Da se ne zaboravi: Na današnji dan spaljeno prvo selo u Domovinskome ratu
Kako se nešto takvoga u 20. stoljeću, u srcu Europe, uopće i moglo dogoditi? Zar je i za ovo Europska unija dobila Nobelovu nagradu za mir? No, od toga nam još teže pada što se ovaj događaj gotovo uopće više i ne spominje, što političari odlaze na svaku obljetnicu vezanu uz partizanske bitke, a ne dolaze u ovakva mjesta, niti se daje neka iznimna važnost u ovom slučaju jednom malom i nepoznatom selu koje se baš te nedjelje, prije 23. godine našlo u središtu pozornosti cijele Hrvatske, ali i šire.
Oni koji su ostali živi počeli su se vraćati u Ćelije tek 1998. Kuće su obnovljene, škola također, a ponovno je podignuta i crkva. Da, selo je sada "bogatije" i za masovnu grobnicu iz Domovinskoga rata. Tu više nema veselja, radosti, tu na žalost dolazi malo ljudi, a učenici iz raznih krajeva uopće nemaju u programu dolazak u ovo čuveno mjesto, a trebali bi, jer ovdje se među ostalim počela pisati hrvatska povijest. Gdje su sada gospoda lucići, dežulovići ivančići i njima slični, koji neprestano pišu (i) pjesme i rugaju se hrvatskim braniteljima, da jednu ne napišu i o spaljenom selu Ćelije? Ne, to njih i njima slične ne zanima, ali čudno je da to ne zanima ni većinu hrvatskih medija, iako bi se o tom događaju trebao snimiti i igrani film. Kakvi smo mi to ljudi, kakav smo mi narod, kad sami želimo i nastojimo zaboraviti što se zaboraviti ne može? Ćelije postoje, one će i dalje živjeti i žive, iako su dosad spaljene "dva" puta: jednom su gorjele te tužne nedjelje 1991., a drugi puta "gore" danas, na 23. obljetnicu, kad ih malo tko uopće više i spominje.
Vezani članci