FOTO  Zoran je napustio građevinu kako bi se posvetio osobama s Down sindromom, danas je terapeut koji pomaže u socijalizaciji

Koliko danas možemo nabrojati iskrenih i posvećenih ljudi koji žele napraviti promjene? Promjene koje će sferu života na koju utječu podići ne na jedan, nego na nivo koji je na početku bio nedostižan. Ljudi koji su u pravom smislu riječi entuzijasti s jasnom slikom gdje žele napraviti promjenu? Jedan čovjek iz Banje Vrućice je imao ideju i uspio je u tome.

Zoran Jelić, bivši građevinski radnik, danas osnivač i direktor Ustanove socijalne zaštite Down syndrom centra Banja Luka, profesor specijalne, edukacije i rehabilitacije, psihoterapeut refleksolog i Bachelor of Science in Natural Medicine. Idejni tvorac ustanove koja pomjera granice kada je u pitanju rad i napredak osoba s Down sindromom.

'Život se iz korijena počeo mijenjati'

''Godine 2009. dolazi do osnivanja „Down syndrom centar“ Banja Luka, 2016. godine pokrećemo program socijalne rehabilitacije osoba s DS. Pored toga što sam direktor ove ustanove, ja sam roditelj osobe s Down syndrom-om, tako da najveća zasluga za sve ovo prvenstveno pripada mom sinu Lazaru, kao i mojoj supruzi Zdravki, jer se rođenjem Lazara naš život iz korijena počeo mijenjati.“

Ova revolucija je Zoranov život podijelila na dvije etape, na jedan koji je trajao do 2009. godine i drugi koji je počeo tada, a traje i danas. Bivši projektant, aktivan u sferi građevine je jedan prošli život. Zoran kaže da ga određuje ono što je danas, ne prošlost i ne budućnost.

''Ja sam Down syndrom terapeut, to je moja trasa, moj put. Ja sam od 1987. godine makrobiotičar, kineska tradicionalna medicina me je uvijek interesirala i pomalo sam je izučavao. Želja mi je bila da postanem psihoterapeut, ali za tu vrstu edukacije nisam mogao kao građevinski projektant, već sam morao imati završen medicinski fakultet ili nešto od humanističkih fakulteta, pa sam morao ponovo na školovanje. Upisao sam defektologiju i istovremeno prirodnu medicinu i tako sam postao psihoterapeut, refleksoterapeut i profesor specijalne edukacije i rehabilitacije.''

Rad s punoljetnim osobama

A osnovni Zoranov cilj i cilj njegove obitelji jest unaprijediti život osoba s Down sindromom, naučiti ih da mogu puno više nego što im okolina nameće i naučiti javnost da se prema njima odnosi kao prema odraslim ljudima, što i jesu.

''Mi trenutno radimo s osobama starijim od 18 godina. Oni do punoljetstva pohađaju određene ustanove, poslije toga su nevidljivi za društvo, povlače se u kuće i zapadaju u totalnu letargiju. Tu nastupamo mi, gdje osobe koje su punoljetne dovodimo u naš centar i kreće rehabilitacija i rad prvo na njihovom samopouzdanju, zatim i integraciji u društvenu zajednicu'', kaže Zoran za Hercegovina.info, pa nastavlja: ''Veoma je važno u početku izbaciti njihov nakupljeni strah, to je terapeutski rad, a u terapeutskom radu, za razliku od školskog modela, vi im dajete šansu da prepoznaju da imaju potencijal za bilo što, da se mogu baviti određenim zanimanjima i da budu izuzetno dobri u tome. Tu koristim refleksološke tretmane uz psihoterapije i Ekpresivne Art terapije, kao što su sociodrama terapije, muziko terapije, likovne terapije, terapije plesom i poetske terapije.''

Zahvaljujući ovom programu, osobe s Down syndrom-om, postaju društveno vidljive, društveno korisne i polako postaju ravnopravni članovi društva. Za svoj rad, Zoran kaže da njegov rad nije grupni, već da je to individualan rad u grupi. Svoje štićenike je osposobio i pomogao im da rame uz rame idu sa svojim vršnjacima.

Pronalaze svoja zanimanja

''Napredak osoba s Down sindromom se ne može generalizirati. Svi su različiti, jedni su dobri u ovome, drugi u nekoj drugoj sferi, jednima treba malo manje rada, drugima treba malo više, ali je izuzetno važno da se ne tretiraju kao da nešto ne mogu. U našem Centru, oni su osposobljeni da budu kuhari, konobari, radnici u vešeraju, higijeničari, sobarice, glumci, glazbenici, nogometaši itd.''

Imaju i svoj film

Ovaj centar je sada postao svjetski popularan. Zoranov način liječenja i pružanja pomoć je prepoznat od strane mnogih ustanova koje su i osnovane u svrhu socijalizacije osoba s Down sindromom. Ovi momci i djevojke su napravili povijesni korak kada je u pitanju zaposlenje, ali i poslovi koji su djelovali tako daleko, a sada su tu, na dohvat ruke. Dugometražni film 'Neki novi Brodvej' jedan je od najvećih pomaka koji je ova grupa napravila.

''Film 'Neki novi Brodvej' je sniman dvije godine i nema scenarij. Film prati naš život i rad. Osnova je bila prva škola glume za osobe s Down sindromom, meni je došla ideja da osnujem takvu školu, te sam svoje glumce prvo morao psihoterapeutski pripremiti, pa onda nastaviti rad.''

Poslije uspješne premijere, otišli su korak naprijed, stali na daske koje život znače i počeli ga glumiti u trenucima kada je najteže, ali i najljepše biti glumac, u kazalištu. Prva kazališna predstava “Roko i Cicibela“ , s kojom su Zoran i njegovi prijatelji u tijeku 2023. godine prešli 14 000 kilometara. Zahvaljujući njoj, mnoge ustanove su prepoznale ovaj način obuke i odlučile ih uvrstiti u svoj program.

''Pored gradova regije, predstava se igrala u Solunu, Beču, Pragu, Szczecin (Poljska). Potpisali smo Ugovore o suradnji sa sličnim institucijama kao što je naša, koje se bave poboljšanjem kvalitete življenja osoba s Down sindromom, a to su DS Grčka, DS Austrija, DS Češka, DS Poljska. Sve ove države su zainteresirane za naš program socijalne rehabilitacije i počeli smo razmjenjivati iskustva. Plan je da se otvori internacionalni centar za rehabilitaciju osoba s DS sindromom.“

Devet štićenika je zaposleno

Danas, u jeku sezone, devet štićenika iz DS centra je zaposleno i žive na Jahorini. To je povijesni, možda i najvažniji korak u ovoj borbi. Da svaki dan sudjeluju i daju svoj maksimum. Da mogu život i vrijeme organizirati, kao i svoji vršnjaci, te da sruše predrasude koje ih prate i prije nego što se rode. Kako je Zoran rekao, svi oni se dijele u dvije grupe i to na osobe koje su imale šansu i druge koje to nisu. Dajmo im priliku da vidimo kako diraju zvijezde, učimo svoje najmlađe, ali i educiramo sebe da su osobe s DS ravnopravni članovi društva koji zaslužuju biti tretirani bez sažaljenja i uz puno poštovanje.