In memoriam: Daidža - I život za Hrvatsku
Hercegovina.info
Ekskluzivno donosimo video-reportažu "Daidža i njegiova djeca" iz 1992. u kojoj Daidža hvali bojovnike iz Ljubuškog, kao i njegov prvi intervju za Večernji list.
Svojim djelima i iskrenim izjavama Daidža je osvojio javnost već na samom početku Domovinskog rata. Predsjednika Tuđmana upoznao je u Americi, o čemu je običavao reći: ,,Pružali smo mu punu podporu i dali do znananja da cielo izseljeničtvo stoji uz njega. U njegovu sam ideju pomirbe svih Hrvata vjerovao kao u samog Boga.''
Svoju posljednju bitku s težkom bolešću u Zagrebu je 1. veljače 1999. izgubio Mate Šarlija Daidža. Taj umirovljeni krilnik pukovnik Hrvatske vojske, pravim imenom Nijaz Batlak, bio je jedan od najtajanstvenijih junaka Domovinskog rata. O svojoj burnoj prošlosti nerado je pripoviedao, a o suvriemenim događajima često sborio u zagonetkama. Stoga se njegov životopis može tek u naznakama izvući iz njegovih razgovora za novine ili uzgrednih svjedočanstava drugih osoba. Rođen, odgajan i dozrio na zasadama Starčevićanstva spremno je kazivao: ,,Rodio sam se Hrvat i pokojni otac i moja pokojna braća, pa bih i ja htio umrijeti kao oni. Možda ne na onakav način kako su oni umrli. Ja i kad bih htio mienjati naciju, to bi se zvalo jedan cirkus ili jedno ludilo.''
Zna se kako je Daidža podrietlom iz iztočne Bosne. Rođen je 15. ožujka 1929. u Goraždu, a već kano mali dolazi u Cavtat, Konavle. Domovinu je branio još u Drugome svjetskom ratu kano zastavnik Ustaških navalnika, s kojima je sudjelovao i u znamenitoj bitki na Lievča Polju. Nijazova otca Mehmeda, prijeratnog člana HSS-a i nadzornika pruge na sarajevskom Alipašinom mostu, srbski su partizani pred sinovljevim očima podkovali i podkovanog bacili u jamu. Tada su to nazivali >>oslobođenjemKralj TomislavCrvenkapicaLudvig PavlovićNahid Kulenović<<, čijih je 160 bojovnika odtvorilo obruč oko Goražda i ušlo u taj podrinjski grad. Cjelokupna tzv. Bojna Krajišnika iste pukovnije pridružila se, pak, obrani Bihaća.
U međuvriemenu, u svibnju 1992. godine, zapovjedničtvo Armije BiH zabranilo je HVO-u prolaz kroz Konjic i spriečilo da Daidžine jedinice prieko Igmana odkruže Sarajevo, pod izlikom >>kako ih ustaše ne će oslobađatiPružali smo mu punu podporu i dali do znanja da cielo izseljeničtvo stoji uz njega. U njegovu sam ideju pomirbe svih Hrvata vjerovao kao u samog Boga.<< Zbog svojeg osvjedočenog domoljublja i izkazane hrabrosti krilnik Daidža odlikovan je: Redom kneza Domagoja s ogrlicom, Redom bana Jelačića, Redom Ante Starčevića, Redom hrvatskog trolista, Redom hrvatskog pletera, Spomenicom Domovinskog rata, Spomenicom domovinske zahvalnosti ter odličjem Izuzetni podhvati.
I ŽIVOT ZA HRVATSKU
Negdje u dubini dalmatinskoga ratišta, u jednom ratnom štabu sreli smo Matu Šarliju, široj javnosti poznatog kao Daidža. Taj 67-godišnji starac sa završenom španjolskom.vojnom akademijom zapovijedao je hrvatskim jedinicama na južnodalmatinskoj fronti. Čuven je i njegov : proglas hrvatskim borcima na tome bojištu: »Nema povlačenja ni za milimetar. Na svaki napad odgovoriti protunapadom i goniti neprijatelja do potpunog uništenja«.
Daidža, ili kako ga ovdje zovu »Bič Božji«, ne voli govoriti o sebi. Kaže da najviše mrzi neprijatelja i novinare. Ipak je pristao »Večernjem listu« dati svoj prvi intervju za dnevni tisak.
Kad ste postali prvi hrvatski brigadir?
-Ukazom predsjednika Republike Hrvatske dr. Franje Tuđmana od 9. studenoga 1991. godine.
Vodili ste akcije na južnodalmatinskoj fronti, sto je zapravo istina o borbama u Čepikućama i Stonu?
-Prava istina je da je 30 naših ljudi iznijelo na svojim leđima bitku kod Čepikuća pod mojim zapovjedništvom. Čepikuće nisu napuštene u borbi, nego zbog neozbiljnosti nekih zapovjednika, sto je neprijatelj iskoristio i prišao s leda. Tu su vođene velike i teške borbe, a zbog svega sto se dogodilo netko ce morati odgovarati za izdaju Konavala i Čepikuća. Kod mene su pravi izvještaji i zapisnici, pa ce poslije rata vaIjati iznijeti karte na stol i odgovarati Bogu i narodu. Što se tiče Stona, tu je poslije moga odlaska samo za jedan dan napušteno 16 kilometara fronte, i to je ta neozbiljnost o kojoj sam govorio.
Kakve su bile borbe na tim bojištima i koliko je bilo žrtava?
-Još jedanput ističem, teško je bilo brojati žrtve. Bilo je mrtvih i naših i njihovih. Kod ovako teške borbe nitko ne da pravi izvještaj, jer se želi umanjiti svoje žrtve. To je vojnički, a čini se i radi propagande i morala. Imate slučajeva kad je jugovojska izgubila bitku, a oni govore da su uspjeli. Kod nas je u ovim borbama bilo i ranjenih i mrtvih, sto uostalom govo¬re i pogrebi naših hrabrih boraca. No, kod neprijatelja ih je bilo znatno više.
Kad se može očekivati oslobađanje privremeno zaposjednutih teritorija u južnoj Dalmaciji?
-Na to vam pitanje može odgovoriti Split i admiral Letica. Neprijatelja možemo 'čistiti' uvijek i odmah, ali i one koji su gori od neprijatelja, među nama.
Tko su vaši hrabri gardisti?
-Naši su hrabri borci svi iz Hrvatske, u prosjeku sa 22 godine starosti.
Kako Vi vidite ovaj rat u Hrvatskoj?
- Ovo mi vise slici na jedan cirkus nego na rat. Ovo je pljačkaški, prljavi i Hrvatskoj nametnuti rat.
Kakva je taktika okupatorova ratovanja?
Pljačkaška. Pljačkanje i razaranje. Oni govore kako o tome ne znaju ništa, all gdje su god došli, sve su opljačkali.
Jesu li neki neuspjesi naše vojske rezultat nedostatka časničkoga kadra?
-Prije svega, rezultat neozbiljnosti časničkoga kadra.
• Hoće li se za tu neozbiljnost odgovarati?
• Istina je najoštrija sablja. Doći ce dan kad ćemo polagati račune za ono sto smo radili. Odgovarat ćemo svi. Ja se ne bojim i najviše bih volio da iziđem, licem u lice, na sud, tj. pred nas narod. Trebamo odgovarati pred majkama i očevima one djece koja su dala svoj život na oltar naše domovine, gdje su i zašto su im pali sinovi. Ja se suda ne bojim.
Zapovjednik ste Prve dobrovoljačke pukovnije »Kralj Tomislav«. Kad je ona nastala?
- Ona nije nastala polaganjem prisege 12. siječnja ove godine u Metkoviću. Nastala je za vrijeme borbi na Čepikućama. Privremeno je bila »rasuta«, jer je dio morao ići na druge fronte. No, sada je ona prava pukovnija.
Zašto je dobrovoljačka i zbog čega bas »Kralj Tomislavu?
- Od mobiliziranog čovjeka ne možete mnogo očekivati, jer sama riječ mobilizacija govori sve, dok je dobrovoljac sve stavio u službu svoje jedinice. »Kralj Tomislav«? Znam da će mnogima teško pasti kad doznaju da je osobno predsjednik Republike Hrvatske dao ime ovoj dobrovoljačkoj pukovniji, te poslao barjak za pukovniju po zamjeniku ministra narodne obrane. Stoga ova pukovnija nije 'autonomaška', jer je nama predsjednik Republike Hrvatske Bog, a to su i ministar narod¬ne obrane i Glavni stožer Hrvatske vojske.
Kako vidite Hrvatsku vojsku poslije rata?
-Prvo treba reći da ovaj rat za Hrvatsku nije završen. Kakva će organizacija vojske biti, to ne mogu reci, ali mislim da ce biti dobra kao što je nekada bila. Hrvatska vojska mora se osloniti na mlade ljude i mladi časnički kadar, i to sto prije. Budućnost ce biti svijetla.
Zapovjednice Daidža, imate li kakvu poruku svekolikoj hrvatskoj javnosti?
- Neka se brani ako treba do posljednjeg čovjeka. Ako se sada ne izborimo, onda ce se o nama za deset do petnaest godina pisati kao o nekom plemenu. Moramo braniti Hr¬vatsku na svim mjestima, a ne samo na svom pragu. To moramo dobro shvatiti, to nam mora biti dužnost i toga se moramo pridržavati.
Z. Tomić i T. Bradvica
Svojim djelima i iskrenim izjavama Daidža je osvojio javnost već na samom početku Domovinskog rata. Predsjednika Tuđmana upoznao je u Americi, o čemu je običavao reći: ,,Pružali smo mu punu podporu i dali do znananja da cielo izseljeničtvo stoji uz njega. U njegovu sam ideju pomirbe svih Hrvata vjerovao kao u samog Boga.''
Svoju posljednju bitku s težkom bolešću u Zagrebu je 1. veljače 1999. izgubio Mate Šarlija Daidža. Taj umirovljeni krilnik pukovnik Hrvatske vojske, pravim imenom Nijaz Batlak, bio je jedan od najtajanstvenijih junaka Domovinskog rata. O svojoj burnoj prošlosti nerado je pripoviedao, a o suvriemenim događajima često sborio u zagonetkama. Stoga se njegov životopis može tek u naznakama izvući iz njegovih razgovora za novine ili uzgrednih svjedočanstava drugih osoba. Rođen, odgajan i dozrio na zasadama Starčevićanstva spremno je kazivao: ,,Rodio sam se Hrvat i pokojni otac i moja pokojna braća, pa bih i ja htio umrijeti kao oni. Možda ne na onakav način kako su oni umrli. Ja i kad bih htio mienjati naciju, to bi se zvalo jedan cirkus ili jedno ludilo.''
Zna se kako je Daidža podrietlom iz iztočne Bosne. Rođen je 15. ožujka 1929. u Goraždu, a već kano mali dolazi u Cavtat, Konavle. Domovinu je branio još u Drugome svjetskom ratu kano zastavnik Ustaških navalnika, s kojima je sudjelovao i u znamenitoj bitki na Lievča Polju. Nijazova otca Mehmeda, prijeratnog člana HSS-a i nadzornika pruge na sarajevskom Alipašinom mostu, srbski su partizani pred sinovljevim očima podkovali i podkovanog bacili u jamu. Tada su to nazivali >>oslobođenjemKralj TomislavCrvenkapicaLudvig PavlovićNahid Kulenović<<, čijih je 160 bojovnika odtvorilo obruč oko Goražda i ušlo u taj podrinjski grad. Cjelokupna tzv. Bojna Krajišnika iste pukovnije pridružila se, pak, obrani Bihaća.
U međuvriemenu, u svibnju 1992. godine, zapovjedničtvo Armije BiH zabranilo je HVO-u prolaz kroz Konjic i spriečilo da Daidžine jedinice prieko Igmana odkruže Sarajevo, pod izlikom >>kako ih ustaše ne će oslobađatiPružali smo mu punu podporu i dali do znanja da cielo izseljeničtvo stoji uz njega. U njegovu sam ideju pomirbe svih Hrvata vjerovao kao u samog Boga.<< Zbog svojeg osvjedočenog domoljublja i izkazane hrabrosti krilnik Daidža odlikovan je: Redom kneza Domagoja s ogrlicom, Redom bana Jelačića, Redom Ante Starčevića, Redom hrvatskog trolista, Redom hrvatskog pletera, Spomenicom Domovinskog rata, Spomenicom domovinske zahvalnosti ter odličjem Izuzetni podhvati.
I ŽIVOT ZA HRVATSKU
Negdje u dubini dalmatinskoga ratišta, u jednom ratnom štabu sreli smo Matu Šarliju, široj javnosti poznatog kao Daidža. Taj 67-godišnji starac sa završenom španjolskom.vojnom akademijom zapovijedao je hrvatskim jedinicama na južnodalmatinskoj fronti. Čuven je i njegov : proglas hrvatskim borcima na tome bojištu: »Nema povlačenja ni za milimetar. Na svaki napad odgovoriti protunapadom i goniti neprijatelja do potpunog uništenja«.
Daidža, ili kako ga ovdje zovu »Bič Božji«, ne voli govoriti o sebi. Kaže da najviše mrzi neprijatelja i novinare. Ipak je pristao »Večernjem listu« dati svoj prvi intervju za dnevni tisak.
Kad ste postali prvi hrvatski brigadir?
-Ukazom predsjednika Republike Hrvatske dr. Franje Tuđmana od 9. studenoga 1991. godine.
Vodili ste akcije na južnodalmatinskoj fronti, sto je zapravo istina o borbama u Čepikućama i Stonu?
-Prava istina je da je 30 naših ljudi iznijelo na svojim leđima bitku kod Čepikuća pod mojim zapovjedništvom. Čepikuće nisu napuštene u borbi, nego zbog neozbiljnosti nekih zapovjednika, sto je neprijatelj iskoristio i prišao s leda. Tu su vođene velike i teške borbe, a zbog svega sto se dogodilo netko ce morati odgovarati za izdaju Konavala i Čepikuća. Kod mene su pravi izvještaji i zapisnici, pa ce poslije rata vaIjati iznijeti karte na stol i odgovarati Bogu i narodu. Što se tiče Stona, tu je poslije moga odlaska samo za jedan dan napušteno 16 kilometara fronte, i to je ta neozbiljnost o kojoj sam govorio.
Kakve su bile borbe na tim bojištima i koliko je bilo žrtava?
-Još jedanput ističem, teško je bilo brojati žrtve. Bilo je mrtvih i naših i njihovih. Kod ovako teške borbe nitko ne da pravi izvještaj, jer se želi umanjiti svoje žrtve. To je vojnički, a čini se i radi propagande i morala. Imate slučajeva kad je jugovojska izgubila bitku, a oni govore da su uspjeli. Kod nas je u ovim borbama bilo i ranjenih i mrtvih, sto uostalom govo¬re i pogrebi naših hrabrih boraca. No, kod neprijatelja ih je bilo znatno više.
Kad se može očekivati oslobađanje privremeno zaposjednutih teritorija u južnoj Dalmaciji?
-Na to vam pitanje može odgovoriti Split i admiral Letica. Neprijatelja možemo 'čistiti' uvijek i odmah, ali i one koji su gori od neprijatelja, među nama.
Tko su vaši hrabri gardisti?
-Naši su hrabri borci svi iz Hrvatske, u prosjeku sa 22 godine starosti.
Kako Vi vidite ovaj rat u Hrvatskoj?
- Ovo mi vise slici na jedan cirkus nego na rat. Ovo je pljačkaški, prljavi i Hrvatskoj nametnuti rat.
Kakva je taktika okupatorova ratovanja?
Pljačkaška. Pljačkanje i razaranje. Oni govore kako o tome ne znaju ništa, all gdje su god došli, sve su opljačkali.
Jesu li neki neuspjesi naše vojske rezultat nedostatka časničkoga kadra?
-Prije svega, rezultat neozbiljnosti časničkoga kadra.
• Hoće li se za tu neozbiljnost odgovarati?
• Istina je najoštrija sablja. Doći ce dan kad ćemo polagati račune za ono sto smo radili. Odgovarat ćemo svi. Ja se ne bojim i najviše bih volio da iziđem, licem u lice, na sud, tj. pred nas narod. Trebamo odgovarati pred majkama i očevima one djece koja su dala svoj život na oltar naše domovine, gdje su i zašto su im pali sinovi. Ja se suda ne bojim.
Zapovjednik ste Prve dobrovoljačke pukovnije »Kralj Tomislav«. Kad je ona nastala?
- Ona nije nastala polaganjem prisege 12. siječnja ove godine u Metkoviću. Nastala je za vrijeme borbi na Čepikućama. Privremeno je bila »rasuta«, jer je dio morao ići na druge fronte. No, sada je ona prava pukovnija.
Zašto je dobrovoljačka i zbog čega bas »Kralj Tomislavu?
- Od mobiliziranog čovjeka ne možete mnogo očekivati, jer sama riječ mobilizacija govori sve, dok je dobrovoljac sve stavio u službu svoje jedinice. »Kralj Tomislav«? Znam da će mnogima teško pasti kad doznaju da je osobno predsjednik Republike Hrvatske dao ime ovoj dobrovoljačkoj pukovniji, te poslao barjak za pukovniju po zamjeniku ministra narodne obrane. Stoga ova pukovnija nije 'autonomaška', jer je nama predsjednik Republike Hrvatske Bog, a to su i ministar narod¬ne obrane i Glavni stožer Hrvatske vojske.
Kako vidite Hrvatsku vojsku poslije rata?
-Prvo treba reći da ovaj rat za Hrvatsku nije završen. Kakva će organizacija vojske biti, to ne mogu reci, ali mislim da ce biti dobra kao što je nekada bila. Hrvatska vojska mora se osloniti na mlade ljude i mladi časnički kadar, i to sto prije. Budućnost ce biti svijetla.
Zapovjednice Daidža, imate li kakvu poruku svekolikoj hrvatskoj javnosti?
- Neka se brani ako treba do posljednjeg čovjeka. Ako se sada ne izborimo, onda ce se o nama za deset do petnaest godina pisati kao o nekom plemenu. Moramo braniti Hr¬vatsku na svim mjestima, a ne samo na svom pragu. To moramo dobro shvatiti, to nam mora biti dužnost i toga se moramo pridržavati.
Z. Tomić i T. Bradvica