FOTO  Život u čoporu kao način života

Kako se zove kada čovjek sve svoje djelovanje podredi nemoćnima, koji čak i ne mogu ići i pričati tko im je pomogao? Kada se 24 sata dnevno vlastiti život stavlja u drugi plan radi brige o psima, njihovog spašavanja i boljeg sutra? Zove se Svjetlana Trifunović, ima 24 godine i u svom mjestu, u Kotor Varošu je poznata kao “vila za pse“.

Svjetlana je ovaj nadimak zasluženo dobila. Već devet godina se požrtvovano bori za svakog psa na kojeg naiđe, ne bira, ne pravi razliku, pomaže i čini humano djelo.

„Kada sam imala 15 godina, dobila sam ovčara, inače pas koji je velikog rasta, pa sam ga mogla šetati samo noću. Tako sam počela nailaziti na pse po ulici, ne samo pojedinačno pse, nego i čopore. Tu je znalo biti po petnaest ili dvadeset pasa, s kojima sam se ja družila preko noći. Vremenom, postali su mi jako bliski i ja sam postala osjetljiva na njih. Tražila sam način da ih nahranim, pa sam krala hranu iz kuće, što vjerujte mi, nije rješenje. Imala sam probleme sa svojom obitelji zbog toga što radim. Zato sam, istražujući preko interneta, vidjela kako to može, bar za nijansu, ozbiljnije funkcionirati. Napravila sam grupi na Facebook-u i tu počela objavljivati sve o psima s kojima imam dodira“, kaže ova mlada aktivistica za Hercegovina.info

S njenim prvim koracima ka pomoći psima, pojavio se i entuzijazam kod ljudi iz njene okoline koji su željeli pomoći. Ali nažalost, kratkog daha. Većina, kada bi vidjela o kakvom se poslu radi i da to nije 10-15 minuta maženja sa štencima, nego ozbiljan posao, s ozbiljnim zadacima, odustajali su. Svjetlana je opet ostala sama u svojoj zamisli. Ona, jedina, nijednom nije odustala. Koliko god da je bilo teško, posvećivala im je svu pažnju. Slična situacija se dogodila se tijekom poplava 2014.godine. Dok su svi mediji “brujili“ kako treba pomoći i ugroženima i životinjama, zainteresiranih za pomoć je bilo. Kada je hajka posustala, a situacija se smirila, ljudi su, jedan po jedan, počeli odustajati. Sljedeće tri godine je trajala njena borba za udomljavanje 34 štenca spašena od poplava.

Svjetlana je na djedovom imanju i u staroj kući napravila azil za pse. Kuća koja je 20 godina bila napuštena, sada ima svoje redovne stanare i gazdaricu koja više vremena provodi tu nego u gradu. Razapeta između odlaska kod veterinara, kupovine namirnica, čišćenja kuće koje zahtijeva najviše vremena, dan od 24 sata je kratak. Zimi joj se, kaže, zna dogoditi da po 10 dana ne silazi sa sela. Dijelom zbog osame gdje se nalazi djedova kuća, pa je put nepristupačan, a dijelom što je psima njena pažnja prijeko potrebna.

Njena hiperaktivnost, veseo duh i vječito u nekoj akciji joj olakšava da se sa svim ovim nosi. Za sebe kaže da je “uvijek u pokretu“, pa zato i ide u korak sa svim obavezama. Psi ne trebaju samo hranjenje i čišćenje. Trebaju socijalizaciju, pažnju i druženje. Zato i kaže da njeno prihvatilište nema bokseve. Ustvari, ima, ali se ne koriste. Psi su slobodni i to je najljepša stvar kada je ovo prihvatilište u pitanju. Tretiranje životinja dostojno poštovanja. Ne dresiranje, nego učenje pasa. Učenje i navikavanje na kućni život.

Svjetlana je veterinarski tehničar. Veterinu je jednom pokušala upisati, mjesto je dodijeljeno nekom drugom i ona je odustala. Nije joj krivo. Njeno znanje nijedna škola ne bi mogla ispratiti, a da radi u ambulanti od 7 do 15 sati i poslije toga zaboravi na njih, nije njen poziv. Svakog tjedna  obilazi okolna sela, sterilizira pse, pomaže u doniranju hrane i potrebnih stvari. Tako da njen pravi poziv premašuje čak i njeno prihvatilište.

Zajedno s volonterima uređuje stranice na društvenim mrežama i kaže da baš zahvaljujući tim stranicama, ljudi mogu da vide što ih očekuje ako usvoje psa. Bez ikakvog ukrašavanja, sve je prikazano iz pseće perspektive i njihovog načina života. Ali stavljanje života pasa u prvi plan, dovelo ju je do toga da je zapostavila svoj život. Čak i ne gleda na to kao zapostavljanje, ali kada malo bolje razmisli, briga o ljubimcima joj je uzela svu pažnju i vrijeme.

„Jedno vrijeme sam se stalno pitala je li sve ovo ima smisla, ali sada više ne. Doduše, nemam zdravstveno osiguranje, nemam plaću i moji roditelji uopće nisu oduševljeni mojim načinom života. Ja ne razmišljam o tome. Zaista sam tip osobe koja ide “kako je voda nosi“, spontana sam i bez isplaniranog svakog segmenta. Jesam zapostavila sebe, postala sam antisocijalna osoba u kontaktu s ljudima, ne posjećujem vrijeme sebi i ne žalim se. Vrijedi.“

Bilo je teških trenutaka, trenutaka kada je ostajala sama, bila izigrana i postavljala sebi pitanje je li je itko razumije, je li svi oko nje misle da je ovo borba s vjetrenjačama. Ali ni tada nije odustajala. Ne može zamisliti život bez čopora i njihova energija joj olakšava svakodnevicu. Sluša svoje instinkte, a oni ne griješe. Čak ni svoj rad ne može materijalizirati i ne želi, jer nema cijenu.

„Svi u Kotor Varoši znaju za mene i moj rad. Puno je situacija gdje me ljudi zovu, kada žele da se, ružno zvuči, ali moram tako reći, riješe pasa, iz različitih razloga. Tako da dešavalo mi se da potonem psihički, ali nisam željela odustati. Toliko sam zavoljela adrenalin koji nosi ova moja svakodnevica, povezanost s prirodom i osjećaj pripadanja da se to ne može opisati riječima.“

Kada gleda u budućnost, u svakom se nalazi nešto vezano za pse. Je li je to prihvatilište ili indirektna pomoć, za pse će uvijek biti tu.

Redovnu financijsku pomoć nema. Postojanje njenog prihvatilišta ovisi samo od volje dobrih ljudi. A ljudi kada vide Svjetlaninu požrtvovnost, ipak pomažu. Ona nema novčanu korist. Jedina satisfakcija su vesele, sretne i zadovoljne njuške koje zavise od nje i uzvraćaju joj ljubav. Svaki dan. Pa bi bilo lijepo ugledati se na iskren primjer koji pokazuje kako se ljubav ne može kupiti, već koliko damo, toliko i dobivamo.