Trapisti opet kolutaju sir

A koliko su se Hrvati prevarili postalo je uskoro jasno. Pfanner je na prepuruku oraškog župnika milost zatražio u turskoj Bosni, i prošao: kupio je komadić zemlje na Delibašinu polju kod Banje Luke i prva šestorica braće nastanila su se na groblju, u drvenoj kolibici. Tada je počeo pothvat još nezabilježen u bosanskoj povijesti: redovnici koji obdržavaju jednostvano pravilo svetog Benedikta ‘Ora et labora’ (Moli i radi) u sljedećih su sedamdesetak godina podigli Mariju Zvijezdu, najbrojniju trapističku opatiju na svijetu s 256 redovnika.

Godinu za godinom u siromašnoj regiji osnivali su pogone poljoprivredno-zanatsko-industrijskog kombinata: ciglanu, kovačnicu s radionicom za plugove, žitnicu, kamenolom, mlin, siranu, pilanu, sušaru za voće, pivovaru, tvornicu cigle i crijepa, klaonicu, tvornicu platna, tiskaru s kartonažom i knjigovežnicom, te bačvarsku, stolarsku i kolarsku radionicu. Na poljima su radile stotine stanovnika ovog kraja, a u samostanu je bilo redovnika iz čak 16 nacija. I to nije sve! Izgradili su bolnicu, obiteljske kuće za svoje radnike, novu crkvu, đački dom, sirotište... Pokrenuli novine ‘Putokaz’. Na koncu su izgradili i hidroelektranu na Vrbasu, prvu na Balkanu i dobili struju deset godina prije Zagreba, koji je mogao samo - zašutjeti!

Marija Zvijezda sjala je nadaleko, sve njihove ustanove bile su besplatne, a redovnicima je ostalo osnovno za preživljavanje. Gotovo nestvarna komuna koja je podigla na noge čitav banjolučki kraj.

Stvarnost ih je sustigla 1945. godine; komunistička vlast uzima im sve osim crkve, i preostali redovnici koji uzalud mole da im se ostavi barem najnužnije za održanje zajednice polako se osipaju. Neki su završavali u zatvorima, većina ih je odselila u europske opatije. Ne samo da im je sve oduzeto nego se jedno od tri njihova groblja poravnava i na njemu gradi tvornica boca. Skoro ništa od nabrojenih pogona do danas nije opstalo; loši gospodari imovine siromašnih monaha nisu se usrećili otetim. Poslije potresa 1969. godine zajednica se dijeli, a 1983. godine grade maleno krilo samostana kojim se i sada koriste. Njih dvojica!

 

Otac Tomislav Topić s kolutom sira trapista

Rođena braća Topić, o. Zvonko (54) i o. Tomislav (48), podijelili su službe i u bijelim habitima s crnim škapularem jedina su oznaka mirakula koji su se događali ovdje. Da nije bilo pomoći banjolučkog biskupa Franje Komarice, kažu, samostan ne bi opstao, premalo ih je da bi činili trapističku zajednicu.

- Trapisti se nazivaju ocima, a vi ste prava braća. Kako se onda zovete, oče ili brate?

- Kako nam dođe, po imenu najčešće, to je najmanji problem. Brinemo se i za župu, što trapisti rade samo u rijetkim i iznimnim situacijama, ali nemamo izbora, inače ne bismo opstali – kaže o. Zvonko Topić, upravitelj samostana, koji da bi bio sasvim regularni redovnički dom, mora imati barem šest zavjetovanih redovnika. Ni raspored dvojca u Mariji Zvijezdi nije uobičajen: nešto je drugačiji nego kod ostalih trapista koji ustaju na prvu molitvu u 2.30 (blagdanima sat ranije!), u 4.15 je doručak i poriprema za rad, onda slijede molitve u 6, 9, 11.45, 14, 18 i 19.15 sati.

S molitvom se izmjenjuje rad i nešto malo slobodnog vremena, tako da žive idealan dan raspoređen po osam sati, na rad, molitvu i odmor, kako bi poštovali pravilo svetog Benedikta ‘Ora et labora’ – Moli i radi.- Kad se uđe u taj raspored, nema umora, jer se ne pretjeruje ni u čemu. Zato često naši redovnici dožive duboku starost, a kao starci još fizički rade, i to kako – kazuje o. Zvonko, dodajući kako se nekad veliki samostanski kompleks ni crkva nisu grijali. I sad je studeno u zidinama, preko Banje Luke prosula se južina, vani je dvadeset stupnjeva, nevjerojatnih dvadeset stupnjeva za početak prosinca.

- Otvorite, pater, prozore i vrata da se malo stoplimo...

Iz sirane stiže o. Tomislav, on je kao tehnolog zadužen za lani obnovljenu proizvodnju čuvenog polutvrdog punomasnog sira trapist, u Caritasovoj mljekari na nekadašnjem trapističkom imanju Aleksandrovac. Redovnički rečeno, o. Tomislav čuva “tajnu sira”.

Švedski ambasador u Sarajevu Bosse Hedberg prepoznao je okus i kvalitetu sira trapista te je odlučio doći i kupiti par kolutova

- Nema je na papiru?

- Nema. Samo u glavi.

- Kako onda ostali radnici znaju?

- Zato sam stalno dolje, samo sam došao na ručak u samostan.

- Tko vam ju je otkrio?

- Tajnu sira zna jedan ili dva brata u velikim samostanima, receptura se prenosi usmeno, zavjetovanom redovniku. Samo naš trapist je originalni trapist! Isto je i s pivom.

- A čije je mlijeko?

- Imamo 270 grla, od toga 110 krava. Naravno da mlijeko mora biti kvalitetno. Dnevno proizvodimo 60 kolutova od 900 litara mlijeka. Vidite koliko.

Čim je otišao, stiže po sir švedski ambasador u Sarajevu Bosse Hedberg i s njim Mario Vignjević, predsjednik Švedske razvojne agencije.

- Probali smo njihov čarobni sir i kad smo prvom prilikom prolazili kroz Banju Luku, svratili smo po par komada. Uuu, dobar je, sjajan! – kažu i odjure, a o. Zvonka okruži pseća družina velikih očiju i jedna mršava mačka.

- Ljudi ih bacaju, napuštaju, nama bude žao pa ih primimo. Pružimo im priliku da prežive – objašnjava.

Otac Tomislav završio je filozofiju u Sarajevu, a kao i o. Zvonko, isusovačku Teologiju u Zagrebu, pa su redovnički zanat učili u trapističkim opatijama u Francuskoj, Njemačkoj, Engleskoj i SAD-u. U povijesti Marije Zvijezde jedini su trapisti rođeni u BiH.

Pomno se pazi i na stare crkvene knjige, a brigu o njima vodi i otac Zvonko Topić

Da bi postao trapistom, kandidat treba proći dugu formaciju, upoznati red i red njega, proći novicijat, i ne mora nužno studirati teologiju, biti zaređen za svećenika. Otac Zvonko je trapistima došao 1971. godine, a tek je 1987. zaređen za svećenika.

- Nisam odabrao, mene je odabralo – odgovara na pitanje zbog čega se pridružio trapistima kad bi puno brže postao svećenik da je odabrao franjevce ili dominikance...

Objašnjavaju nam kako mnogi trapistički redovnici ne žele postati svećenicima, nego ostaju s nazivom časnog brata, ali jedno pravilo reda vrijedi za sve. Polažu pet zavjeta, kao i ostali redovnici; siromaštvo, čistoću i poslušnost, i još “stabilitas loci” – stalnost mjesta, što znači da u samostanu za koji se odluče ostaju do kraja života, te “conversio morum” – stalnu težnju savršenstvu.

Premda kao red imaju veliku imovinu, ona služi svima, jer trapisti žive u krajnjem siromaštvu i jedan su od najstrožih katoličkih monaških redova.

- Naše bolnice, sirotišta, škole financiraju se od našeg rada. A trapisti imaju samo najnužnije, nikad ne jedu meso, nemaju grijanje, posvećeni su kontemplaciji, televiziju i novine gotovo nikad ne prate. Novinare rijetko primaju. Cijeli život rade, a ništa nemaju. Šutnja je gotovo stalna.

- Kako se dogovarate o poslovima?

- Imamo znakove, ali nije to samo ona “obična šutnja”...

- Nego?

- Naša je šutnja dio kontemplacije, to je više slušanje Boga nego potpuna tišina. Svi bi samo govorili Bogu, nitko ga ne bi slušao. A čovjeku je potrebno dio dana provesti “u pustinji” da nađe unutrašnji mir.

 

Otac Zvonko Topić s najvrijednijom relikvijom  samostana - križem u kojem se nalazi komadić  prvotnog križa na kojeg je bio raspet Isus Krist

Kazuje nam kako mu je zanimljivo bilo među trapistima u SAD-u, gdje ovaj red raste. Kako trapisti nove habite prave od materijala koji je uobičajen za taj kraj, tako američki imaju odjeću od jeansa!

- Svi znamo kakva je predodžba Amerike kad se govori o duhovnosti, a kamoli o strogom redovništvu. A tamošnji trapisti imaju nevjerojatan broj kandidata. Od tisuću prijavljenih oni odaberu samo jednog ili dva! I mladi su njihovi samostani po prosjeku godina, dok su europski sve stariji i stariji...

Vodi nas kroz ostatke velikog kompleksa: sakristija je jedna od prostorija u kojoj bliješti nekadašnji sjaj Marije Zvijezde. Od poda do plafona redovničke ruke su joj navukle orahovinu, savršeno glatku, impregniranu, nikad lakiranu. Nigdje ni traga crvu.

- Ovo je tajna, u ove tri rupice u svakoj ladici – pokazuje o. Zvonko – otkrivajući kako su na dnu velikih ormara i spremnika naslagani ružmarin, lavanda, listovi duhana...

Golema crkva s plavim svodom prekrivenim zvijezdama također je djelo trapističkih majstora, nekoć nije bilo klupa za vjernika nego su se po čitavoj dužini protezala redovnička korska sjedala, brižno ukrašena ornamentima u drvu. Otac Zvonko lista goleme psaltire iz kojih su redovnici predvođeni opatom nekoć molili:

- Kad gledam ovaj sjaj, čini mi se da je Marija Zvijezda sada na kraju jednog dugog ciklusa. Od one male kolibice u koju se jedva stislo nekoliko redovnika narasla je do najveće trapističke opatije na svijetu. I tijekom pedesetak godina došla na dva redovnika. Sada bi se trebali početi dizati, imamo tri prijavljena kandidata. Moja je životna želja da Marija Zvijezda opet bljesne!

slobodna dalmacija