TKO JE NAROD U FOKUSU SVIJETA S nama u BiH žive već 130 godina, ljubomorno čuvaju tradiciju i svi znaju maternji jezik

Ukrajinci u Bosni i Hercegovini predstavljaju jednu od najbrojnijih nacionalnih manjina, a njihovi prvi dolasci zabilježeni su još prije 130 godina. Najmasovnije doseljavanje je trajalo u razdoblju od 1900. do 1910. godine, kada se u BiH doselilo preko 10.000 Ukrajinaca, a danas, oni su najviše smješteni na teritoriju Republike Srpske, točnije u Banjoj Luci i njenoj okolini. Ukrajinci, „ljubomorni čuvari svoje tradicije“, kako ih još zovu, narod čvrste religije i jakog prijateljstva, prepoznatljivih šarolikih narodnih običaja i izvrsne kuhinje, u našoj državi predstavljaju većinski pripadnike Grkokatoličke crkve, a nešto više o njihovom životu, crkvi i religiji, običajima i trenutnoj situaciji koja pogađa njihovu matičnu državu, Hercegovina.info je imala priliku da se upozna kroz razgovor sa Miroslavom Krnješinom, župnikom grkokatoličke župe u Banjoj Luci, a cijeli tekst možete pročitati u nastavku.

Dolazak Ukrajinaca u BiH

„Poslije Berlinskog kongresa (1878.) Austro-Ugarska je preuzela upravu nad Bosnom i Hercegovinom. Tada su se u BiH počeli doseljavati mnogi narodi iz svih dijelova Austro-Ugarske – Poljaci, Česi, Slovaci, Mađari, Talijani i drugi. Kako je Zapadna Ukrajina još od 1772. godine bila u sastavu ovog carstva, već 1890. godine u BiH se pojavljuju i prvi ukrajinski doseljenici. Najveći broj se naselio u sjevero-zapadnom dijelu BiH, mada je bilo ponešto doseljenika u Zavidovićima, Sarajevu, Tesliću, Varešu. Prema zadnjem popisu oko 3000 građana se izjasnilo Ukrajincima, a po našoj procjeni taj broj danas se kreće oko 3500. Veći dio su grkokatolici koji imaju svoju strukturu pod nazivom Grkokatolički vikarijat Križevačke eparhije u BiH“, rekao je Krnješin za Hercegovina.info.

Ovaj Vikarijat je sastavni dio Križevačke biskupije (eparhije) čije je sjedište u Križevcima (Hrvatska), a posjeduje 10 župa s 19 crkava i kapela sa sedam svećenika, dok u Banjoj Luci postoji i samostan sestara Služebnica Bezgrešnog začeća Blažene Djeve Marije s dvije redovnice.

„Župa u kojoj djelujem od 2001. godine je župa Krista Kralja u gradu Banja Luka. Zbog malog broja vjernika koji naseljavaju velika područja, naše grkokatoličke župe su uglavnom organizirane na 'netipičan način', tj. nisu organizirane onako kako su uobičajeno organizirane lokalne rimokatoličke ili pravoslavne župe. Na primjer, moja župa Krista Kralja Banja Luka ima teritorij koja obuhvaća cijeli teritorij grada Banja Luka te njenu okolinu i dio teritorija laktaške općine“, kazao je Krnješin.

Povijest Grkokatoličke Crkve i njeno shvaćanje u BiH

U samom centru Banje Luke nalazi se glavna crkva posvećena Kristu Kralju, koju i sami Banjolučani gledaju kao bogatstvo tog grada, a župa broji oko 600 vjernika.

„Iz osobnog iskustva poznato mi je da su pojmovi kao Grkokatolička Crkva ili grkokatolik uglavnom nepojmljivi ovom bosanskohercegovačkom podneblju. U BiH se susrećemo s dvije kršćanske tradicije. U svakidašnjem govoru, tj. u neformalanom načinu izražavanja to su Katolička i Pravoslavna Crkva. Katolička crkva u BiH, zapravo, preciznije rečeno jest Rimokatolička crkva. U očima običnog posmatrača ove dvije kršćanske crkve doživljavaju se u određenom antigonizmu. Kada se običan čovjek ovog podneblja susretne još s nama -  grkokatolicima, onda nastaje potpuna zbunjenost“, izjavio je Krnješin podsjećajući na veliki crkveni raskol iz 1054. godine kada se Kristova crkva podijelila na Istočnu i Zapadnu crkvu, a kada je grkokatolička crkva na sebe preuzela želju i rad na konačnom ujedinjenju, zbližavanju i uspostavljanju kršćanskog jedinstva.

„Naime, daleke 1596. godine ukrajinski pravoslavni biskupi Kijevske, a kasnije i Lvivske (Lavovske) metropolije ušli su u puno zajedništvo sa Svetom Stolicom, sačuvavši svu bizantsku tradiciju svoje Crkve (bizantski obred, kvasni kruh, pričešćivanje vjernika pod obe prilike, ženjeno svećenstvo, stari Julijanski kalendar i dr,). Danas kad kažemo Katolička crkva, to podrazumijeva Rimokatoličku crkvu, ali i 23 Istočne katoličke crkve koje su u euharistijskom zajedništvu. Stoga, možemo reći da u Katoličkoj crkvi postoji rimski (zapadni) obred i pet istočnih obreda, što doprinosi jednom posebnom bogatstvu Katoličke crkve“, naglasio je Krnješin.

Kada su u pitanju Ukrajinci u Hercegovini, Krnješinu je poznato da veliki broj vjernika hodočasti u Međugorje, ali o novijim doseljenicima na ovom području, on nema konkretne podatke.

Trenutno ratno stanje u Ukrajini i migracije

„S početkom otvorene agresije Rusije na Ukrajinu krenuo je jedan veliki val izbjeglica prema svim destinacijama u Europi. Naša mala ukrajinska zajednica u BiH, tj. Grokatolička Crkva zajedno s predstavnicima ukrajinskih udruženja, pripremala se za eventualnu pojavu izbjeglica i na prostorima BiH, iako smo pretpostavljali da se neće raditi o nekakvom velikom broju izbjeglica. Zbog ekonomskih i političko-društvenih reperkusija, a koje su u rezultat oružanog sukoba ’90-ih godina, pretpostavljali smo da naša država nije baš atraktivna lokacija za ljude koji bježe od rata“, pojašnjava Krnješin.

Već u prvih par tjedana susreli su se sa pojedinim ukrajinskim izbjeglicama koje su uglavnom koristili BiH kao tranzitnu državu jer je njihov cilj bio Europska unija.

„Između ostalog, osobno sam susreo još par pojedinaca koji su se zadržavali u Banjoj Luci na određeno vrijeme. Tim pojedincima je uglavnom bila potrebna pomoć oko prenoćišta što smo kao zajednica osiguravali. Osim toga, naša zajednica je organizirala i humanitarnu pomoć u okviru Caritasa Grkokatoličkog vikarijata u BiH, ali ona je upućena potrebitim u Ukrajini. O nekakvom brojnijem prisustvu u BiH izbjeglica iz Ukrajine nije mi poznato“, istaknuo je Krnješin.

Za njega, kao i za većinu građana ove države, rat nije apstraktni pojam nego najstrašnije zlo koje može pogoditi jedno društvo.

„Rat uz svoje razaranje donosi mnoga zla. Rat svojim djelovanjem strašno razara društvo koje pogađa i to ne samo u tijeku njegova trajanja nego njegovo djelovanje razara društvo mnogo desetljeća kasnije. Kad rat prestane u društvu ostavlja mnoge žrtve – poginule, ranjene, raseljene, ozlijeđene. I ne samo to, nego i mnogo kasnije, kada tjelesne rane zcijele, ostaju one duševne i duhovne rane cijeloga društva – koje teško mogu zacijeliti. Kad utihne svaki pucanj i svaka ekspolozija i nastane mir, još desetljećima tj. generacijama vode se ratovi, jer odjekuju pucnji i eksplozije u duši društva. To možda najbolje vidimo i u našem bosanskohercegovačkom društvu. Imam osjećaj da još uvijek u BiH odzvanja eho rata“, objasnio je Krnješin za naš portal.

Pravo stanje Ukrajine i Rusije teško tko može shvatiti s našeg područja, naročito jer nam se serviraju neki podaci i propagandne „činjenice“ na osnovu kojih sami donosimo zaključke.

„I pored toga što osobno nešto malo više poznajem povijest ukrajinskog naroda, usuđujem se samo reći da me ovaj rat s obujmom stradanja i razaranja strašno pogodio i ražalostio – kao i većinu mojih sunarodnjaka. Strašna mi je pomisao da danas u modernoj Europi, koja se smatra kolijevkom ljudskih prava i sloboda, koja prednjači u civilizacijskim tekovinama, može da se dogodi ovakav brutalni čin agresije i ovakvo stradanje i razaranje. Još strašnija mi je pomisao da je ova moderna Europa i ovaj moderni svijet nespreman za ovakav vid brutalne agresije i bjesomučno razaranje. Mislio sam da je takvo što u Europi nemoguće, odnosno da takve stvari pripadaju razdoblju Drugog svjetskog rata ili ’90-ima, koje su pogodile i našu BiH“, izjavio je Krnješin.

Kako kaže, strašna mu je spoznaja da ovaj rat na europskom tlu poput lakmus papira ponovo raskopava stare rane i dijeli građane BiH na dva tabora – jedne koji osuđuju agresiju i rat i na druge koji opravdavaju agresiju i rat.

„Mislim da normalan čovjek a tim više vjernik mora osuditi svaki čin rata i svaki čin agresije, čak što više, kao kršćani smo pozvani biti mirotvorci (Mt 5, 9), tj. pomireni s Bogom kroz Isusa Krista pozvani smo da budemo istinski graditelji mira u društvu, a to podrazumijeva da smo širitelji mira i pomirenja, kako u crkvi, tako i u društvu“, rekao je Krnješin.

Kako je to biti nacionalna manjina u BiH?

„Naša ukrajinska zajednica je poprilično integrirana u društvo u kojem živi već preko 130 godina, tako da možemo reći da se uglavnom susrećemo s pozitivnim odnosom prema nama, kako pojedinaca, tako i institucija. Mislim pogotovo na suradnju sa institucijama na lokalnom nivou tj. s općinskim vlastima. Načelno, nailazimo na razumijevanje, a također i na podršku. Istina, mnogo puta potrebe naše zajednice (kako Crkve tako i ukrajinskih udruženja) prevazilaze mogućnosti sredine u kojoj se nalazimo, pa smo prisljeni snalaziti se onako kako to mislim da čine i druge nacionalne manjine“, objasnio je Krnješin.

Kao jedinu razliku navodi podatak da njihova zajednica još o 2014. godine, kada je aneksijom Krima počeo sukob Rusije s Ukrajinom, ne može očekivati pomoć od države Ukrajine.

„Ne možemo očekivati pomoć ni od ukrajinske dijaspore širom svijeta jer njihova pažnja i resursi su okrenuti ukrajinskom narodu u Ukrajini. Što se tiče naše Crkve, to mogu reći da nam je lakše nego udruženjima jer imamo podršku Križevačke biskupije, a za određene projekte imamo mogućnost obraćati se i dobrotvornim crkvenim organizacijama“, pojasnio je Krnješin.

Narodni običaji, hrana i jezik

„Ukrajinski narod ima obilje običaja i vjerojatno mnogi mogu biti zanimljivi. Ono što ja vidim kao nešto posebno, a da je vezano za ukrajinski narod jest možda nekoliko osobina. Ukrajinci su u suštini veoma pobožni, Crkva odnosno vjera igra veoma veliku ulogu u životima pojedinaca. Ukrajinci su također veoma ljubomorni čuvari svoje tradicije, pa recimo danas više nego kod drugih naroda možemo vidjeti prisutnu tradicionalnu ornamentiku narodne nošnje (tradicionalni narodni vezovi) u upotrebi – muškarci, žene i djeca prilikom velikih praznika obavezno oblače tradicionalne vezene košulje, a također se praktikuju i mnogi narodni običaji pogotovo u vrijeme Uskrsa i Božića“, kazao je zadovoljno Krnješin.

Ukrajinci su i narod koji ima veliku sklonost ka muzici i pjesmi – recimo fond ukrajinskih narodnih pjesama broji stotine tisuća pjesama, koje je samo ukrajinski narod iznjedrio.

„Što se tiče naše zajednice koja živi na u BiH, mogu spomenuti nekoliko narodnih običaja koji su i poslije 130 godina još očuvani. Recimo, na ovom podneblju sačuvan je običaj pravljenja određene tradicionalne ukrajinske hrane kao recimo boršč, ukrajinske piroge (varynyky), tertjuhi, holupci. Također, u našem narodu sačuvan je i običaj Svjat večora, tj. u Badnji dan se pravila tradicionalna obiteljska večera sa 12 posnih jela. Naš narod je pogotovo u ruralnim područjima sačuvao i određene narodne običaje: koljaduvanja tj. kada mladi obilaze domove i pjevaju koljadky-narodne božićne pjesme; običaj Malanka ili Ščedrij Večir kada se domaćinima kroz narodne pjesme čestita – (ščedrivka) čestita Nova godina. U vrijeme Uskrsa pripremaju se pisanice i tradicijonalni košyk (košarica) sa hranom i paskom (uskršnji kruh) koji se obavezno osvećuje te blaguje za uskršnji doručak, kada se obitelj okuplja u svojim omovima poslije uskršnjih bogosluženja“, izjavio je Krnješin.

Ljudi s našeg područja nerijetko ne primjećuju razliku između ruskog i ukrajinskog jezika. Ipak, Krnješin kaže da je razlika i te kako uočljiva.

„Razlika između ruskog i ukrajinskog jezika je daleko veća nego što si ljudi ovog podneblja mogu predstaviti. Ukrajinski jezik geografski pripada skupini istočnih slavenskih jezika, ali gledajući na sve aspekte ukrajinskog jezika, on je najbliži bjeloruskom, pa onda poljskom, slovačkom, ruskom. Dosta ima zajedničkih crta i sa južnoslavenskim jezicima. Zato mogu reći da sličnost ukrajinskog jezika s ruskim jezikom je daleko manja nego kada usporedimo sličnost hrvatskog i srpskog jezika“, objasnio je Krnješin.

Diskriminacija u bh. društvu

„Načelno, nikada se nismo osjećali diskriminirano. Ipak, smatram da je bosanskohercegovačko društvo poprilično sklono diskriminisanju, pogotovo poslije 90-ih. Ne mislim na prost narod, jer u većini ljudi su susretljivi i gostoljubivi. Kad govorim o sklonosti diskriminiranju, tad mislim na uređenje društva, jer mi se čini da ono diskriminira većinu građana ove države. Zbog korupcije i ostalih mana u našem društvu, većina stanovnika BiH je dikriminirana jer nema mogućnost da u svojoj voljenoj domovini ostvaruje se i živi dostojanstvenim životom čovjeka. Mnogi ljudi su prisiljeni da zbog egzistencijalnih materijalnih potreba, ali i onih socijalno-društvenih napuste ove prostore te u svijetu traže 'bolji' život. U tom kontekstu, mogu reći da smo jednako diskriminirani kao i većina stanovnika ove države“, rekao je Krnješin.

Kultura i tradicija

Ukrajinci su se integrirali u bosanskohercegovačko društvo, što ne znači da su se i asimilirali. Naime, oni su vjerni čuvari ukrajinskog identiteta u mnogim segmentima. Ukrajinski jezik uglavnom znaju svi Ukrajinci i on se govori u obitelji, crkvi i u ukrajinskim udruženjima koje rade na čuvanju identiteta. U Devetini, selu blizu Laktaša kod Banje Luke, sačuvane su prve ukrajinske kuće pokrivene slamom. One se čuvaju kao dio povijesne baštine.

„Svake godine naša ukrajinska udruženja organiziraju u svojim sredinama određene kulturne manifestacije. Također, naša folklorna udruženja gostuju kako u BiH tako i širom regije tj. u Hrvatskoj i Srbiji, gdje isto tako djeluju lokalna ukrajinska udruženja. Istina, tijekom razdoblja pandemije došlo je do određene stagnacije u takvim aktivnostima, ali evo već iz godine u godinu može se reći da ove aktivnosti postaju sve intezivnije tj. vraćaju se u svoju uobičajenu rutinu“, istaknuo je Krnješin.

Za kraj, Krnješin je prokomentirao i nivo čuvanja svoje tradicije u Bosni i Hercegovini.

„Uvijek se može bolje ali opet, gledajući na našu malu zajednicu i gledajući da već preko 130 godina opstaje na ovim prostorima, mislim da smo kao zajednica uspjeli sačuvati svoj identitet kako nacionalni, tako i onaj vjerski. I jedno i drugo nas motivira da se i dalje trudimo da s jedne strane čuvamo svoj identitet, a s druge strane da s tim našim specifičnim identitetom budemo korisni građani našeg društva te da na taj način zajedno s konstitutivnim narodima i s ostalim nacionalnim manjinama u BiH obogaćujemo i oplemenjujemo ovo naše bosanskohercegovačko društvo“, zaključio je Krnješin.