FOTO  UMJETNOST U ŠALICI KAVE Kad vam ova Mostarka napravi kavu, bit će vam žao popiti je

Nacrtati Mona Lisu ili Van Gogha za 30 sekundi zasigurno je tvrdnja na koju će mnogi odmahnuti glavom, nacrtati to isto, ali s mlijekom i to na većini ljudi omiljenom napitku, izazvat će nepovjerljiv smijeh i čudne poglede, a još ako se na to sve dodaju i boje, baš svi će uglas reći „nemoguće“. Ipak, Mostarka Monika Aničić već cijelo desetljeće dokazuje suprotno, a ljudskom 'nemoguće' se smije isključivo svojim talentom.

Kako kaže, nema tu puno filozofije, recite mi želju, dodajte mi kavu, malo mlijeka i poneku boju, trepnite svega nekoliko puta i otvorite oči – pred vama će se naći baš ono što ste zamislili, naravno, samo ako ste mi prije toga dobro objasnili, započela je duhovito 30-godišnja Aničić.

Monika je prva osoba koja je u Mostar donijela crtanje na kavi, koliko god to zvučalo danas nevjerojatno. Prije deset godina, Mostarci nisu baš pokazali zainteresiranost za takvu „kratku“ umjetnost. Zapravo, nitko osim tada 20-godišnje Monike, koja je od neznanca za samo sat vremena usvojila ideju koja joj je promijenila život i zanimanje. Danas, crtanje na kavi je široko rasprostranjeno, ali Monika je i dalje prva i jedina u nečemu – kinesku i japansku tehniku donijela je pravo u grad na Neretvi, a onda iz njega i širom regije.

Jeste li čuli za Latte Art – kratku umjetnost dugog daha?

„Prije jedno desetljeće u jedan mostarski kafić ulazi čovjek iz Zagreba. Stranac koji će, ispostavit će se kasnije, promijeniti u potpunosti moj smjer života i posla. Nekoliko dana se zadržao u gradu, tražio je ljude koji su bili voljni učiti i stvarati malu, a veliku umjetnost te koji bi kasnije i njemu pomogli u njegovom poslu. Ipak, iako možda sada to čudno zvuči, Mostarci nisu bili zainteresirani, a crtanje po kavi smatralo se gubljenjem vremena. U cijeloj žurbi, meni je pogled zastao na jednom crtežu i shvatila sam da sam se nasmijala. To je bio moj znak i dan kada sam shvatila da sam pronašla način kako ću izmamiti osmijeh na lice i drugim ljudima i to svaki dan“, započela je za Hercegovina.info Monika Aničić, umjetnica i slikarica na malom i tečnom platnu.

Za nju, to crtanje na kavi, koje se možda nekome čini obično ili jednostavno, znači prikazivanje emocije i osobnog shvaćanja umjetnosti.

Sat vremena učenja za vječno zadovoljstvo

„Istina, kada crtate na kavi ta umjetnost je dosta kratka, ali barem u mom slučaju – dok je kave, bit će i umjetnosti i obratno. U ovome sam našla sebe, iako sam na početku smatrala da nisam za ovaj posao, a sve je počelo slučajno. Dodavanje tog mlijeka u kavu ne zvuči puno komplicirano, a to mislite sve dok ne uzmete u svoje ruke“, kazala je Aničić.

Netko voli dobiti čokoladu, a Monika je zbog ovog posla naučila koliko vrijedi dobiti jedan osmijeh neznanca tijekom dana, bio on težak ili ne.

„Moja edukacija je trajala svega sat vremena i to u pauzama, koliko je gužva u lokalu dozvoljavala. Nakon toga čuveni stranac odlazi svojim putem, a ja ostajem s jednom željom i počinjem sve češće razmišljati gdje bih mogla naučiti više o svemu. Baš tako i dolazim do čuvene japanske i kineske tehnike po kojoj sam danas, mogu reći, prepoznatljiva“, ispričala je Monika.

Prvi kritičari su joj bila djeca u vrtiću

Vjerovali ili ne, njeni prvi radovi su bili naslikani i predstavljeni djeci u vrtiću, kaže nam Monika, a kad je vidjela što jedan, tada mali i nespretni, Miki Maus može učiniti za dijete, shvatila je da je to put koji će u budućnosti dobivati puno više pažnje.

„Zapravo, na njihovim zahtjevima sam učila raditi, a mali kritičari su se baš svakom crtežu na svom krašu radovali. U biti, krema od mlijeka je zapravo čisto slikarsko platno, koje će poslije postati umjetnost. Prva sam koja je ovakvu tehniku donijela u svoj grad na Neretvi, s uživanjem sam prenosila znanje svima koji su bili zainteresirani, a s ponosom sam promatrala kako taj broj sve više raste. Najveći ponos mi izazove kad vidim neki svoj crtež kod nekog kolege, tada znam da je uspjelo“, objasnila je Aničić.

Odakle tehnika Kine i Japana u njenim rukama, sad nam više i ne zna reći, ali sjeća se da je toliko istraživala o ovom umijeću, a vidjevši ove tehnike, tu je i zastala.

Kineska i japanska tehnika u rukama Mostarke

„Crtati po kavi je zanimljivo, ali crtati po kavi s bojama je nešto puno više od toga. Nacrtati Mona Lisu, Van Gogha, za mene je bilo nemoguće, prvi oblik koji sam nacrtala je bio slatki medo, a već sljedeće je bilo drvo života, koje mi je toliko počelo značiti i kojeg su ljudi toliko i tražili, da je sada dobilo i svoje vječno mjesto na mom tijelu kao tetovaža, da me uvijek podsjeti na početak. I danas ih najčešće crtam i pokazujem učenicima prvo, jer to je zapravo jednostavno, a zapanjujuće i uvijek budi sjajne reakcije“, pojašnjava nam Monika, govoreći da je ona jedina koja prakticira ovu tehniku u našim krajevima.

Do sada je obučila više od stotinu ljudi širom Bosne i Hercegovine, ali i regije, a i Instagram joj je dosta pomogao u povezivanju.

„Moji planovi danas idu u ozbiljnijem pravcu, u smislu otvaranja škole gdje bi ljudi mogli učiti, a i sami gosti bi gledali na licu mjesta kako naša umjetnost nastaje. Ja uvijek kažem, umjetnost se mora istaknuti i kad ne želiš, pa nekako od četvero, uvijek je jedno bar zainteresirano“, kazala je Aničić za naš portal.

Kava može popraviti i najteži dan

Mlijeko i jestiva boja, ali ona koja neće promijeniti ukus kave, koji je u cijeloj priči i najvažniji faktor, imaju mnogo dublju priču koja se i ne može ispričati, nego samo pokazati.

„Žao mi je što se čak i danas, deset godina poslije kada smo, može se reći, napredovali u svemu, i dalje nema vremena u kafićima posvećivati više pažnje ovome, pa tako u Mostaru imamo svega nekoliko kafića koji bi vas nekim crtežom iznenadili. Svejedno, napredak postoji i to treba pohvaliti“, ambiciozno objašnjava Monika.

Iako zna da ovo nekome zvuči obično, kava ustinu može popraviti dan.

„Ovakvo umijeće je svjetski poznato, postoje brojna natjecanja, a i moj je cilj uskoro sudjelovati na jednom. Kada se prisjetim početaka, ljudi su znali dobivati hladnu kavu i bile su mi potrebne minute kako bih nacrtala nešto. Danas, meni je potrebno svega 20 sekundi, maksimalno 30, da bih nacrtala bilo što. Godinama sam skupljala sve što mi je potrebno za rad, pa sada imam aparate i svoju malu tvornicu, a kada počnem ozbiljnije raditi ovo sve i otvorim svoju školu, plan mi je posvetiti se i djeci, posebno onim potrebitim, jer umjetnost je svačija i svatko može biti dio nje“, istaknula je Aničić.

Najponosnija je na radove Mona Lise i Van Gogha, oni su je i malo namučili na početku, priznaje nam, ali vjerujte, zahvalnost ljudi itekako postoji.

„Jako je bitno pratiti reakcije i ponašanje gostiju, pa čak i kakav je dan vani. Ponekad ni sama ne znam što ću nacrtati dok ne uzmem mlijeko u ruke, a onda priča počinje. Zapamtite, osmijeh je univerzalan, a tako važan. Nemojte dozvoliti da vam dan prođe bez njega, pa makar i ako je izazvan jednom kavom od strane neznanca“, zaključila je Aničić.