UTAPANJA NA RIJEKAMA I JEZERIMA Pitali smo ISS Mostar koji su najčešći razlozi zbog kojih do toga dolazi

Dolaskom vrućina brojni građani traže osvježenje. I dok neki to čine na moru, drugi spas od vrućina traže na kupalištima naših rijeka i jezera. No, sa sobom to ponekad donese i one tragične slučajeve. Pripadnici GSS kao i Interventne službe spašavanja Mostar i ove godine nažalost imaju intervencije potraga za tijelima onih koji nastradaju.

"Svake godine se ponavlja isti scenarij. Kada ugrije ljudi krenu s kupanjem i dolazi do neželjenih situacija. Svake godine imamo utapanja, ali bilo bi poželjno da se ona svedu na minimalnu razinu. Zbog čega se ljudi utapaju? Osnovni problem je nepoznavanje plivanje, odnosno precjenjivanje samog sebe i svojih mogućnosti. Najčešća situacija je da se utope ljudi koji ne znaju plivati. Je li ljudi možda očekuju da će im netko pomoći ili tu kumuju neke druge stvari ne znam. Prošle godine smo imali situaciju gdje je čovjek koji je bio apsolutni neplivač skočio sa splava u vodu gdje je dubina bila 40 metara. Najvjerojatnije je mislio da će se nakon skoka uhvatiti za splav, ali to se nije dogodilo. Jedna banalna stvar čovjeka košta života", kaže za Hercegovina.info Goran Mitrić iz ISS Mostar.

No, pitamo ne kupaju li se isključivo plivači?

"To je jedan mit. Ljudi su većinom neplivači. Kod nas u Mostaru postoji jedna uzrečica koja kaže "daj mi neplivača, a plivač će sam doći", ali to nije tako. U pravilu se utapaju ljudi koji su neplivači i to je jedna tužna istina. Treba puno raditi na plivanju, počevši od djece iz osnovne škole", ističe Mitrić.

Ljudi nekada znaju i nespremni i nepripremljeni ući uvodu, previše vrući, pa i to može dovesti do tragedija.

"Ne znam koliko često, ali i to se događalo. Čovjek koji je zagrijan na 40 i više stupnjeva, skoči u vodu čija je temperatura 12 ili 13 stupnjeva. Tada dođe do srčanog zastoja, moždanog udara i slično. Iako, moram istaknuti, radeći na potragama svih ovih godina nismo baš imali puno takvih slučajeva", kaže.

On ističe kako su tekuće vode itekako opasne, a posebno neke od prepreka koje se u njima nalaze.

"Postoje kategorije voda, to su stajaće vode i one u pokretu. Sve stajaće vode su bezopasne. I tu ljudi prave neke mitove kako ih nešto povlači za nogu i slično. To je sve apsolutno nepotrebno prepadanje. Opasnost definitivno postoji kod tekućih voda i to je jako dobro objašnjava hidrologija. Na tome bi također trebalo poraditi. Ljudi primjerice cijeli život žive pored Neretve, love ribu, kupaju se, a ne znaju na koji način ona teče. Realna opasnost kod tekuće vode postoji zbog prepreka koje na njoj nastaju. Imamo dvije ili tri smrtno opasne prepreke tipa cjedila, sifona i slično. To su mjesta iz kojih nema spašavanja. Ljudi bez znanja uđu u takva mjesta i dogode se nažalost utapanja."

ISS Mostar ne traga uvijek za onima koji su se utopili isključivo kupajući i plivajući.

"Puno je razloga zbog kojih dolazi do utapanja. Jedan od najčešćih je suicid, drugi su prometne nezgode gdje ljudi završe s vozilima u vodi, a treća su plivači, odnosno neplivači koji se precijene ili ne znaju nikako plivati. Prošle godine smo imali tri ili četiri utapanja, a tri utapanja smo imali i ove godine. Tu je i državljanin Kine kojeg nismo uspjeli pronaći. Bude i spašavanja. Primjerice momci koji voze turiste ispod Starog mosta nedavno su spasili čovjeka od utapanja. Puno toga prođe ispod radara".

On ističe kako država treba donijeti zakone o kupalištima kako bi tragedija bilo što manje.

"Sve je još uvijek spušteno na GSS i ISS. Mi nemamo zakon o kupalištima i nemamo ljude koji se profesionalno bave potragom i spašavanjima, sve se radi na volonterskoj osnovi. Policija nema ronilački tim, vatrogasci to ne mogu raditi, federalna Civilna zaštita također. Sve je još uvijek u jednoj sivoj zoni i ostalo je samo na nama volonterima. Teško je bez uređene spasilačke službe spašavati ljude. Kako možemo nekoga spasiti ako nismo tu. Jedino u slučaju da smo očevidci ili ako radimo neko planirano osiguranje. U uređenim zemljama sva su kupališta pokrivena spasilačkim službama. Treba poraditi na zakonskim rješenjima s jedne strane, a s druge raditi na edukaciji i prevenciji plivanja i poznavanja stajaće i tekuće vode kako bi ljudi znali u što se upuštaju. To bi sigurno dovelo do manjeg broja tragičnih slučajeva", zaključio je Mitrić.