UJUTRO NASILJE, POPODNE CVIJET Imaju li žene uistinu što slaviti 8. ožujka?

Na pragu nam je još jedan Međunarodni dan žena, a tog 8. ožujka cvijeće će se za ljepše polovice kupovati masovno na ulicama Bosne i Hercegovine, ali i širom svijeta. Ipak, prema podacima Agencije za ravnopravnost spolova Bosne i Hercegovine, u našoj zemlji je od 2015. godine ubijeno više od 60 žena, dok je oko 47 posto žena u BiH tijekom života iskusilo neki oblik nasilja, što je i istaknuto na konferenciji Gender centar FBiH o prevenciji i borbi protiv nasilja u obitelji.

Nakon stravičnih slučaja femicida koji su potresli širu javnost u skorije vrijeme, stručnjaci su se zapitali imaju li žene u Bosni i Hercegovini zapravo što proslavljati taj dan, dokle smo došli kao država, ali i pojedinci s rješenjem problema nasilja nad ženama, najčešće u obitelji i na radnom mjestu te može li uistinu jedan popodnevni cvijet ili možda stotine njih zamagliti nasilje koje se možda još tog jutra dogodilo u nekoj bosansko-hercegovačkoj obitelji.

Stručnjaci iz oblasti psihologije, sociologije, prava i aktivizma te socijalnog rada za Hercegovina.info su iznijeli svoje stajalište na ovu temu, a zaključak svih je isti. Ovo je samo još jedan 8. ožujak koji će poslužiti kao izgovor da žene glasnije i s više pozornosti apeliraju na svoja prava, a najviše ono jedno i najvažnije – prvo na dostojan život bez nasilja i pravo na život uopće.

S pravnog gledišta, cvijet u rukama žena neće primarno predstavljati slavlje

Vildana Džekman, magistrica prava i dugogodišnja aktivistica u oblasti borbe za ženska prava, mišljenja je kako je Bosna i Hercegovina napravila pomak kada je u pitanju usvajanje zakonskih regulativa koje bi utjecale na nasilje nad ženama, ali ipak, njihova primjena još uvijek nije zaživjela.

„Bosna i Hercegovina je uspostavila brojne zakonske regulative koje štite ženska prava, međutim, ono što je uistinu problem jest pronalazak odgovarajućih mehanizama za primjenu zakonske regulative na svim razinama vlasti. Dakle, donijeli smo brojne alate od međunarodnih direktiva, regulative, instrumenata, konvencija, ali primjena i dalje nije adekvatna ni na jednom nivou. Pravosudni sustav i njegovo funkcioniranje u vezi s prijavama nasilja nad ženama nije dobro, smatram da pravosudne instance nisu dovoljno educirane o važnosti primjene svih zakonskih regulativa, pa i slučaja femicida“, započela je Džekman za Hercegovina.info.

Žene se i dalje nerijetko tretiraju kao bića nad kojim treba iskazati moć i uspostaviti kontrolu, a sigurne kuće na skrivenim lokacijama bi sve češće mogle mijenjati obiteljske domove na poznatim lokacijama, ali i s poznatim nasiljem.

„Moja borba za zaštitu ženskih prava te rad na polju ženskih prava traje već 11 godina i više. Ona se vezuje za svaki dan, ne samo za Međunarodni dan žena, ali taj dan je važan da bismo na kraju ipak omogućili da nas drugi glasnije čuju, jer za taj 8. ožujak se svi sjete da postoje neke tamo žene i onda hajmo svim tim ženama kupiti cvijet i pokloniti malo pažnje, a već sutradan ćemo zaboraviti apsolutno tematiku ženskih prava te važnost uključivanja žena u sve društvene, ekonomske i političke procese. Jedna od stavki za koju se zalažem jest i ukazivanje na važnost vidljivosti žena“, rekla je Džekman.

Edukacija pravosudnih instanci o nekim novim trendovima, pojavnim oblicima uključujući cyber nasilje, nasilje putem društvenih tehnologija, pa do mobinga koji se posebno reflektira na žene te seksualno nasilje na radnom mjestu, o čemu nisu posebno informirani i načemu treba posebno raditi s njima u smislu razbijanja predrasuda i stereotipa te mizoginih pravosudnih odluka, neke su od tema o kojoj se ozbiljno treba promisliti.

„Moje mišljenje je da je potrebno uvezati sve sustave zaštite koje je Zakon zaštite od nasilja u obitelji prvobitno uspostavio, centre za socijalni rad, naravno gender centre FBiH i RS, Agencije za ravnopravnost spolova, uključujući ženske organizacije koje rade na tematici prevencije nasilja, pa naravno do pravosudnih instanci, policije i tužiteljstva te brojnih drugih mehanizama koji su uspostavljeni. Dobra izmjena Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji kroz uspostavljanje osobe od povjerenja je važna iz razloga što su aktivistice kroz to uspjele omogućiti da tijekom sudskih postupaka koji se vežu za nasilje nad ženama, osoba od povjerenja nazoči sudskim postupcima te na taj način se pruži psihološka potpora i objektivno prikupljanje činjenica od strane osobe koja sad može sjediti sa žrtvom u sudnici. To mnogo znači“, istaknula je Džekman.

Džekman je stava kako je mnogo veća brojka u igri kada je u pitanju pokušaj femicida u BiH, koje nama i nisu poznate, a poslije korona virusa cijela situacija s nasiljem se izrazito pogoršala.

„Sigurna sam da postoje i pozitvni primjeri iz prakse, ali se oni ne dijele i ne promoviraju, jer mi kao balkanski narod naučeni smo da više govorimo negativno nego pozitivno. Ženske organizacije su važne za podršku ženama, posebno u malim lokalnim zajednicama gdje imaju njihovo povjerenje, tako da bi i institucije morale više ostvarivati suradnju s njima. Smatram da nemamo razloga za slavlje kada je u pitanju zaštita ženskih prava iz razloga što imamo veliki broj femicida koji se dogodio u cijeloj regiji. Tu su i kršenja radničkih prava, fizički obračuni, mobing i seksualno zlostavljanje, ali o tome žene šute iz straha da ne izgube posao, također, čini se da nemamo ni mogućnost napredovanja žena, niti su one isto plaćene kao muškarci, nemamo žene u menadžmentima velikih kompanija ili ih imamo u jako malom broju“, kazala je Džekman.

Ukazala je i na žene u političkom životu koje se, prema njenim riječima, sve više povlače jer nemaju podršku od strane muških članova partija, glasovi žena polako utišavaju i vraćaju se kućama, a sve više im se dodjeljuje jedna mizogenistička i seksistička uloga, odnosno da je ženama mjesto u kući i da budu majke.

„Žena može svašta ponuditi, one su svestrane i bosansko-hercegovačke žene trebaju imati ista prava kao muškarci i zato smatram da nemamo razloga slaviti Dan žena, nego da ga obilježimo na način da još uvijek nemamo jednaka prava kao muškarci“, izdvojila je ova pravnica i aktivistica.

Iz tradicionalizma se i dalje vuče nada da se nasilnik možda promijenio

Socijalna radnica Marija Andrić za portal Hercegovina.info odlučila je kazati nešto više o samoj povijesti nasilja nad ženama, ali i čuvenom razdoblju „medenog mjeseca“, koje žrtve često odvraća od pravilnog izbora i vraća ih u naručje onog od kojeg su otišle na sigurno.

„Povijesno promatrano, neke stvari u vezi s nasiljem nad ženama su se promijenile, jer je prije možda bilo 'normalno' udariti ženu jer je 'zaslužila kaznu', stavljajući je time u podređeni položaj u obitelji. Danas je ipak to malo drugačije. Svijest, strah od osude i kazne, moralna načela koja su izraženija, ukazivanje na činjenicu da je to pogrešno, konkretno u situaciji nasilja nad ženama, muškarcima su promijenili ponašanje, ali izuzetaka itekako ima još mnogo. U prošlosti, što se u nekim zajednicama tradicionalno i danas održalo, razvod se smatrao zabranjenom temom, nešto što je izazivalo sramotu i osudu od okoline“, rekla je Andrić.

Danas, žene su snažnije i svjesnije, zahvaljujući brojnim ženskim udruženjima koja su radila na tome, ali ipak, ni u 2024. godini nismo izdignuti iznad situacije.

„Žene i dalje nemaju hrabrosti, a jedan od čestih razloga zašto se nasilje u obitelji trpi jest financijska ovisnost, strah da će se zajedničkoj djeci nešto dogoditi, osjećaj manje vrijednosti koje se usvajalo tijekom godina provedenih s nasilnom osobom, često su uključene manipulacije, a nasilje nikad ne ide bez nekih prethodnih znakova“, objasnila je Andrić, dodavši da se i pored cijele zaštite od nasilja nakon same podnesene prijave, žrtve nerijetko odluče vratiti svom partneru zbog kojeg su tu i dospjele.

„Nekad je u pitanju ona vječita nada da se on promijenio, nekad je u pitanju povratak ponovnog straha da će se dogoditi još nešto gore ili da će se prvobitni oblik nasilja ponoviti, što donekle i osnažuje drugu stranu da nastavi s nasiljem. U udžbenicima se takvo razdoblje naziva i 'razdoblje medenog mjeseca', kada osobe koje su izvršile nasilje postaju svjesne da je žrtva otišla i naglas izgovorila što se dogodilo, pa nakon toga oni uistinu kreću da žive neki 'bolji život', postaju pažjiviji, pokazuju osjećaj kajanja, budi im se svijest, ali to je samo jedno kratko razdoblje nakon kojeg dolazi samo još gore. Važno je pružiti podršku tim ženama, jer ljudi nisu ni svjesni koliko je teško priznati i sebi i drugima da se nasilje desilo i da je potrebno naći izlaz“, pojasnila je Andrić ukazavši na to da kada pogledamo prošlost i sadašnjost, ipak se može reći da se dogodio značajan napredak, ali femicid postoji i izraženiji je u javnosti više nego ikad, a iako smo svjedoci i brojnih prevencija koje su zaustavile mogući femicid, našem društvu je i dalje potrebna edukacija, podrška i riječi „izlaz postoji“ te svijest da jedna ruža ili buket njih neće zamagliti nasilje prije i poslije.

Svaki dan je Dan žena, cvijeće se može kupiti i drugim danima

Pozitivnih primjera, ishoda i podrške u borbi protiv nasilja svakako da postoji i u našoj povijesti, a Ella Ljubić, psihologinja i sociologinja ispred Udruženja za edukaciju i razvoj „Dignitet“, kazala je da za javnost može podijeliti slučaj Enise Klepo iz Jablanice, žrtve nasilja od strane nadređenog na radnom mjestu,  koja je danas prepoznata kao osoba koja pomaže u zajednici u sklopu 4Mreže, tj. ona je po zakonu osoba od povjerenja.

„Optimizam može biti opravdan ako se nastavi raditi na podizanju svijesti o problemima nasilja nad ženama i djevojkama, implementaciji zakona i pružanju podrške žrtvama. Situacija može biti kompleksna, ali zajedničkim naporima društva, institucija i pojedinaca može doći do poboljšanja. Statistički podaci su nepouzdani jer smo svjesni da se mnogi slučajevi nasilja ne prijavljuju, no i ovo što smo u posljednje vrijeme svjedočili je alarmantno i ukazuje na ozbiljnost. 'Dignitet' kroz svoj rad okuplja veliki broj muškaraca, mladića, djevojaka i žena u zajedničkom cilju stvaranja novih narativa i sigurnog okruženja za sve – Život dostojan čovjeka“, započela je Ljubić za Hercegovina.info.

Uloga muškaraca u borbi protiv nasilja nad ženama je vrlo važna iz razloga što osvješteni muškarci mogu promijeniti već postojeći tradicionalni muški narativ. Javno osuđivanje nasilja nad ženama od strane muškaraca predstavlja aktivno suprotstavljanje takvim ponašanjima unutar društvenih krugova, te doprinosi stvaranju nulte tolerancije prema nasilju.

„Postavljanje pozitivnih i zdravih modela ponašanja kao uzora može da uvelike utječe na pozitivan ishod u borbi protiv nasilja. Muškarci na razne načine mogu podržavati žene, educirati se o rodnoj ravnopravnosti i aktivno sudjelovati u borbi protiv nasilja. Važno je poticati muškarce da prepoznaju svoju ulogu u promicanju sigurnih i jednakih zajednica. Pozitivno iskustvo nosimo s organizacije prosvjeda u Jablanici u znaku podrške Enisi Klepo, gdje su podjednako prisustvovali i muškarci i žene, te moramo istaknuti koliko je javna osuda nasilja nad ženama od strane muškaraca bitna u razbijanju već postojeće kulture nasilja“, pojasnila je Ljubić.

U posljednje vrijeme svjedočimo i mnogim pokretima u Bosni i Hercegovini koji koriste upravo Dan žena kako bi se iskazalo nezadovoljstvo položajem žena i ukazalo na važnost borbe protiv nasilja nad ženama

„Međunarodni dan žena u Bosni i Hercegovini obilježava se većinom kupovinom cvijeća, poklona, privilegijama u poslovnom okruženju i slično, a vrlo rijetko onim događanjima koje naglašavaju prava žena i promiču rodnu jednakost. Potrebno je osvijestiti javnost o preostalim nejednakostima i poticati zajednički angažman kako bismo stvorili okolinu gdje žene imaju jednake mogućnosti i prava. Dan žena kao takav pruža priliku za promicanje pozitivnih promjena u društvu i ukazivanje na izazove s kojima se žene suočavaju. U kontekstu komercijalizacije, fokus sa lako može preusmjeriti sa prilike za refleksijom u gajenje stereotipa o ženama i stvaranju potrošačkog društva. U tom smislu, već smo na raskrsnici između obilježavanja Dana borbe za ženska prava i rutinske kupovine poklona kako bismo zadovoljili društvenu normu“, istaknula je Ljubić.

Istraživanje udruženja "Dignitet" postavlja pitanje uključuje li femicid i smrt žena uslijed mizoginih stavova društva, zanemarivanje zdravstvenog sustava i nedostatak statističkih podataka. Iako je Bosna i Hercegovina potpisala Istanbulsku konvenciju 2013. godine, koja obvezuje vlasti da redovno prikupljaju i objedinjavaju relevantne statističke podatke o nasilju, do kraja 2023. godine pouzdana baza podataka nije uspostavljena.

„Istraživanje "Digniteta" ukazuje na vezu između femicida i posjedovanja lakog oružja u Bosni i Hercegovini, s naglaskom na nedostatku jasnih propisa i nadzora nad počiniteljima nasilja. Sudovi često izriču blage kazne za obiteljsko nasilje, djelomično zbog toga što zakoni ne prepoznaju rodnozasnovano nasilje. U zaključku, postoji hitna potreba za jačanjem javne rasprave, usklađivanjem zakona i implementacijom konkretnih mjera kako bi se suzbio femicid i osigurala zaštita žena u Bosni i Hercegovini. Razlog za slavlje svakako imamo - slavimo sve dosadašnje napretke u ostvarivanju rodne ravnopravnosti i prava žena. Svaki 'mali' korak itekako je bitan i velik. Ukoliko se svake godine osvrnemo se na napredak koji smo postigli kao društvo, Dan žena može predstavljati priliku za motivacijom u našoj budućoj borbi“, istaknula je Ljubić.

Implementirali su i obuke za predstavnike institucija i nevladinih organizacija u cilju stvaranja prostora za duboku analizu izazova s kojima se suočavamo, te predlaganja održivih rješenja koja će znatno pridonijeti stvaranju sigurnijeg društva za sve građane. Navedena predavanja su na kraju imala preko 600 polaznika što ukazuje na veliko zanimanje institucija (tužiteljstva, policijske uprave, centri za socijalni rad i druge institucije) za unaprjeđenjem vlastitih profesionalnih vještina.

„Cvijeće zaista jest lijep znak pažnje, ali svi znamo da nije rješenje za probleme nasilja u vezi ili obiteljskog nasilja. Važno je raditi na stvaranju sigurnih i podržavajućih odnosa tijekom cijele godine, ili kao što narodski kažemo – Svaki dan je Dan žena! Moram spomenuti da se mnoge žene nalaze u naizgled bezizlaznim situacijama, te se tu kao društvo moramo naučiti da prepoznajemo i reagiramo, ali i da odgajamo - društvo nulte tolerancije na nasilje“, riječi su Elle Ljubić

Žene nesigurne pri prijavama nasilja, još uvijek im se ne vjeruje dovoljno

Ana Risović, psihologinja i volonterka savjetnica na savjetodavnoj liniji „Plavi telefon“ kaže da, nažalost, nikada ne postoji dovoljna upućenost u mogućnosti pomoći u slučajevima nasilja, a iako se uistinu mnogo radi na promociji i širenju informacija o ovim temema, dosta veliki broj žena nije upoznat sa mogućnostima pomoći i pravima koja imaju.

„Ono što je tužno promatrajući situaciju u našoj, ali i okolnim zemljama, prvenstveno nismo dali prostor povjerenja ženama koje trpe nasilje. Vjerujem da postoji veliki postotak žena koje ne znaju da postoje mjesta gdje mogu potražiti pomoć, ali se daleko veći problem nalazi u tome da i kada saznaju i obrate se za pomoć, društvo je to koje ih spotakne jer se ženama ne vjeruje i nasilje se relativizira i krivica se pripisuje upravo njima. Problem nasilja nad ženama i nepovjerenje nakon što potraže pomoć je duboko ukorijenjen problem čije rješavanje iziskuje mnogo edukacije, mijenjaja stavova i pobuđivanja empatičnosti društva u cjelosti. Zahtijeva jedan sustavni pristup u kojem će se žene osjetiti sigurnom da se obrate za pomoć i osnaže se da izađu iz odnosa koji su nerijetko pogubni po njih“, naglasila je Risović za Hercegovina.info.

„Plavi telefon“ je tu da prije svega pruži psihološku podršku i pomoć svim pozivaocima, tako i ženama koje doživljavaju nasilje, a između ostalog, to je jedno sigurno mjesto gdje rade i volontiraju stručnjaci koji su prošli ozbiljnu obuku i puni su empatije, podrške i razumijevanja za vrlo široki dijapazon tema o kojima se razgovara. Linija je anonimna i besplatna, te dostupna svima na prostorima BiH. Ono što je važno jest da putem „Plavog telefona“ postoji mogućnost anonimne prijave nasilja.

„Problematika u temi nasilja jest ta što najčešće o nasilju govorimo onda kada dođe do fizičkog nasilja. To se može objasniti nedostatkom informiranosti i educiranosti zajednice o svim oblicima nasilja koji slijede prije fizički vidljivih posljedica. Nasilje ne kreće šamarom. Ono kreće od vrlo suptilnih manipulacija koje se vremenom pogoršavaju i prelaze u ozbiljno psihičko nasilje. Ono se također teško prepoznaje jer su žrtve najčešće izmanipulirane da su one krive za sve što se događa. Fizičko nasilje je tek zadnja točka kada nasilnik stvori atmosferu u kojoj će nasilje 'biti opravdano i zasluženo'“, ističe Risović.

Psihološko nasilje i manipuliranje imaju za cilj u potpunosti diskreditirati osobu i uništiti njen integritet, izolirati je od većine osoba koje joj mogu biti podrška, čime se stvara osamljen prostor žrtve i nasilnika u kojem žrtva ostaje bez ijednog resursa zaštite. Imajući to u vidu, moramo shvatiti da je izaći iz takvog odnosa izuzetno teško.

„Ogromna količina straha od onoga šta može da se dogodi nakon što se osoba obrati za pomoć ili prijavi; osjećaj krivice jer su žrtve nasilja zaista do te mjere pod uticajem psiholoških manipulacija da vrlo često smatraju da su to zaslužile i da su one krive za nasilje. Javlja se mnogo pitanja: kuda otići, kome, šta ako postane gore? Nasilje je obično praćeno i fazama 'medenog mjeseca'. Nasilnici vrlo dobro osjete kada je žrtva blizu trenutka da napusti odnos nakon čega se mijenjaju i postaju divni i brižni. Kada se jednom doživi ovaj osjećaj, nakon svakog nasilja se čeka da se ponovi taj lijepi trenutak. Mi, ljudska bića, težimo dobrom i lijepom, zato se uvijek zadržavamo i čekamo da se to lijepo vrati“, objasnila je Risović.

Moramo biti podrška, a ne još jedan razlog zašto neko ostaje tamo gdje se sigurnošću smatra šamar, jer nijedna druga sigurnost ne postoji te je potrebno da prođe dosta vremena, da se dogodi mnogo uvida da bi osoba postala svjesna i prihvatila da je to što se događa nasilje.

„Javljaju se posljedice s mentalnim zdravljem poput anksioznosti, depresivnosti, suicidalnih misli i disocijacije. Psihosomatska ispoljavanja se vrlo često ogledaju u problemima sa štitinom žlijezdom, raznim oblicima karcinoma i autoimunim bolestima. Ovakva traumatska iskustva zaista utječu na cjelokupnu ličnost i doživljaj svijeta. Osjećanja intenzivnog i kroničnog straha, narušene slike o sebi, narušeni osjećaj sigurnosti u životu i očekivanje da će se nešto loše dogoditi samo su neke od posljedica koje osoba nosi sa sobom nakon što je doživjela nasilje“, ukazala je psihologinja.

Djeca uvijek osjete kada se nešto događa

Djeca su dio obiteljskog sustava, kao takva osjete i proživljavaju sve što se događa.

„Koliko god se trudili da ih izoliramo, gotovo je nemoguće da ne ostanu posljedice sekundarne traumatizacije na djeci. Ona uče po modelu, odnosno uče ona ponašanja koja vide, te je nerijetko upravo slučaj da su djeca iz obitelji u kojima se nasilje događa, oni koji vrše nasilje nad drugom djecom. Ovo nije jedini način na koji djeca reaguju, neka djeca se povlače, veliki broj osjeća krivicu jer smatraju da su oni krivi za sve što se događa (jer im kognitivni razvoj ne dozvoljava da situaciju vide drugačije). Nažalost, djeca bivaju žrtve nasilja iako istom nisu direktno izložena, što ostavlja dalekosežne posljedice u njihovom odrastanju, a mi kao odrasli smo dužni da se pobrinemo da im stvorimo siguran prostor za odrastanje“, zaključila je Risović.