FOTO  Vatrogasac je preko 50 godina, krv je darivao 114 puta, a jednom dva puta u sedam dana

Gledamo žuti Mercedes 123-icu ispred zgrade koja se nekoliko puta trebala rušiti i koju bi većina, obzirom na atraktivnu lokaciju, i sada rado 'utopila' za kakvu solidnu bezdušnu šesterokatnicu. Za razgovor skoro da smo se dogovorili bez mobitela, a ispred vatrogasne kule već nas čeka Ibrahim Silić. "Đe ste vi dosad, ja vam čuvam parking ovdje", bila je dobrodošlica prvog brka među vatrogascima. A u toj istoj kuli sa zida, kao svjedok tradicije mostarskog vatrogastva, stoji Miloš Komadina, prvi komandir iz 1880-ih. Popularni "Sila" bio je profesionalni vatrogasac i član dobrovoljnog društva, a broju njegovih intervencija može parirati samo broj darivanja krvi.

Nije slučajno da je postao vatrogasac, loza Silića ukorijenjena je u mostarskom vatrogastvu.

„Hamid je bio moj dedo. Onda je on mog starog doveo '50. i neke, ja sam došao 1959. godine, a brat 60-tih", uvodi nas Ibrahim.

Većina ljudi uopće ne primijeti vatrogasne kule, a kamoli da zna čemu su služile.

„Prije je bila drukčija oprema, sad je sve plastificirano i ne treba ništa sušiti, ali stare cijevi prije je trebalo oprati pa onda sušiti i stavljali smo na ih kulu. Druga stvar je i vježba, vatrogasci su se morali znati penjati i spuštati konopcem. Većina ih izgleda isto i većina ih je za isto služilo, dakle, za vježbu i praktične stvari za potrebe vatrogasaca", navodi.



Dobrovoljno vatrogasno društvo, zapravo, nitko ne podržava.

„Nas nitko ne financira i nitko nije plaćen za ovo. Imamo jedino najamninu od knjižare koja je u našim prostorijama, mi imamo jedino to, ali moramo mi platiti i struju, vodu, telefon i internet. Grad i svi ostali od nas peru ruke", kaže.

Društvo ima respektabilan broj članova, no drukčija su vremena.

„Trenutno nas je negdje oko 60. Tu računam sve, i stare i mlade i djecu. Ali nema više onog što su vatrogasci prije imali. Ja sam došao u ovu kuću sa 7 godina kad me je doveo dedo i rekao komandiru 'evo ti, napravi vatrogasca od njega' i ja sam cijelu karijeru gledao da dedu ne osramotim, a toga više nema, svi gledaju kako zaraditi što više i što lakše", priča Silić.

Ipak je bitno tko će i gdje gasiti požar, čak smo i njega nacionalizirali.

„Mladi što tu dođu neće da rade i ne da im se. Ljude dijelim na dobre i loše, ne zanima me kako se tko zove. Oni sad moraju dovoditi ljude po tim nekim nacionalnim kvotama i onda se primi netko zbog tih kvota, a primiš ili nekog đuturuma kao što sam i ja sam ili nekog tko neće da radi“, ističe nerado.



Današnji mladi u vatrogastvu vide samo sigurnu zaradu.

„Ma kakva strast, nema tu ništa. U Bosni i Hercegovini vjerojatno nema starijeg vatrogasca od mene i znam kako se to razvija. Nema entuzijazma, ljubavi, pa i nekog patriotizma, moraš voljeti ono područje koje štitiš, a ako nemaš sve se onda svodi na pare. Čim čuju da je solidna plaća 'e odo' ja u vatrogasce', a u podsvijesti imaju da se radi vrlo malo osim ljetne sezone“, tvrdi Ibrahim.

Nulta tolerancija prema piromaniji. Salku Piromana sigurno neće zaboraviti do kraja života.

„Mogu razumjeti da je to bolest. Piromaniju treba liječiti. Navest ću primjer Salke Piromana, kako smo ga mi zvali. On je palio Sjeverni logor 4-5 puta jednu večer. Mi izađemo na teren, pogasimo, vratimo se, napunimo cisternu, tamo zovu opet gori Sjeverni logor. Nakon par dana prolazi Salko i ja njega za vrat, mi ga zavežemo konopom i ja mu govorim bit ćeš tu dok ne kažeš tko je palio po Sjevernom. Kaže Salko meni 'ja sam palio“, pa rekoh što si palio, on meni odgovara 'ja volim vidjeti ono ni-na-ni-na kad vi idete' (smijeh). Pa dođi sjedi ispred garaže tu kod nas, upalit ćemo ti sirene i rotacije pa gledaj koliko hoćeš“, prisjeća se Salke.



Nikad niti jedan vatrogasac u Mostaru nije nastradao.

„Ne. U zadnja dva rata jesu nastradale neke kolege, ali nitko na poslu. Najveći požar što ja pamtim je kod Energopetrola 70-ih godina na Bišću, tu su bačve letjele 100 metara u zrak. Bilo je raznih ozljeda, ali nitko nije smrtno nastradao u vremenima bez rata“, priča nam Ibrahim Silić.

Ono što je nekad bilo, toga sada više nema.

„Spominjao sam mlade koji imaju entuzijazam za volonterski rad. Gorio Hum, mi smo došli s cisternom gdje je bilo kino Partizan, napunili prtnjače i pješke s pjesmom išli gasiti. Pričaju Ita Hadžiosmagić i komandir Ratko, pita njega Ita 'što si ti njima dao, je li ovo pijano ili drogirano pa ovako ide'. Niti je itko bio pijan niti drogiran, ali to je ta razlika u odnosu na prije“, nastavlja.

Da se opet rodi, bio bi vatrogasac.

„Ne znam što bih radio da nisam vatrogasac. Po zanimanju sam moler, vjerojatno nešto oko toga. Ali koliko god puta da se opet rodim, uvijek bih izabrao biti vatrogasac“, ponosno izjavljuje.

Rekorder je u darivanju krvi. Našalili smo se da zbog neravnomjernog darivanja krvi nema ravnotežu.

„Darivao sam krv 'samo' 114 puta, nigdje se ja ne naginjem, ne brini. Prvi put sam krv darivao za 18. rođendan i nastavio dokad sam zakonski mogao, do 65. godine“, priča nam.

Bilo je i suludih poteza; jednom je krv darivao dva puta u sedam dana.

"Bio je rat. Kćerka me zove da je jedan tu momak nastradao od granate i da mu treba krv, a u ratu tko je god bio ozlijeđen odmah su dolazili kod nas da idemo na transfuziju. Ja govorim da hoću, ali sam darivao krv prije sedam dana. Doktor na transfuziji neće da čuje, psuje on meni, a ja njemu. Ja tvrdoglav k'o mazga, razumijem ja i njega, ali momku treba. Ne znam čime bih ga više dobio i ja govorim 'gledaj, ti uzmi od mene neka živi mladost, ja sam svakako đuturum, a meni što bude-bude'. Jedva ga nagovorim, a on meni govori 'da ni slučajno nisi došao na infuziju kad se izvrneš'. Nisam ni ušao u kuću - hop. Žena me ulovi na pragu, jednostavno, samo sam se izvrnuo" prisjeća se i ratnih dana.

Poklonio je sam sebi najbolji poklon za 18. rođendan.

„Gledaj, mi smo svi bili više-manje sirotinja tada. Radnička obitelj, živiš od plaće što stari zaradi, a moj je bio slastičar. Dolazi 18. rođendan i meni nitko ništa za rođendan, kakav poklon, ne da nitko ništa, ni šibicu. I ja govorim kolegi 'idemo mi na transfuziju darivati krv', sjećam se k'o danas: krevet vani, pa ona neka pregrada i rupa kroz staklo, žegne iglu kroz venu i napuni staklenu bocu. To je bio prvi put, 25. kolovoza 1970. Brat je mlađi, on ima još par godina do 65., a on je isto darivao krv preko 100 puta“, prisjeća se prvog darivanja krvi.



Teško mu je razdvojiti ove dvije ljubavi.

„Pazi jednu stvar. U ovoj kući sam ja naučio tu ljubav prema ljudima i pomaganju. To se uči od malih nogu, ne možeš ti to nekoga naučiti ovako u 70. godini. Nema to u knjigama i udžbenicima, jedino od ljudi koji njeguju takve vrijednosti", smatra Silić.

Nikad ne bi zaposlio vatrogasca koji se boji darivati krv.

"Ne. Nije samo zbog toga što se boji darivati krv, ne. Vatrgoasac nije samo gašenje požara kako ljudi misle. Poplava, požar, prometne nesreće, izgorjeli ljudi, što će onda s tim? Mi uvijek moramo biti na prvoj liniji pomoći i tu bude svakakvih scena, a ako se boji igle, onda je to teško“, kategoričan je.

Naš sugovornik je, kako bi rekli, uzeo okruglo 70. Zadnja intervencija bila mu je na Rujištu 2017. godine, ali i tada ga je mlađa ekipa poštedjela. Nismo mogli u njegovim očima ne primijetiti žar na, internu simpatičnu ideju zapovjednika Velagića, koji je predložio jednu "oproštajnu" intervenciju stare garde.