rade oni koji Hrvatsku nikada nisu htjeli ni željeli? Jesmo li mi Hrvati postali preumorni od borbe za Hrvatsku, pa smo sada utihnuli? Jesu li nas veleizdajnici toliko iznevjerili da više ne znamo kome vjerovati te kojim putem krenuti?
Nakratko me zapljusnu ta pitanja, premda ne želim zamarati njima ni sebe ni svoj narod. Zato podignem glavu i idem dalje. Želim samo živjeti kao što želim da živi i moj narod te da zajedničkim snagama pokušamo napraviti da naša Hrvatska bude ona divna zemlja iz naših pjesama - onakva kakvu su je godinama sanjali naši djedovi i pradjedovi dajući život za nju. Ako se oni nisu bili umorili, ako su oni u nju vjerovali i davali za nju i zadnju kap krvi, zašto bi mi pokleknuli kad napokon danas imamo Hrvatsku? Mi koji smo se borili za nju ili smo je naslijedili od naših očeva dužni smo je čuvati i braniti od svih onih koji bi je zgazili, kao što gaze prava i dostojanstvo naših hrvatskih branitelja.
Nažalost, mrzitelji naše domovine danas su se ugurali u sve sfere društva - bilo da se radi o politici, gospodarstvu, novinarstvu, zakonodavstvu, kulturi pa čak i sportu. Koliko smo samo puta čuli ili pročitali kako se u hrvatskim medijima blati sve što je hrvatsko? Koliko smo puta čuli isječene govore i vađenje riječi iz konteksta kako bi se omalovažilo hrvatsko domoljublje, kako bi umanjio hrvatski nacionalni ponos? Koliko smo puta prešutjeli one kojima smeta svako mahanje hrvatskom trobojnicom, uzvikivanje navijačkog poklika Mi Hrvati, ...? Dokad?
U našem hrvatskom odgoju naše majke nas nisu učili mržnji već ljubavi. Učile su nas da nikog ne mrzimo, pa ni one koji mrze Hrvatsku, koji uporno žele prikazati naše domoljublje govorom mržnje a zaštitu hrvatskih nacionalnih interesa ksenofobijom. Ti isti bi umjesto Hrvatske htjeli svoju upokojenu Jugoslaviju, neprirodnu tvorevinu u kojoj su, za razliku od domoljubnih Hrvata imali sve. Zbog njih, koji su 90-tih bili tihi i čekali što će se dogoditi da bi se danas proširili kao paraziti u svim hrvatskim javnim institucijama, Hrvati opet nemaju mjesta u svojoj domovini. Kao i generacije ranije, opet moraju seliti trbuhom za kruhom kako bi preživjeli.
A hrvatomrsci, koji radeći u raznim ministarstvima, policiji i pravosuđu, iz mržnje i vlastitih interesa žele uništiti sve što je hrvatsko, još su i nezadovoljni. Takvima najviše smeta spominjanje ravnopravnosti za Hrvate i pri zapošljavanju. Može li govor mržnje ili ksenofobija biti to što kažemo kako je nevjerovatno da ljudi koji su sravnjivali sa zemljom naše domove danas imaju veća prava od nas Hrvata koji smo branili svoju zemlju? Zašto njima i njihovima istomišljenicima najviše smeta naše traženje lustracije? Čim se spomene lustracija odmah je uzbuna, odmah se hrvatski domoljubi nazivaju ustašama, fašistima, ..... a veliča komunizam koji se skriva pod nazivom antifašizam. A u Hrvatskoj su ta dva pojma potpuno različita.
Unatoč tim pritiscima, nadam se da se moj voljeni narod neće predati, da će svoju Hrvatsku zauvijek voljeti i za nju se pravnim metodama beskrajno boriti. To se odnosi i na ovakvu Hrvatsku koju danas imamo. Bez obzira kakva je, nećemo odustati od nje. Zbog toga ćemo pomoći i novoj hrvatskoj Vladi, kojoj neće biti nimalo lako snaći se u kaljuži koju je zatekla. Iako joj već možemo spočitati tisuću zamjerki, budimo malo strpljivi i dajmo joj priliku da se iskaže. Ako ne bude onakva kakva mora biti, lako ćemo je zamjeniti na izvanrednim izborima. Zamjenit ćemo je zbog borbe za bolju i sretniju Hrvatsku, u kojoj će i Hrvati imati sva prava kao i drugi koji u njoj žive. A za to se očito treba boriti. I borit ćemo se. Zato i ponavljam riječi poruke koja vrijedi za sve nas: Bori se za domovinu moj brate hrvatski, mnogi su živote darivali za te!
Vezani članci