ZAKON O SLOBODI PRISTUPA INFORMACIJAMA Što učiniti kada vam institucija odbija dati podatke koji su od javnog interesa

U javnim institucijama nalaze se podaci koji su vlasništvo svih njezinih građana. U istim institucijama su zaposleni službenici koji su zaposlenici svih nas, građana zemlje koji plaćaju poreze, prireze, doprinose i lagodan život cijele bulumente ministara, zamjenika ministara, vozača, službenika za odnose s javnošću, savjetnika, kafe kuharica itd.

Međutim, kada javnost, a posebice novinari trebaju doći do određenih podataka, unatoč postojanju reguliranog zakonskog okvira u vidu Zakona o slobodi pristupa informacijama (ZOSPI) često udare u zid šutnje.

Novi zakon ne znači i bolji zakon

Novi Zakon o slobodi pristupa informacijama na razini institucija BiH usvojen je 2023. godine. Omogućuje fizičkim i pravnim osobama pristup informacijama u posjedu institucija BiH te regulira način i postupak tog pristupa. Cilj zakona je povećati transparentnost institucija, omogućiti slobodan pristup informacijama i poticati otvoreno društvo. Institucije su obvezne omogućiti pristup informacijama pravovremenom objavom ili davanjem informacija na zahtjev korisnika. Pristup informacijama može se ograničiti zbog zaštite privatnosti, nacionalne sigurnosti, javnog reda ili drugih važnih interesa.

Upravo su ova ograničenja istaknuta kao potencijalni problem u izvještaju „Otvorenost zakonodavnih institucija u Bosni i Hercegovini i regionu“ objavljenom 2024. godine. U njemu se tako navodi:

„Novi Zakon o slobodi pristupa informacijama na nivou institucija BiH, usvojen krajem kolovoza 2023. godine, privukao je veliku pažnju medija, organizacija civilnog društva i javnosti u ovoj zemlji. Naime, ovaj zakon sadrži dugu listu izuzetaka ili mogućih ograničenja pristupu informacijama u posjedu javnih vlasti te samim tim ostavlja prostor za diskreciono odbijanje zahtjeva za pristup informacijama.“

Inače, prema ZOSPI-ju institucije BiH obvezne su odlučiti o zahtjevu za pristup informacijama bez odgode, a najkasnije u roku od 15 dana od dana podnošenja urednog zahtjeva, uz mogućnost produljenja roka za dodatnih 5 radnih dana u određenim slučajevima.

Rukovanje ZOSPI-jem jedan je od najvažnijh alata za istraživačke novinare, no i oni se često nađu u problemu kada osobe iz institucije koja je dužna postupiti po ovome zakonu odbijaju dostaviti tražene podatke.

Mučan, odbojan i frustrirajući proces

„Ovo je mučan i, za većinu novinara, odbojan i frustrirajući proces, ali se mora raditi temeljno i posvećeno jer od njega umnogome zavisi ponašanje javnih službenika i funkcionera. Na ovaj način i podsjećamo javnost da u javnim institucijama leže javni podaci svih nas i da su naše vlasništvo, kojim institucija samo raspolaže i koja treba da bude na usluzi za svaki naš (osnovan i jasno sročen) zahtjev za pristup tim informacijama“, pojašnjava za Hercegovina.info Mirjana Popović, zamjenica glavnog i odgovornog urednika Centra za istraživačko novinarstvo.

Upravo je Centar za istraživačko novinarstvo (CIN) pionir u borbi za slobodan pristup informacijama u Bosni i Hercegovini.

Popović pojašnjava kako su prvu tužbu zbog nepridržavanja ovoga Zakona protiv jedne institucije uputili još prije 12 godina.

„ Mi smo prije 12 godina prvi put tužili instituciju zbog ignoriranja našeg zahtjeva. Bili smo svjesni svojih prava i njihovih obveza, dobro smo poznavali zakon i odučili smo da učinimo što možemo kako bismo prekinuli neprofesionalan i neprihvatljiv odnos prema (uglavnom) novinarima, odnosno bilo kome tko zatraži bilo kakvu informaciju pod kontrolom institucija. Od tada smo to učinili još 15 puta prema različitim institucijama i ustanovama.“

No Centar ni tu nije stao, primijetili su kako ni kolege novinari, a ni obični građani u potrazi za nekom bitnom javnom informacijom nisu do kraja svjesni svojih prava koja proizlaze iz ZOSPI-ja. Zato su objavili niz tekstova obrazovno-informativnog karaktera upravo na temu presuda koje su dobili, nadajući se da će one dati svakom kome je to potrebno, znanje za postupanje u sličnim situacijama.

Rezultat rada bila je i publikacija „Kratak vodič za Slobodan pristup informacijama“

U kontaktu sa brojnim redakcijama iz BiH, shvatili smo da postoji nekoliko modela postupanja u slučajevima kada institucija odbija odgovoriti u zakonskim rokovima i okvirima.

Model koji primjenjuje CIN je sljedeći:

„Naše iskustvo govori da je važno prije slanja zahtjeva (precizno formuliranog!) kontaktirati instituciju i utvrditi točnu adresu tj. osobu koja će primiti taj zahtjev. Sa njom/njim bi trebalo kontaktirati jednom tjedno - da podsjetite na zahtjev i zakonske rokove ili objasnite hitnost odgovora. Petnaesti dan treba pisati urgenciju zbog šutnje administracije i poslati je instituciji, u kojoj ćete navesti da krše zakonski propisan rok te da ćete se, ako to već ne učinite istovremeno, u narednom periodu zbog toga obratiti nadležnoj upravnoj inspekciji kako bi ona naredila instituciji slanje odgovora“, ilustrirala je Popović korake.

Transparency International na usluzi medijima

Dalje preporučuje suradnju sa Transparency International BiH, posebno za manje redakcije i redakcije s manjim budžetom, budući da Transparency pruža besplatnu pravnu pomoć, kroz Centar za besplatno pružanje pravne pomoći koji pomaže građanima i novinarima da se izbore za svoja prava, između ostalog i u oblasti slobode pristupa informacijama.

„Naša suradnja sa njima je izuzetna i baš oni su nam bili stručna podrška i tim koji je izrađivao tužbene zahtjeve za nas (besplatno!) u procesima tužbi protiv institucija koje nam nisu dostavljale informacije“, kazala je zamjenica glavnog i odgovornog urednika CIN-a. Svi ostali sugovornici kojima smo se obratili po ovom pitanju uputili su nas na istu adresu, na Transparency International kao najkorisnijeg saveznika u procesu dobivanja informacije.

Upravo zbog tih preporuka, smo se i obratili Damjanu Ožegoviću, koji radi kao viši istraživač / suradnik za pravne poslove u ovoj organizaciji.

Zanimalo nas je zbog čega velik broj kolega novinara, nakon što im institucija ne odgovori na upit nakon isteka zakonski predviđenog roka po Zakonu o slobodi pristupa informacijama, obično odustaje od dalje borbe za dobivanje traženih podataka.

„Zakon o slobodi pristupa informacijama propisuje poseban upravni postupak i određuje postupanje samo pred prvostupanjskim organom, dok građani i novinari, koji nisu pravnici, ne primjenjuju što je logično dalje odredbe Zakona o upravnom postupku. Ovim zakonom se nadomješćuju odredbe koje se tiču žalbenog postupka te postupka u slučaju da javni organi uopće ne odgovaraju na upite, i kada također postoji mogućnost pravne zaštite, odnosno izjavljivanja žalbe u fikciji da je zahtjev pred prvostupanjskim organom odbijen“, objašnjava Ožegović pravnu terminologiju, pa nastavlja s objašnjenjima i preporukama:

„Javni organi ne odgovaraju na upite u zakonom propisanim rokovima i odbijaju zahtjeve sa proizvoljnom argumentacijom iz dva razloga. Prvi je jer nastupaju sa pozicije autoriteta i mogu tako postupati, a drugi je upravo jer računaju na nedovoljnu ustrajnost stranaka i njihov nedostatak poznavanja prava. Upravo zato postoje nevladine organizacije i udruženja novinara koji dobro poznaju ovu problematiku i koji su voljni pružati pravnu pomoć i savjetovanje svim zainteresiranima, a Transparency International u BiH je dostupan svim građanima i novinarima na besplatan info broj 080055555 i na info@ti-bih.org.

Naša organizacija pomaže novinarima i građanima na način da ih savjetuje kako mogu ostvariti svoja prava, piše podneske za novinare, odnosno zahtjeve, žalbe i prigovore, obraćanja Ombdusmenima, te u kompleksnijim slučajevima i tužbe.“

Iako nije želio razgovarati o pojedinačnim slučajevima u kojima su ova organizacija i medij koji im se obratio za pomoć dobili pravnu bitku za slobodan pristup informacijama, ipak navodi neke situacije u kojima se novinari javljaju upravo Transparency Internationalu kad iscrpe sve interne mehanizme i logistiku.

„Najčešće su nam se novinari javljali kada čekaju na odgovor nadležne institucije van svakog razumnog roka, kada nema nikakvog odgovora, ili kada dobiju odgovor kojim nisu zadovoljni i koji je jasno nepravilan. Imali smo i slučajeve gdje su nam se novinari ili redakcije obraćali znajući da će teško dobiti informacije kako bismo im pomogli u formuliranju što preciznijeg zahtjeva kako bi u startu imali dobru argumentaciju“, kaže za Hercegovina.info Ožegović koji je svojim pravnim savjetom u vezi sa ZOSPI pomogao i našoj redakciji.

„Koristiti i formalni i neformalni pristup“

Jedan od medija koji na dnevnoj bazi upućuje veći broj zahtjeva za slobodan pristup informacijama je magazin Žurnal. Njihova praksa je nešto drugačija od onih koje primjenjuju ostali istraživački mediji. Žurnal ima vlastite pravnike koji novinarima pomažu formulirati precizno postavljene zahtjeve, te prate i provedbu te dostavljanje odgovora od strane institucije.

O tome kako izgleda borba za dobivanje informacija iz javnih institucija BiH, razgovarali smo sa pravnikom iz Udruženja "Centar za razvoj medija i analize", te Online magazina Žurnal, Adijem Kadićem.

Kadić najprije pojašnjava da mnogi novinari nisu svjesni kako u BiH postoje tri Zakona o slobodi pristupa informacijama, jedan na razini države, te dva entitetska.

Kao najveći problem s kojim se on u radu susreće je istaknuto kako mnogi službenici kojima je postupanje po ZOSPI u opisu posla, svoj posao jednostavno ne znaju raditi. Zbog toga preporučuje, uz samo slanje upita, nazvati i telefonski osobu koja je zadužena za odnose s javnošću i medijima u instituciji kojoj se obraćate.

„Naša praksa pokazuje da mnogi službenici u institucijama ne znaju adekvatno raditi svoj posao. Kada se formalno obraćate institucijama, idealno bi bilo strogo se držati zakona, ali preporučujem da koristite i formalni i neformalni pristup. Službenici će uvijek tražiti da se sve pošalje prema zakonu i propisima, uz ispunjavanje odgovarajućih obrazaca. Preporuka je da vaš zahtjev uključuje memorandum i da u naslovu e-maila navedete da je riječ o zahtjevu za pristup informacijama, uz kratak uvod u kojem objašnjavate kontekst i navodite zakon na koji se pozivate“, govori Kadić.

Kada su u pitanju rokovi, Žurnal u zakonski propisanih 15 dana ubraja i praznike i vikende, te nakon isteka polovice roka, sedmi dan šalje urgenciju prema određenoj instituciji.

„Rok za odgovor je 15 dana, a zakon ne precizira jesu li to radni ili kalendarski dani – mi se pridržavamo ukupno 15 dana, uključujući vikende. Ako u tom roku ne dobijemo odgovor, nakon sedam dana šaljemo požurnicu, pozivajući se na prethodno poslani zahtjev. Također, često kontaktiramo odgovorne osobe ili urede za odnose s javnošću, što kroz neformalnu komunikaciju pomaže u dobivanju odgovora. Neke institucije odgovaraju striktno po protokolu, dok mnoge to izbjegavaju.“

Državna razina najtransparentnija, najteže dobiti podatke iz RS

Što se nekog uzorka dobivanja odnosno izbjegavanja dostavljanja odgovora tiče, Kadićevo iskustvo potvrđuje i rezultate iz Izvještaja o Otvorenosti izvršne i zakonodavne vlasti u BiH.

„Na državnoj razini obično dobijemo odgovor, a ako ga ne dobijemo, barem dobijemo rješenje s obrazloženjem zbog čega nisu u mogućnosti dostaviti odgovor.

Na entitetskoj razini, posebno u RS-u, institucije često djeluju netransparentno, dok su organi Federacije BiH uglavnom kooperativni i dostavljaju informacije.“

A rezultati istraživanja otvorenosti izvršne vlasti u Bosni i Hercegovini za 2023. godinu koje je obuhvatilo Vijeće ministara BiH, vlade entiteta FBiH i RS, te 61 organ uprave su sljedeći:

Rezultat ukupne otvorenosti iznosi oko 50 posto, s malim promjenama u odnosu na 2022. godinu. U regiji, BiH se nalazi na trećem mjestu, iza Sjeverne Makedonije i Crne Gore, dok entitetske vlade pokazuju nižu razinu otvorenosti, ispod 40 posto.

Vijeće ministara BiH:

Vijeće ministara pokazuje solidne rezultate s 75 posto ispunjenih kriterija, blizu Sjeverne Makedonije. Poboljšanje dolazi zahvaljujući aktivnoj komunikaciji i suradnji s javnim službenicima. Međutim, nedostaju ključne informacije poput izvještaja o radu, imena službenika i prijenosa sjednica. Preporuča se veća budžetska transparentnost.

Vlada Federacije BiH:

Vlada FBiH ostvaruje rezultat otvorenosti od 38 posto, bez većih promjena u odnosu na prethodne godine. Problem je nova web stranica na kojoj mnogi dokumenti nisu dostupni. Preporuke uključuju poboljšanje dostupnosti organizacijskih informacija, dnevnih redova sjednica i budžetskih podataka, te uvođenje bolje komunikacijske strategije.

Vlada Republike Srpske:

Vlada RS bilježi pad otvorenosti na 36,48 posto. Web stranica i dalje nije funkcionalna, a dostupnost informacija je ograničena. Nedostaju izvještaji o radu, podaci o zaposlenima, prijenosi sjednica i budžetske informacije. Vlada RS također nije odgovorila na ZOSPI i upitnik u sklopu ovogodišnjeg istraživanja.  

Ministarstva u Bosni i Hercegovini:

Istraživanje je obuhvatilo 41 ministarstvo, od kojih devet na državnom, a 32 na entitetskom nivou. Prosječna otvorenost ministarstava u BiH iznosi 38 posto, što je najniži rezultat u regiji, iza Sjeverne Makedonije, Srbije i Crne Gore. Državna ministarstva su znatno otvorenija od entitetskih, dok entitetska ministarstva RS-a imaju nešto bolji rezultat od onih u FBiH.

Državna ministarstva:

Državna ministarstva u prosjeku zadovoljavaju više od polovine postavljenih kriterija. Najotvorenije je Ministarstvo komunikacija i prometa BiH s 75 posto. Iako su državna ministarstva uglavnom odgovarala na ZOSPI i upitnike, tri od devet ministarstava ne zadovoljavaju polovinu indikatora.

Entitetska ministarstva:

Entitetska ministarstva u prosjeku postižu znatno niži nivo otvorenosti, s tek dva ministarstva koja ispunjavaju više od 50 posto kriterija. Federalno ministarstvo rada i socijalne politike prednjači s 60,43 posto, dok mnoga ministarstva nisu odgovorila na ZOSPI ili upitnike.

Istraživanje je otkrilo i  neke ključne nedostatke, te dalo preporuke kako ih ispraviti.

Tako je navedeno kako nedostaju osnovne organizacijske informacije, poput organograma, podataka o zaposlenima i njihovim plaćama, te izvještaji o radu i javnim nabavkama. Također, potrebne su bolje komunikacijske strategije, uključujući dostupnost smjernica za pritužbe i direktne kanale komunikacije s građanima.

Podjednako poražavajući rezultati navedeni su i u sličnom izvještaju koji se tiče zakonodavnih institucija u BiH.

Parlamentarna skupština Bosne i Hercegovine

Najotvorenija parlamentarna institucija u BiH s prosječnim rezultatom od pedeset sedam posto. Iako postoji prostor za poboljšanje, nedostaju ključne organizacijske informacije poput podataka o plaćama, životopisa čelnika i stenograma sjednica. Transparentnost proračuna i javnih nabava također treba unaprijediti. Preporuča se bolja interakcija s građanima putem E-peticija i online komunikacijskih kanala.

Parlament Federacije Bosne i Hercegovine

Ostvaruje prosjek otvorenosti od trideset sedam posto, s razlikama između Doma naroda (trideset šest posto) i Predstavničkog doma (trideset osam posto). Potrebno je poboljšati dostupnost informacija o radu, plaćama i organizaciji, kao i transparentnost proračuna i javnih nabava. Nedostaju kanali za komunikaciju s građanima te strategije za unapređenje otvorenosti.

Narodna skupština Republike Srpske

S rezultatom od četrdeset jedan posto, Narodna skupština Republike Srpske bilježi blagi pad u otvorenosti. Nedostaju informacije o plaćama, izvještaji o radu i proračunska transparentnost. Nema prijenosa sjednica, niti ažuriranih uputa o slobodnom pristupu informacijama. Interakcija s građanima je ograničena, a korištenje društvenih mreža treba poboljšati.

Autori na samom početku istraživanja pošalju službeni ZOSPI upit svim institucijama koje on obrađuje, jer je jedan od indikatora metodologije u istraživanju i dobivanje odgovora na pitanje "Da li je institucija odgovorila na ZOSPI u zakonskom roku".

Pored toga, institucijama šalju (odvojeno) i upitnik sa nekih 15-ak pitanja kako bi dobili veći uvid u rad institucije. Ovaj upitnik pak ne podrazumijeva rokove koji su zakonski propisani kroz ZOSPI, nego institucija na njih ima mogućnost odgovoriti unutar dva mjeseca.

Od 116 institucija obuhvaćenih istraživanjem, prema aktualnim rezultatima, samo su 22 institucije pravovremeno odgovorile na ZOSPI, kao i na upitnik, ispunivši oba kriterija.

Sporost u rješavanju žalbi rezultira podacima koji više nisu aktualni

Kadić podržava rezultate izvještaja, te dodaje kako je identificirao još neke probleme praktične naravi.

„Problem je u kompleksnoj administraciji i nedostatku kadra, zbog čega drugostupanjska tijela, poput primjerice Ministarstva pravde FBiH, sporo rješavaju žalbe. Iako se nakon neuspjeha na dva stupnja može podnijeti tužba nadležnom sudu, to je često za redakcije i novinare neisplativo zbog visokih troškova i dugog čekanja u kojem ti tražena informacija postane beskorisna. Zbog toga mnoge institucije zapravo i izbjegavaju odgovarati po ZOSPI-u, svjesni da rijetko tko ima resurse za dugu i iscrpljujuću pravnu borbu“, govori Kadić, te dodaje da njegova organizacija još uvijek nije surađivala sa Transparency International.

Novinar BIRN-a, odnosno Detektora, Jasmin Begić iz svojih iskustava izvukao je slične preporuke kolegama novinarima.

„Novinari koji se bave istraživačkim poslom trebaju znati da zakoni o slobodi pristupa informacijama ne znače da će, kada se pozovu na njih u zahtjevu, automatski dobiti informacije koje traže. Ako želite ići do kraja, često ćete ući u upravne postupke gdje ćete morati da se borite za svoja prava. Pri tome je najbitnije da iza vas stoji medij/organizacija za koju radite, da imate dobrog odvjetnika i da koristite sve pravne mogućnosti koje su vam na raspolaganju. Ukoliko mediji nisu u stanju da angažiraju odvjetnike, mogu se obratiti nevladinim organizacijama, poput Transparency International, koje će im pružiti pomoć i podršku. Na našim primjerima smo pokazali da agencije moraju učiniti informacije transparentnim i bitnim za javnost. To će zahtijevati mnogo više vremena nego što imaju na raspolaganju novinari koji se bave “dnevnim novinarstvom”, ali ćete na kraju dobiti podatke oko kojih možete napraviti kvalitetnu priču“, pojašnjava Begić.

Na konkretnom primjeru u koji su bile uključene i niže razine javne uprave pokazao je s kakvim se problemima susretao prilikom jednog istraživanja o disciplinskim postupcima koji su vođeni protiv policijskih službenika u Bosni i Hercegovini. Najveći problem imali su s nižim razinama vlasti- onim županijskim tj. kantonalnim.

„U skladu sa Zakonom o slobodi pristupa informacijama BiH, od svih policijskih agencija, entitetskih i kantonalnih ministarstava unutrašnjih poslova smo tražili podatke koji su okončani ili se još vode protiv policijskih službenika. Te podatke policijske agencije najčešće pokušavaju sakriti od javnosti, jer je riječ o dugotrajnim postupcima koji uđu u zastaru, dok se u nekim slučajevima policajci “izvuku” bez disciplinske sankcije.

Nakon što nismo dobili podatke koje smo tražili, Detektor je pred sudovima u našoj zemlji pokrenuo upravne sporove protiv ministarstava unutrašnjih poslova Unsko-sanskog, Hercegovačko-neretvanskog, Zeničko-dobojskog, Kantona 10 i Tuzlanskog kantona.“

Nakon postupka donesena su dva pozitivna rješenja.

„U ponovnom odlučivanju, bihaćko ministarstvo je Detektoru omogućilo uvid u dokumentaciju i kopiranje, dok su iz zeničkog ministarstva dostavljeni samo statistički podaci, ali ne i dokumenti iz disciplinskih postupaka. Nakon nove žalbe na rješenje službenika za informiranje, Uprava policije Ministarstva unutarnjih poslova Ze-Do je našu žalbu uvažila i omogućila nam uvid i kopiranje u predmetna rješenja disciplinske komisije, te smo sada u fazi da dogovorimo termin, izvršimo uvid i kopiramo podatke koje smo tražili. Kantonalni sud u Tuzli je odbacio tužbu navodeći kako traženi podaci sadrže lične podatke, da je traženje ovakvih informacija neosnovano, te da samim tim nije potrebno procjenjivanje javnog interesa što je tužbom traženo. Sličan odgovor su nam dostavili i iz drugih policijskih agencija i ministarstava, koji su nam ranije dostavili statističke podatke“, pojašnjava on.

Niže razine vlasti, manja transparentnost

Kolika je razlika između županijskih i entitetskih pristupa postupanju po ZOSPI pokazuje i činjenica da su im iz entitetskih sudskih policija (Federacije i Republike Srpske) odmah omogućili uvid u pravosnažna rješenja komisija za disciplinske postupke.

Doduše, omogućavanje uvida ne znači da ćete podatke dobiti na e-mail ili redakcijsku adresu, često vam institucije maksimalno otežaju rad, pa su tako novinari Detektora morali osobno otići u instituciju na uvid u dokumentaciju, a imali su pravo jedino na korištenje teke i olovke, te su potrebne podatke morali prepisati, kako bi ih kasnije mogli objavili u istraživanju.

Kako se redakcija Hercegovina.info nekoliko puta našla u situaciji da im određena institucija ne odgovara u zakonski predviđenim rokovima sa traženim podacima, Damjana Ožegovića iz Transparency Internationala pitali smo da i s njim prođemo pravnu stranu jednog hipotetskog slučaja u kojem je došlo do takve situacije.

Postavili smo primjer institucije koja već određeno vrijeme izlazi iz propisanih zakonskih rokova, te smo ga upitali koji bi bili sljedeći koraci za novinara koji želi podignuti žalbu na višu razinu.

„Tu se primjenjuju pravila Zakona o upravnom postupku. Kada neka institucija ne odgovara 60 dana prema ovom Zakonu, onda se izjavljuje “žalba zbog šutnje administracije” drugostupanjskom organu. Žalba se izjavljuje putem prvostupanjskog organa, dakle naslovi se na instituciju opet.

Zakonom o upravnom postupku, koji se primjenjuje supsidijarno uz Zakon o slobodi pristupa informacijama propisano je da ako organ protiv čijeg je rješenja dopuštena žalba ne donese rješenje i ne dostavi ga stranci u propisanom roku, stranka ima pravo izjaviti žalbu, kao da je njen zahtjev odbijen. Dakle, žalbom se samo govori da je upućen zahtjev na koji nije odgovoreno 60 dana, i zahtijeva se od drugostupanjskog organa da riješi po žalbi i zahtjevu. Ukoliko ni drugostupanjski organ ne bi odgovorio ništa, nakon 30 dana se šalje Upravnom inspektoratu FBiH u Sarajevu obavještenje da ni prvostupanjski ni drugostupanjski organ nisu ništa odgovorili, i onda opet nakon 30 dana od obavještavanja inspektorata se može izjaviti tužba nadležnom sudu“, slikovito pravnim rječnikom objašnjava Ožegović.

Preporuke Ombudsmena nisu obvezujuće

Dodaje kako je i obraćanje Ombudsmenu također opcija, ali Ombudsmen izdaje preporuku koja nije obavezujuća, i organ bi po njoj trebalo postupiti, ali ne mora, i ako ne postupi ne trpi nikakve sankcije. Dok po sudskoj presudi mora postupiti.

Isti je zaključak izveden i iz izjava Mirjane Popović i Adija Kadića.

Popović kaže kako uvijek postoji mogućnost obraćanja Ombudsmenu, „ali nažalost ova kancelarija nema značajniji utjecaj na institucije i ubrzavanje procesa. Takva njihova pozicija je dodatno derogirana posljednjim izmjenama državnog zakona“, dok Kadić dodaje kako institucija ombudsmena, iako donosi preporuke, nema obvezujući karakter, pa ih organi često ignoriraju. „Zbog toga mi rijetko koristimo tu mogućnost u praksi.“

Obratili smo se i uredu Ombudsmena, te dobili kratak odgovor na naša pitanja: „Upućujem Vas na naš Specijalni izvještaj o slobodi pristupa informacijama gdje ima dio koji se odnosi na pitanje korištenja ovog Zakona od strane medija.“

Izvještaj nazvan „Specijalni izvještaj o iskustvima u primjeni zakona o slobodi pristupa informacijama u Bosni i Hercegovini“ je objavljen krajem 2019. godine možete pogledati OVDJE.

Iako zakonski okviri, poput Zakona o slobodi pristupa informacijama (ZOSPI), postoje kako bi osigurali pristup informacijama od javnog interesa, građani i novinari često se susreću s izazovima u praksi, poput ignoriranja zahtjeva ili diskrecijskog odbijanja od strane institucija. Mediji, istraživački novinari i građani suočavaju se s birokratskim preprekama koje otežavaju pravovremeno dobivanje informacija.

Unatoč tim izazovima, i dalje postoje nevladine organizacije koje igraju ključnu ulogu u zaštiti prava na informacije i pružanju pravne podrške novinarima i građanima. Njihov rad doprinosi povećanju transparentnosti u radu institucija i jačanju odgovornosti javnih službenika. Iako je borba za pristup informacijama često dugotrajna i iscrpljujuća, važno je ustrajati u zahtjevima kako bi se osigurala veća odgovornost institucija i pravo javnosti na informacije koje su nekada od presudnog društvenog značaja.