37 godina od ubojstva Nikole Milićevića

 A ona se sjeća tih svojih najtežih trenutaka u životu od prije 37 godina kada su joj pod okriljem noći ubili voljenog supruga Nikolu, oca petero njihove djece. Bila je nedjelja, 13. siječanj 1980. godine, oko tri sata ujutro. Na parkiralištu ispred jednog restorana u Frankfurtu na Majni, pri ulasku u automobil, pripadnik zloglasne Službe državne sigurnosti prišao je Nikoli Milićeviću Bebanu s leđa, te je u njega ispalio šest metaka kalibra 7,65 mm. Ubojica je netragom nestao, a Nikola je ostao na mjestu mrtav.

Nikola Milićević rođen je u Vionici kod Čitluka (BiH) 10. listopada 1937. godine. Bio je jedan od utemeljitelja i predsjednik Ujedinjenih Hrvata Njemačke. Iza njega su ostali supruga Ljubica i petero malodobne djece: Mladenka (12), Frane (11), Željko (10), Karmela (8) i Anton (5).

Za Ljubicu, suprugu ubijenog Nikole, od tada do danas vrijeme je stalo. Neprestano obilaze grob svojega supruga, a tako je bilo i nedavno kada je Ljubica u pratnji starije kćerke Mladenke dala izjavu za njemačku televiziju ARD, koja je za emisiju Europamagazin snimila prilog pod nazivom "Kroatien: Schatten der Vergangenheit" (Hrvatska: Sjene prošlosti). U emisiji je pokrenuto pitanje ubojstava hrvatskih političkih emigranata u Udbinoj izvedbi, za koja još nitko nije odgovarao.

Naša djeca godinama nisu shvaćala zašto više nema oca. Ni ja nikada nisam shvatila zašto su mog muža ubili agenti Udbe. Kao i većina Hrvata, bio je politički protivnik Jugoslavije. Aktivno je sudjelovao u prosvjedima protiv Jugoslavije i komunističkog režima, koje su u to vrijeme organizirale razne hrvatske organizacije u Njemačkoj i svijetu. Moj muž i njegovi prijatelji, poput Brune Bušića, koji je često znao prespavati kod nas u Frankfurtu na putu za Pariz, Gojka Bošnjaka, Tomislava Naletilića, Branka Šetke i ostalih, nisu bili teroristi već samo politički protivnici jugoslavenskog režima. Uglavnom su prosvjedovali i dijelili letke protiv Jugoslavije, objavljivali tekstove u stranim medijima, nosili hrvatske zastave na automobilima i slično. Je li to zločin zbog kojeg je ubijen moj suprug?" - pita se Ljubica Milićević, koja je svih proteklih godina bila na meti bivših Udbinih agenata koji su budno pazili da istina o Nikolinu ubojstvu nikada ne ugleda svjetlo dana i da pravda ne bude zadovoljena, jer bi se onda oni našli iza rešetaka.

Izrešetan pokraj kućnog praga
"Ime ubojice se zna, kao i imena onih koji su to naredili. Da je Hrvatska to željela istražiti i procesuirati, to je već odavno mogla i morala. Žalosno je da država, za koju se borio moj muž, štiti njegove ubojice", kaže vidno potresena Ljubica.

A udbaška kronologija zapisana u strogo čuvanim aktima ukazuje kako su se ubojice te večeri nakon što su odradili zločin skrili u Generalni konzulat SFRJ koji se nalazio nadomak glavnog Zoološkog vrta u Frankfurtu, a onda su diplomatskim kanalima prebačeni na sigurno u Jugoslaviju. I to je pravda! - pitaju se mnogi iseljenici, koji često posjećuju grob Nikole Miličevića u središtu Frankfurta, ukazujući kako u to vrijeme Nikola nije bio samo politički emigrant, nego i ugledan poslovni čovjek, vlasnik dobrostojeće tvrtke koja je zapošljavala mnoge naše ljude. Udba je takve ljude proglašavala teroristima kako bi kod Nijemaca opravdala njihovu likvidaciju. A ubojstva hrvatskih domoljuba opravdavala je u stilu "ništa se nije dogodilo, jedan terorist manje". Ali, zaklela se zemlja raju da se sve tajne kad-tad doznaju, a i vrijeme se promijenilo. Politička klima je drukčija. Glavni udbaši dolijali su u ruke njemačke pravde, a na putu za München su i ostali zločinci. Hrvatska je postala članica Europske unije, a Njemačka, njezina vodeća zemlja, želi jednom staviti točku na i što se tiče ubojstava nedužnih hrvatskih domoljuba koja su se od 1970. do 1989. dogodila na njezinom teritoriju.

Ljubica Milićević i njezina kći nedavno su za ARD-ovu emisiju "Hrvatska: Sjene prošlosti" ispred tv kamera istaknuli Josipa Perkovića, tadašnjeg šefa hrvatske Udbe, zbog koje 30 godina živi u strahu jer, kako kaže, ubojice njezina supruga ostali su nekažnjeni na slobodi i odgovornim dužnostima u Hrvatskoj, i nikad se ne zna kada se opet preko svojih produženih ruku mogu uhvatiti oružja i osvetiti obiteljima žrtava. S novinarima, pogotovo iz jugoglasila u RH, ne želi imati posla. Uvjerili su se kako u Hrvatskoj Udbini agenti uživaju političku i zakonsku zaštitu.

„Evo prošlo je punih 37 godina da je moj suprug ubijen, nadomak kućnog praga u Frankfurtu i pod okriljem noći, a da do danas nitko za to nije odgovarao. Često se pitam, kako je to moguće? Zaista je žalosno da i danas ne postoji dobra volja da se otkriju počinitelji tog i drugih Udbinih zločina u Njemačkoj, bez obzira što je Hrvatska postala i članicom EU-a. Nakon svirepog ubojstva mojega supruga ostala sam samohrana majka s petero male djece. Možete zamisliti kako sam se tada osjećala i, vjerujte mi, nitko nas od tzv. hrvatskih vlasti nije pitao kako smo, kako živimo i kako se osjećamo, a suprug mi je položio život za Hrvatsku. Od tada ne idem među naše ljude ovdje u Frankfurtu, pa ni u Hrvatsku katoličku misiju. Nakon tog događaja jednostavno sam se okrenula Nijemcima, jer tada mnogi s naše strane nakon ubojstva mojega supruga nisu htijeli imati posla s nama, jer nas je Udba bila proglasila teroristima, a mnogi koji su nas poznavali tu su njihovu podvalu prihvatili. Možete zamisliti kako smo se osjećali, a posebno maloljetna djeca koja su jedno drugome bila do uha. Na svu sreću kada danas gledam sva su nam djeca stala na noge i lijepo se snašla. Njemački prijatelji su nas prihvatili i pomogli mi da u tome svemu izdržim, zbog čega sam im danas jako zahvalna. Razočarana sam s pravdom koja ne stiže, a i našom politikom kojoj su puna usta demokracije, a ne žele surađivati s njemačkim istražiteljima i pravosuđem u rasvjetljavanju slučajeva nedužno ubijenih ljudi. Da su htjeli, mislim da su to već do sada trebali riješiti i otkriti počinitelje i nalogodavce koji su ubili mojega supruga, samo zato što je volio Hrvatsku i bio domoljub. Iskreno rečeno, i danas se plašim o tome pričati" - kazala je novinarima svoje utiske supruga pokojnog Nikole Milićevića, koja se zbog nedavnog dirljivog ARD-ovog priloga našla u središtu pozornosti i velikog interesa medija. Za vjerovati je kako je sazrelo vrijeme za istinu o ubojstvima hrvatskih domoljuba. Nijemci više neće tolerirati prikrivanje zločina, već idu i prema rasvjetljavanju ovog dijela vlastite mračne uloge u tim ubojstvima.

Krvave ruke oprali u konzulatu SFRJ u Frankfurtu

S time se slaže i Gojko Bošnjak, jedan od poznatijih hrvatskih emigranata u Njemačkoj, na kojega je više puta bio izvršen atentat, ali srećom je uspio izvući živu glavu i preživjeti sve Udbine podvale. Novinarima je nedavno kazao: "Ja sam o tome već puno puta javno govorio i s odvjetničkim timom Prtenjača pokrenuo inicijativu da se Josipu Brozu oduzme orden počasnog njemačkog građanina. No, do sada nije bilo dobre volje da se sva ta Udbina ubojstva rasvijetle. Ipak vjerujem da će se sada, kad je Hrvatska članica EU-a, dogoditi tražena uhićenja 11 udbaša koje njemački Bundeskriminalamt u Münchenu tereti za umješanost u likvidacije nedužnih ljudi i za čije privođenje postoje uhidbeni nalozi. Ja sam spreman o svemu govoriti i svjedočiti. A što se tiče ubojstva Nikole Milićevića Bebana, mogu kazati - kao i svi oni koji su ga poznavali - da je to bio jedan krasan čovjek i domoljub koji ne bi mrava zgazio. U vezi njegova ubojstva na kućnom pragu u Frankfurtu sve se zna, počevši od toga tko ga je pratio, čekao u autu i likvidirao. Njega je ‘odradila' mostarska Udba, njezina dva člana koji su tih dana boravili u Frankfurtu. Hrvatska nema interesa i ne želi isporučiti udbaše jer su na tim mjestima ostali oni koji su samo preokrenuli kapute, a to znači isti ljudi. Ipak, nakon našeg ulaska u EU to će se morati riješiti" - kaže Gojko Bošnjak, koji je jedan od rijetkih koji se ne plaši javno govoriti o nedjelima bivše jugoslavenske tajne policije, zbog čega mu se naveliko prijetilo i uvijek je bio na nišanu Udbinih agenata.

Bliski prijatelji i poznanici obitelji Nikole Miličevića, koji kite i posjećuju svih ovih godina njegovo posljednje počivalište na frankfurtskom groblju, o Nikoli uglas pričaju kao izuzetno dobrom čovjeku, otkrivajući i najsitnije detalje njegove likvidacije prije 34 godine u Frankfurtu, u Ostendstrasse, kada je Milićević došao pred ulaz u svoju zgradu gdje je stanovao s obitelji.

Kažu kako je prije toga bio s prijateljima u restoranu "Slavonske noći" u Gutleutstrasse, u središtu grada, gdje su ga udbaši pratili i već imali na nišanu. Milićević je navodno životom platio i zbog svoje navike da se u automobilu uvijek vozi sam, jer Udba mu je neprestano željela ubaciti svojega čovjeka. Ubojice su ga te večeri pratile i jednostavno su ga pred stanom na brzinu izrešetali iz oružja na kojem su imali prigušivače, a onda su se još brže sklonili u zgradu ondašnjeg Generalnog konzulata SFRJ.
Kako kaže jedan od bivših obavještajaca, sreća u nesreći je, za rasvjetljavanje ovog i drugih ubojstava hrvatskih političkih emigranata u Njemačkoj, što su Slovenci svu dokumentaciju svojeg odjela Udbe njemačkim istražiteljima već prije predali, a koja do najsitnijih detalja otkriva sve počinitelje ovog i drugih zločina u Njemačkoj.

Petar Penava proziva Perkovićevog agenta Mičića

Sve drugo je sada stvar policije i pravosuđa Njemačke i Hrvatske koja kao nova članica EU mora poštovati standarde vladavine prava i ničije, pa ni udbaško prljavo rublje gurati pod tepih.

Mnogi s pravom smatraju kako Ivan Lasić - Gorankić, tadašnji načelnik Druge uprave SSUP-a, puno toga krije, i da je upravo on tada bio zadužen za praćenje hrvatskih političkih emigranata s područja BiH koji su se nalazili u Njemačkoj, a među njima i pokojni Milićević. Mnogi koji od samog početka prate cijelu situaciju procesuiranja Udbinih agenta pred Višim zemaljskim sudom u Münchenu vjeruje kada iskreno "propjeva" Lasić da će mnoge maske tada pasti, jer i on je puno toga znao i radio. Uglavnom, mnogi s kojima smo u Njemačkoj proteklih dana razgovarali slažu se kako je frankfurtska likvidacija Nikole Milićevića Bebana jedno od drskijih Udbinih ubojstava, nalik ubojstvima Stjepana Đurekovića i obitelji Stjepana Ševe. Udbine žrtve i njihove obitelji razbojnicima i ubojicama poručuju: Bože dragi, ruka pravde mora ih stići! Nedužno prolivena krv naših domoljuba traži da se otkriju zločinci krvavih ruku. Sve skupa nas na to obvezuje i građanska hrabrost i dužnost. Zanimljivo je da je jedan od svjedoka, Petar Penava, na suđenju u Münchenu otvoreno prozvao Perkovićevog agenta Tomislava Mičića - Zujala, budući da je djelovao među hrvatskom emigracijom i dobro poznavao Miličevića, te mu držao posmrtni govor! Mičić puno toga zna, ne samo o Bebanovu ubujstvu, i tu treba tražiti odgovore na mnoga pitanja, koja očekuju njemački istražitelji.

Dnevno.hr