VELEČASNI ODILON SINGBO Pročitajte mudre životne savjete koje je hrvatski svećenik dao mostarskoj publici

Velečasni Odilon Singbo, beninski i hrvatski svećenik, teolog, duhovni pisac i prvi sveučilišni kapelan HKS-a, nedavno je imao priliku govoriti pred Mostarcima o svom životu i porukama, a sve zahvaljujući Biskupijskom duhovnom pokretu mladih „Mi ViDiMo“ i njihovoj tribini za mlade pod simpatičnim nazivom “Nije sve tako crno”.

Tijekom dvosatnog razgovora pred prepunom Katedralnom dvoranom svih uzrasta, ovaj svećenik poznat po svojim inspirativnim razgovorima, odgovarao je na životna pitanja publike, a među njegovim odgovorima su se našle brojne važne pouke i savjeti koji bi mogli otvoriti i pokazati neki novi put onima do kojih dopre njihova poruka. U nastavku pročitajte nekoliko savjeta koje smo ovim povodom izdvojili za vas.

Vrijedi li se sekirati za situacije koje ne možemo kontrolirati?

I sam Isus se nekoliko puta razljutio u Evanđelju, ali uvijek za pravednu stvar. Ipak, on i kada se razljuti, on i dalje ne odustaje i ne odbacuje. Za neke situacije se, dakle, možemo ljutiti, samo je važno pitanje – dokle? I onda, ako ne možemo ništa promijeniti, onda je to krajnji znak da to treba povjeriti Bogu i to je vrlo bitno znati uraditi. Mi uvijek mislimo da stvari moramo riješiti svojom snagom, ali to ne ide tako. Treba ponekad pustiti Bogu da vodi, on je zato Bog i zato je i pametniji od nas.

Događa li se sve u životu s razlogom?

Ovo može biti jako teško pitanje jer nas uvijek vraća na ono filozofsko pitanje preddestinacije i predodređenosti. Kad sam bio u gimnaziji, učili smo o sudbini i onda su nam rekli da je sudbina, iz svjetovne perspektive, ono što se susreće na onom putu kojim ideš da je izbjegneš. Znači, kuda god da kreneš, to je tako i to će ti se dogoditi.

Postoji jedna priča koja kaže da je postojao jedan čovjek koji je bio ćelav i bogovi su mu rekli da će sve što je iznad njegove glave privlačiti i da će tako i poginuti. Čovjek sjedne na polje, nije bilo ničega okolo i iznad njega osim sunca, pa kako je jedna ptica ulovila kornjaču i u letu tražila gdje će je razbiti, ona vidi nešto svijetli tamo, a ono njegova glava. I eto, to je bio njegov kraj, a to vam je i sudbina.

Iz druge perspektive, postoji ono što zovemo sloboda volje, dakle, nekim zbivanjima mi ne možemo upravljati, ali mi u svakom trenutku života možemo nečemu reći ne. Rečenicu „ja tu ne mogu ništa“ prečesto čujem. A kako ne možete? Uvijek se može nešto poduzeti, dajte sve od sebe, a ako vidite da ne ide, onda opet dođemo do one granice gdje ćeš morati Bogu dozvoliti. Na nečiju okrutnost možda ne možemo utjecati, ali na svoju možemo.

Kako živjeti s pogrešnim odabirom partnera, a kada je kasno za nazad?

To je vrlo teško pitanje i za mlade, koji još nisu donijeli takve odluke, pokazatelj da se treba razmisliti dobro. Treba pokušati, bez obzira na to kakva osoba je u pitanju, definirati vrijednosti odmah na početku. Idealno bi bilo da vam je partner iste vjere kao što ste vi, jer ako imate isti temelj, onda nemate problema. Ali, ako se dogodi takva ljubav u vašim srcima, to ne isključuje mogućnost da vi postavite odmah na početku svoje vrijednosti i načela kojim ćete se voditi. To kažem jer imam nekoliko primjera i situacija iz Zagreba gdje je on, na primjer, ateist, a ona katolkinja, koja je odmah rekla svoje vrijednosti. Mi smo tu razgovarali i on je prihvatio. Danas, oni su vjenčani i ne žive u Hrvatskoj, ali evo, gdje god ona ide, on je prati u stopu.

Kada postavimo ovakve temelje i vrijednosti, onda nećemo imati problem. Morate riješiti problem prvo sami sa sobom. Molim vas, razgovarate sa svojim svećenicima, uvijek postoji neko mudar ko će vam pomoći. Ne postoji situacija kada je nešto nepopravljivo. Stvar postaje nepopravljiva samo kada je dugo vremena vučemo sami i onda kada dođe do kraja, onda je gotovo. Kada primijetite neke probleme i tražite rješenje na vrijeme, to je put, ali kada dođete do kraja, onda se treba spasiti. Ako više nemate utjehu za slobodno življenje svoje vjere, ako se ne osjećate dobro u svojoj kući i slično i kada ste vidjeli da ste sve probali, a ipak ne ide, Isus kaže „Odi svojim putem“. I to je tako.

Kako znati treba li ustrajati u molitvi za nešto ili ipak odustati ako to nije za nas i kako se fokusirati na molitvu kada nam misli lutaju i kada od briga ne možemo moliti?

Najbolji način moljenja je da ne polazite od svojih riječi, nego od Božijih. U njegovim riječima koje budete čitali, sigurno će postojati neka rečenica koja će vas posebno pogoditi, to je dobro ponoviti. Takve molitve nam pomažu da pobijedimo naše misli koje nas odvraćaju od susreta sa Bogom. Molitva nije trenutak kada ću ja držati svoj monolog Bogu, to je trenutak kada mogu čuti njegov glas upravo kroz misli koje nas odvraćaju od onoga zbog čega smo došli moliti. Ja mogu doći s jednom namjerom, ali i dok šutim, a glava radi, ja mogu biti na potpuno drugom mjestu. On nas vodi nekad prema nekim mislima da nam kaže „ovo je u ovom trenutku najbitnije“.

Ne moramo gledati sve tako crno, takve misli ponekad mogu biti izvor istinske molitve. On zna šta vam je potrebno i prije nego što tražite i on vidi da ti to treba i on će ti i dati. Isus kaže „Uvijek molite ustrajnu molitvu“. To znači da ako kroz molitvu dođemo do spoznaje da to što tražimo nije dobro, to treba prekinuti. Molitva može pomoći shvatiti je li to dobro, jer svako dobro nije i nužno dobro za nas u tom trenutku, koliko god to bilo objektivno dobro.  Na primjer, biti u braku je dobro, ali Bog ti nije još dao. Ipak postoji nešto što je dobro i specifično za vas i molitva to pomaže otkriti.

Zašto Bog dozvoljava da toliko patimo iako smo njegova ljubljena djeca?

To je teško i često pitanje. I sam Isus na križu kaže „Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?“. Međutim, uzmite taj Psalam 22. koji Isus vrlo dobro poznaje, tu se pokazuje sva čovjekova zloba prema nevinom čovjeku. Ipak, kada čitamo taj Psalam do kraja, onda vidimo da Isus izgovarajući te riječi na križu zna koji krajnji ishod, kako taj Psalam završava. Dakle, svaka patnja koja je nošena s Bogom, koja nije nošena u beznađu, završava sa proslavom, pobjedom i uspjehom.

Poznavao sam jednog mladića koji je imao rak kostiju i mnogo je patio. Svakog petka ili kad god je poželio, ja sam ga posjećivao i on je uistinu živio za vjeru i po tome su ga i znali. U jednom trenutku sam duboko u sebi osjetio da je kraj. Ni po čemu on to nije pokazao, a ja sam postavio pitanje „bojiš li se“. On je meni tad odgovorio: „Pa zašto bih se bojao? On me stvorio, on me ovamo poslao, on me i čeka“. Na Veliki četvrtak sam mu trebao donijeti pričest i zovem ga, ne javlja se. Poslije me njegova majka zove i kaže: „Sada vidim, u trenutku kada ste ga zvali, on je tada umro“. Ta njegova smrt me pogodila, ali ja sam to doživio i shvatio kao proslavu. Na njegovom sprovodu nitko nije imao potrebu plakati, zato što su znali tko odlazi. Ako pred takvom krajnjom patnjom imamo snage Bogu reći hvala na daru toga života i svega što je bilo u tom životu, onda nijedna patnja nije besmislena ako je nosimo s voljom.

Za kraj, vlč. Odilon je kazao kako ima puno izazova s kojima ćete se susretati u životu, ali je utjeha uvijek u rečenici „Bog je taj koji me čeka“.

„Molimo da nam bude stvarno kako na nebu, tako i na zemlji i onda ćemo vidjeti put koji nas vodi ka rješenju. On ne kaže ne našim molbama, on kaže ne još. A kada kaže da, onda će to prevladati vaša očekivanja. Bog je svakome od nas dao priliku i kako ćemo iskoristiti tu priliku i živjeti svoju vjeru, računati na njega u svakom trenutku, od toga ovisi ishod našega života. Nemojte se obeshrabriti“, zaključio je on.