FOTO  Samo je rodna kuća i kraj duši zemaljski raj

Nema valjda jačeg zova od onog rodne grude. S one zemlje gdje si prvi korak pružio, gdje te djed na koljenima ljuljao. Simptomatičan je i uporan taj zov, prolama se kroz kosti, a što zrelije životno doba, sve se snažnije čuje. Neki ga prigrle, ne otimaju se, odazovu se i prkose zaboravu. Drugi, manje sretniji, negdje u tišini pate i pamte miris ognjišta.

Rodočanin Zoran Ćorić je među sretnijima. Cijeli život je proveo u istom rodnom mjestu, mirovinu zaradio u 'Aluminiju', a obnovio je i rodnu kuću svojih pradjedova, sve svojim rukama, poslije radnih i drugih obaveza.

Danas je to omiljeno okupljalište njegove djece i unučadi. Skupio je u tu riznicu uspomena stotine predmeta. Upitan što mu je u kući pradjedova najdraže, vodi nas do ormarića s uspomenama. Tu čuva očeve dokumente, majčinu čašu iz koje je voljela piti, a preminula je prije 53 godine, cipelice u kojima je kao dječak hodao.

"A ove dvije čaše (op.a. na stalku) su čaše iz kojih smo supruga Slavica i ja pili na bračnom putovanju u Dubrovniku", priča Ćorić. Dodaje da se u njegovo vrijeme na bračna putovanja išlo jedino u Dubrovnik, a rijetko je tko išao negdje drugo. U kući pradjedova ima i domaćeg duhana, to mu je kaže poklon od prijatelja, a od bačvi, koje su mu nekad služile za vino napravio je stolove za goste. Tu su i stare peći, te more predmeta koji odavno nisu u upotrebi, kao i stare fotografije.

"Evo bešike tri u jedan. Možeš ju nositi, dijete ljuljati, a može u njoj i zaspati", priča dalje Ćorić vodeći nas kroz svoj mali obiteljsko - hercegovački muzej pokazujući i sanduk u kojem mu je pokojna majka donijela ruho.

Na stepenicama obiteljsko stablo Ćorića, unazad nekoliko stotina godina do Zorana i njegovih sinova – Frano, Ivan, Ivan, Zoran, Slaven, Dario. Loza će se akobogda nastaviti, a i kuća neće pasti u zaborav, budući da se djeca i unučad, hvali se dedo Zoran, iz kuće pradjedova ne daju istjerati.

Ispred kuće čatrnja i kanta, još jedan hercegovački artikl koji će uskoro biti samo muzejska postavka, roštilj koji baš i neće pasti u zaborav dok je gladnih želudaca, a poviše stola za objedovanje okačeni krtoli. Njih je ovaj vrijedni nagomilavač starina nabavio u Vrapčićima. Zoranova kuća je 84-godišnjakinja.

"Zidano 1938., sačuvano od rušenja 2009. Obnovljeno voljom i ljubavlju prema precima svojim, a na korist budućim generacijima", upisao je Zoran i na ploču, da djeca i gosti ne zaborave. Kafići i restorani ga ne zanimaju, ovdje je našao sebi duši mir, i kaže kad ga nema kod kuće, onda je kod kuće pradjedova. Obje u istom mjestu, obje u srcu. Radosti ga, veselo će, što su i djeca ostala ovdje, zadovoljni su onim što imaju, i tuđina ih ne vuče. Supruga, liječnica će za godinu u mirovinu, pa kuća pradjedova neće biti prazna.