Jesmo li se za to borili? Imena branitelja „zlatnim slovima“ jedino pišu na njihovim križevima!

Nezadovoljni su - do neba! (Svaka čast izuzecima). A trebali bi i morali biti iznimno ponosni i sretni, jer ipak su oni najzaslužniji što imamo slobodnu, samostalnu i nezavisnu hrvatsku državu. I što smo postali dio Europske unije!

Eto, ovih dana ponovno smo u velikom broju obišli grobove nevino stradalih Hrvata u Vukovaru i Škabrnji. A tih grobova je diljem Lijepe naše na tisuće i tisuće. Od početka rata umrlo je nekoliko brigada hrvatskih branitelja, a čak više od tri tisuće sami su si oduzeli živote. Osim toga, Hrvatska još traži oko 1900 branitelja i civila, kojima roditelji ne mogu zapaliti ni svijeće, jer nema njihovih posljednjih počivališta. Pa, što se to dogodilo s hrvatskim braniteljima, čija su imena trebala biti upisana "zlatnim slovima" u suvremenoj hrvatskoj povijesti?

Imena boraca Titove JNA također su objavljena u brojnim knjiga, ali...oni su oduvijek bili cijenjeni, puni privilegija... Mali broj od njih priključio se, kad je trebalo, u postrojbe Hrvatske vojske i policije. Jedino su u prve redove početkom devedesetih „uskočili" razni Udbaši od kojih je svaki drugi bio („dežurni"oficir) u JNA, pa su cijelo vrijeme iznutra razarali Hrvatsku, i njezine branitelje, (svaka čast izuzecima), sve do današnjih dana. Primjer: manolići, mesići, stanimirovići, džakule, mustači, perkovići, boljkovci, pupovci, josipovići...

Oko 90 posto hrvatskih branitelja bio je iz radničkih ili seljačkih obitelji, bili su to pretežno ljudi nižih kvalifikacija, od NKV, pa do najviše SSS. Oni su često sami kupovali oružje, pa i odore. Kod kuće su ostavljali nezbrinute obitelji, pa čak i malu djecu. Odlazili su srcem- u smrt, ali za drugu i drugačiju Hrvatsku, u kojoj nam pijani četnici ne će usred Kumrovca uzdizati Jugoslaviju i zločinca Broza, niti nam razni pupovci govoriti da se ne zna tko je u ovom ratu bio agresor, a tko žrtva... U vrijeme života, prvi hrvatski predsjednik i vojskovođa dr. Franjo Tuđman nije dozvolio da se blati i gazi po ljudi koji su bili prvi kad je trebalo. Poglavito je bio ponosan na poginule i ranjene branitelje i civile. Nakon njegove prerane smrti došli su drugi. Došao je jedan Mesić koji je obilazio Tuđmanov grob, kao da se radi o Mussoliniju ili Hitleru, i na svaki ga način gazio i pljuvao, a da ga zato nikada nitko nije pozvao na odgovornost. Zamislite samo kakvu je poruku, ovim i ovakvim činom, taj navodni bivši Udbaš slao mladima: "ako je Tuđman zločinac, kakvi su mu tek bili njegovi vojnici!" Tog Mesića Broz je svojedobno (kažu navodno zbog kriminala) dao zatvoriti, a on ga danas uzdiže, pjeva pjesme o njemu. Kakav je to čovjek, koji je usput (vraćajući se iz Australije) "izgubio" milijune kuna za obranu Hrvatske? Ni za to ga nisu proganjali!
Nego, vratimo se hrvatskim braniteljima.

Oni su i te kako svjesni da za razaranje i ubijanje u Vukovaru, Škabrnji, Osijeku, Vinkovcima, Kninu, Županji, Ćelijama, Voćinu, Kijevu, Saborskom, Pakracu, Lipiku.... „nitko" nikada nije odgovarao. Ni neće! Kad su se hrvatski branitelji prvih mjeseci vratili s bojišta (mnogi i nisu) dali su im (ne svima) neke kredite, pa čak su ih i zaposlili, uglavnom na „sitnim" poslovima. Bili su to ljudi koji su odlazili u rat kao sirotinja, pa su vrlo brzo potrošili onu jadnu pomoć koju im je dala hrvatska država i drugi. Kako su godine odmicale, sve su im više govorili, pa "niste se vi borili za privilegije", tako da su mnogi vrlo brzo ostali bez posla, a svoju djecu (za razliku od Brozovih zločinaca) nigdje nisu mogli niti mogu zaposliti. Istina, invalidi (najteži) dobili su nešto više, ali svatko od njih vjerujte vrlo bi se rado mijenjao s onima koji nisu bili nigdje i koji su za razliku od njih sačuvali svoje zdravlje. Roditeljima nitko ne može vratiti njihovu djecu. Nema te cijene. A danas pričaju o nekakvim "povlaštenim braniteljima", o ljudima koji su odlazili u rat samo iz osobne koristi. To pričaju oni koji su se obogatili na krvi ljudi koji su pali za Domovinu. Nakon hrvatskog obrambenog Domovinskoga rata hrvatski branitelji su doslovce opljačkani. I poniženi. Umjesto da se oni voze u luksuznim automobilima, ili da poput Šerbedžije ljetuju na Brijunima oni se i dalje voze u "Jugu 45" i ljetuju kod kuće, ili pak „odlaze" na skijanje u svoja dvorišta! Svaki čas im isključuju struju, plin, vodu... Nemaju ni za pokrivanje mjesečnih režija. A neki ni za kruh ni za liječenje. (Svaka čast iznimkama).

Kad hrvatski branitelji čuju i vide pupovce kako im drže lekcije to je isto tako kao da ih je još jednom pogodio metak! Na vukovarskom Memorijalnom groblju žrtava iz Domovinskog rata, primjerice, ima 938 bijelih križeva, ali ni na jednom imena i prezimena! Gdje su i što danas rade ratni zapovjednici pojedinih ratnih postrojbi? Ili su bolesni, ili su razočarani, ili su umrli od tuge i žalosti. Neki su i u zatvoru (Merćep, zapovjednici Lore...). Nu, pojedini su (s pravom) i na visokim državnim poslovima, kao što su generali Medved i Krstičević. Djeca u školi više znaju o turskim i inim bitkama nego o Domovinskome ratu. Nemamo ni Muzej hrvatskog Domovinskoga rata, ali za to imamo stotine drugih muzeja, koje na godinu posjeti tek „nekoliko" posjetitelja. Dok su se branitelji borili, dok su krvarili, neki Hrvati su opljačkali sve što se opljačkati dalo.
Inače, pune su bolnice hrvatskih branitelja, ali i psihijatarske ustanove.
Ali, kako rekosmo, i groblja, gdje na njihovim križevima „zlatnim slovima" pišu njihova imena!
Bojimo se da smo se "za to borili", za tih dva metra na nekom vječnom počivalištu!
Ako je tako, a neki misle da jeste, onda - SLAVA NAM!

Mladen Pavković,
predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91. (UHBDR91.)