Josip Vajdner, urednik Katoličkog tjednika u novom tekstu je prokomentirao aktualna događanja oko Napretkovog doma na Trebeviću koji bi mogao završiti u rukama Arapa ispod cijene, ali i nakon ignoriranja boljih ponuda poput Hrvatice iz Njemačke koja je bila zainteresirana za kupnju.
Vajdnerov osvrt prenosimo u cijelosti:
"Nakon što su u javnost dospjeli napisi koji ukazuju na nečasne i, vrlo moguće, nezakonite radnje vodstva Hrvatskog kulturnog društva Napredak, nitko se od prozvanih nije javno oglasio, niti i jednom riječju opovrgnuo optužbe. Očito uvažavajući princip da „majka sina nije grdila što se kladio nego što se vadio“. A da je to po svemu sudeći tako svjedoči što su ostala neodgovorena ključna pitanja koja su kao logična odaslana na adresu Napretkova vodstva.
Osim niza nepravilnosti u radu predsjednika Nikole Čiče – koje uključuju povredu Statuta, krivotvorenje akta Središnje uprave (SU), falsificiranje zapisnika, neprovođenje odluke SU-a što je za posljedicu imalo neodržavanje PULS-a u Garevcu – na koje je ukazao član Središnje uprave Društva Franjo Bratić, poslavši prijavu Stegovnom sudu i Nadzornom odboru Napretka, kao središnje isplivala je tema prodaje Napretkova doma na Trebeviću.
Kada se retrospektivno pogleda nameće se zaključak kako je sve urađeno: ili zlonamjerno smišljeno ili pubertetski nezrelo. Jedno upućuje na korupciju, a drugo na grijeh. Ili će biti očiju koje će sve to drugačije vidjeti?
Sumnja 1. Najprije, ako već nije bilo sposobnih u Društvu koji će voditi Dom na Trebeviću (u trenutku kada se na toj sarajevskoj planini pravi cijeli novi grad), onda logika poslovanja i uopće zdravi um nalažu što više potencijalnih kupaca upoznati s nakanom prodaje. Napredak nije imao obvezu raspisati javni oglas, ali se moglo medijski jako dobro prezentirati kako bi se što više ljudi zainteresiralo za tu priču. Više ljudi znači i mogućnost njihova međusobnoga nadmetanja prema načelima licitacije (tko da više u otvorenoj dražbi) ili zatvorenih kuverata (čija je ponuda veća nakon što se na zajedničkom sastanku svih ponuđača transparentno budu otvarale pristigle ponude). Možebitno pravdanje kako se od toga odustalo zato da državne vlasti – čuvši kako Napredak ima novaca jer je prodao svoju nekretninu – ne bi odbijale njegove aplikacije na javnim natječajima i uskraćivale podršku kulturnim projektima, naprosto nemaju logike, jer jedan milijun nije isto što i jedna stotina. Kao da je prodajom Doma za 1,7 milijuna KM tako što je cijelu priču pokušao sakriti, dobio 170 KM, pa će, eto, i dalje moći mirne savjesti tražiti pomoć države. Istina je, pak, to da država kao takva ima obvezu pomagati kulturne projekte i društva kao što je Napredak. Dakle, držeći nakanu prodaje Doma u tajnosti - bilo da je riječ o planu ili neukosti, samo se naštetilo dobrobiti Društva. A pitanje je ZAŠTO?
Sumnja 2. No, pojedinci su ipak doznali za nakanu prodaje i, navodno, se zanimali, ali nisu dali konkretnu ponudu. Središnja uprava Napretka na svojoj sjednici u Zagrebu 3. lipnja 2023. donijela je odluku da je najmanja cijena za koju se Dom može prodati 2 milijuna KM. Međutim, kako je svjedočio Franjo Bratić, ne poništavajući tu odluku, na sjednici u Sarajevu 23. rujna 2023. donijeli su novu da se „višenamjenski objekt multimedijalnog karaktera površine bruto 1 507,20 m2, s pripadajućim zemljištem površine 43 828 m2, prodaje za 1,7 milijuna KM ponuđaču, nekadašnjem zakupcu Doma, Senadu Spahiću. U javnost su tada u ime Napretka odaslane tvrdnje kako je dotični gospodin bio jedini ponuđač. No, ispostavilo se kako to naprosto nije točno! Diana Preissner, kao rođena Sarajka koja se nakon godina provedenih u Njemačkoj u srpnju 2023. vratila živjeti u Sarajevu, poslala je svoje pismo namjere o kupovini Doma 22. rujna 2023. Iako joj je uredno odgovoreno da je elektronsko pismo zaprimljeno ono nije predočeno članovima SU-a, ali joj je sutradan odgovoreno da je Središnja uprava „odlučila da prihvati ranije dostavljenu ponudu a po osnovu koje će se u zakonskim okvirima na za to propisan način izvršiti prodaja Doma za kojeg ste iskazali interes“. U odgovoru iz Napretka se vidi da je mail gđe Preissner nesumnjivo tretiran kao pismo namjere (koje izričito sadrži riječi: „zainteresirana kupiti“), a ne obični upit te kao takvo sakriveno ili obezvrijeđeno. Dakle, donoseći odluku o prodaji članovi SU-a su, izgleda, bili obmanuti – jer nisu znali za potencijalnoga novoga kupca i njegovu ponudu. Ponovno se postavlja pitanje ZAŠTO?
Sumnja 3. Ono što najviše upada u oči jest da se neistinito predstavljanoga „jedinog ponuđača“ zapravo predočava kao spasitelja. Djeluje kako je vodstvo Napretka njemu zahvalno što je, eto, jadan tako milosrdan pa je jedini htio dati konkretnu ponudu za Dom. To su u osobnom razgovoru s potpisnikom ovih redaka, kao svoj obiteljski prag, branili redom članovi SU-a: Miroslav Landeka i Josip Križanović te gosp. Čiča. Štoviše, predsjednik Društva je sve učinio kako bi, pod vidom brižljivosti, gđu Preissner na susretu 28. rujna u Sarajevu, uvjerio da „dobro mora paziti“ jer je ponuđač Spahić „moćan čovjek“. Uz to je predočio kako je Dom u jako lošem stanju, kako je pristupni put također propao, kako je dotični Spahić pokupovao zemljište oko Napretkovih parcela učinivši da je njegovo vlasništvo između parcele na kojoj je rezervoar za vodu i one na kojoj je Dom (pa bi valjda mogao praviti problema i za opskrbu vodom)… Povrh toga na početku istoga sastanka, na kojemu je nazočio i potpisnik ovih redova kao rođak gđe Preissner, ustvrdio je kako je Kanton Sarajevo dao Napretku odobrenje prodati, ali „isključivo na ime“, tj. samo Spahiću i nikom drugom – što je, dakako, u civiliziranom svijetu besmislica. Također, predsjednik Čiča se u razgovoru uživo mogao uvjeriti da je gđa Preissner kao kupac ozbiljna i voljna – na njegov izričit upit – natjecati se s drugim potencijalnim ponuđačima. I neovisno što u biznisu nema „emocija“ nego se isključivo gleda ekonomska dobit, složio se kako bi joj se i zbog toga što je Hrvatica trebalo dati mogućnost natjecanja: ne da bi ona morala samo zato što pripada hrvatskom narodu biti u povlaštenom položaju nego uživati minimum mogućnosti natjecanja za kupovinu Doma. Štoviše, i sam je predsjednik Napretka osobno izrazio blagonaklonost glede te činjenice. Glasine među članovima SU-a kako, nakon toga poslana konkretna ponuda gđe Preissner od 1,75 milijuna KM, nije ozbiljna zapravo daju naslutiti neke druge priče.
Dobri upravitelj bi, slikovito kazano, dok u ruci drži olovku za potpis ugovora o prodaji, a jave mu kako postoji drugi kupac koji bi mogao dati veću ponudu ili potaknuti već postojećeg da kupi za znatno više nego što je naumio, ostavio sve dok ne razmotri novu situaciju… Tražio bi i pisana jamstva na uvid ako već usmeno i nakon konkretne poslane ponude nije mogao steći dojam ozbiljnosti namjera. To je naprosto zakonitost poslovanja i odgovornog upravljanja.
No, na temelju svega javnost bi trebala zaključiti kako je Napretkov dom na Trebeviću obično smeće, ali koje ne može nitko drugi kupiti nego Senad Spahić koji je već bio zakupac i Dom zapravo upropastio. Opet se stoga postavlja pitanje ZAŠTO?
Sigurno je…
Na rečena pitanja morala bi odgovore potražiti i na kraju ponuditi Skupština HKD-a Napredak zakazana za 14. listopada 2023. u Sarajevu. Je li, dakle, riječ o perfidnoj korupciji pod krinkom hrvatstva ili naprosto tupavosti i nedoraslosti ulogama vodstva jednog ovakvog Društva ili o nečemu trećem, ostaje za vidjeti.
Ono što je pak sigurno jest da je ovu upravu Napretka na čelu s Nikolom Čičom dovela i postavila prošla uprava Napretka na čelu s mons. Franjom Topićem. U međuvremenu se dogodio raskol otkrivajući kratkovidost bivšega vodstva koje je, doduše, gradilo i sakupljalo, da bi nasljednici prodavali i raskućivali.
Sigurno je također da odluke o prodaji Doma nisu donijeli sami predsjednik i njegova dva najbliža podupiratelja, nego većina u Središnjoj upravi. Tako da ih to sve čini odgovornima: ili kao sudionike u lopovluku (ako bi se otkrilo da je o tomu riječ) ili kao klimoglavce koje je moguće za sitnu paru potkupiti ili kao neku treću kategoriju. Prvo je korupcija za koju papa Franjo kaže da nema oprosta nego se mora liječiti, a drugo je grijeh kojega čovjek treba priznati, pokajati se i popraviti štetu.
Rečena pitanja upućuju kako se nitko u budućnosti – a na osobit način članovi Napretka – neće moći praviti kao da „nije znao“. Inzistiranje na utemeljenim odgovorima zainteresirani unutar SU-a kao i odbijeni potencijalni kupac moguće će zatražiti pravnim putem, ali više negoli to, odgovore su dužni dobiti svi Napretkovci, jer od njih i od toga ovisi što će Napredak biti u budućnosti.
I na kraju, uloga medija jest potaknuti na rasvjetljavanje toga. Ono pak ovisi i o tzv. drugom čitanju, tj. kakvi su oni koji će činjenice provući kroz svoj kognitivni aparat. To je u trenutku krvavih sukoba u Izraelu dobro objašnjeno na BBC-u, koje su optužili zašto u svojim izvješćima Hamas ne nazivaju terorističkom organizacijom. Istaknuli su kako je uloga njihova medija predočiti činjenice – pa i one u kojima se netko izraziti svoje mišljenje da Hamas jest terorizam, a ljudi će procijeniti što je na stvari. Kako se može u svijetu vidjeti, različiti različito prihvaćaju i tumače stvarnost. No, to još uvijek ne znači kako činjenice neće i pred ljudskom poviješću i pred Bogom ostati istina. Napredak ju, ako ne želi praktično biti „nazadak“, treba i u ovom slučaju pronaći!
Vezani članci