Šagolj i Hebibović o vremenima kada se tekst slao autobusom, a novinarstvo imalo dušu

Raditi bilo koji posao prije pedesetak godina i danas nije isto. Razlike su osobito vidljive u nekim zanimanjima, a možda najviše u novinarstvu. Starije kolege i iskusni novinari nekada su tekstove diktirali telefonom, ili pak slali autobusima do redakcije, a danas se napisano objavi u roku par minuta.

Novinari Ilija Šagolj i Fazlija Hebibović i danas su prilično aktivni. Kada su oni počeli raditi, današnja generacija novinara nije se ni rodila. Za hercegovina.info kažu nam da ni tehnički ni sadržajno novinarstvo danas nije što je nekad bilo.

Novinari se poštivali

Razvojem tehnologije i dolaskom interneta novinarstvo se prilagodilo drugačijem načinu rada, informacije su brže dostupne, a i publika je puno šira. Sada, kada su prisutan Google i društvene mreže izraženost copy-paste članaka je sve veća, a literarna sposobnost novinara degradirana kao i položaj u društvu.

“U moje vrijeme, zapravo do rata, novinarstvo je bilo pravo. Tražila se ozbiljnost, profesionalnost i moralnost. Novinari su se poštovali, bili su cijenjeni u društvu. I, što se tiče mene i moje redakcije, bili smo odlično plaćeni”, rekao je Fazlija Hebibović.

Kako nam je ispričao dugogodišnji novinar Ilija Šagolj, još dok je radio za novinsku agenciju Habenu, sadašnju Fenu, novinari su išli na svaki događaj.

“To je bilo pravo novinarstvo. Problem i jeste danas copy-paste, slabo se ide na događaje, preuzme se vijest te samo se preradi na svoj način”, objašnjava. Dodao je kako su nažalost mnogi portali stranački kao i novine, te zaključio kako je novinarstvo danas u prednosti, ali i u lošoj situaciji.

“Prednost je brzina koju sada imamo, ali nas nitko ne vrednuje”, kazao je. Smatra da su danas tiskani mediji industrija u izumiranju, i završena priča, a portali su budućnost. Jasno je kako se i ova industrija prilagođava društvenim promjenama, prvenstveno su to promjene koje se vide u tehničkom smislu koje su struku dovele do savršenstva.

U razgovoru za hercegovina.info Hebibović i Šagolj prisjetili su se svojih novinarskih početaka, načina rada te su se dotakli generalnih razlika između novinarstva nekada i sada.

“Počeo sam raditi u sarajevskom Oslobođenju 6. lipnja 1973. godine. Prvi “radni” zadatak bio je Pijačni barometar, kasnije sam pratio kriminal, a potom i sport. Za stalnog dopisnika Politike Ekspres, najtiražnijeg lista u Jugoslaviji, primljen sam 25. siječnja 1975. godine. Pratio sam sva događanja u Mostaru i Hercegovini. Bilo je teško svugdje stići, jer tada nisam imao automobil te sam se snalazio na svakakve načine, ali se posao morao uspješno završiti”, prisjetio je Fazlija Hebibović.

Način rada prije napretka tehnologije

“Ulica u kojoj je bila moja obiteljska kuća i u kojoj sam radio, tada nije imala telefone, pa je, na intervenciju Politike, uvedena telefonska linija. Do tada, tekstove sam slao iz Glavne pošte i to iz telefonske govornice. Veze sa Beogradom su se teško dobivale, pa sam, vrlo često, morao okrenuti broj 0 i čekati dvadesetak sekundi, a zatim nastaviti birati traženi broj telefona, kojima sam diktirao vijesti”, kazao je Hebibović za hercegovina.info te nastavio:
“Ostale “sporovozne” tekstove slao sam kuvertom, a nerijetko bih išao na Željezničku stanicu i zamolio neke poznanike da odnesu kuvertu na portirnicu Politike. Kada sam dobio poslovni prostor, stigao je teleks, kojim sam slao tekstove, a 1989. godine dobio sam i faks, što je, u to vrijeme, bila prava revolucija i veliko olakšanje za rad.”

Hebibović je radio u najtiražnijem Jugoslovenskom listu te je izlazilo devet izdanja u 24 sata te zbog toga nikada nije dolazio kući prije ponoći: “Morao sam u ponoć ići u policiju, da vidim da nije bilo teških nesreća ili ubojstava, jer sam, ako ih je bilo, morao odmah javljati u redakciju.”

Ispričao je kako su prije novinari morali pratiti cijele sjednice po nekoliko sati, jer ranije nije bilo izjava prije sjednice, nego su morali biti prisutni do kraja.

“Tehnika je bila skromna. Pisaća mašina, blok i kemijska olovka, diktafoni su stigli dvije-tri godine prije rata.”

Iliju Šagolja smo upitali kako su slali članke u redakciju te koliko je trebalo da napisani tekst dođe do javnosti. Objasnio je kako je jedini način kako bi tekstovi bili brzo objavljeni bilo diktiranje putem telefona, a veće tekstove kao što su kolumne morale su se slati autobusom za Beograd, dok su se fotografije obavezno slale autobusom.

“Radio sam za Večernji list, tada smo diktirali tekst telefonom, a kako bi manje trošili ja bih ih prozvao, a zatim bi oni bi mene nazvali da im izdiktiram tekst. Odeš na autobusku stanicu, pošalješ, njima javiš tamo kada dolazi autobus, obično je to bio onaj najraniji u pet ujutro, oni to preuzmu i objavljuju.”

Brojni benefiti

Kako je objasnio Hebibović prije se rad više cijenio, plaće su bile redovne, a novinari su nagrađivani brojnim stimulansima. Postojale su zadane norme, za dobre tekstove slijedile su nagrade, a tko napiše više od zacrtane norme slijedili su novčani poticaji.

“Svi mi imali smo normu, koju smo morali ispuniti da bi dobili osnovnu plaću. Kod nas je postojao i odličan način stimuliranja, pa je svaki dodatni tekst bio nagrađivan. Treba kazati da je u normi striktno bilo napisano koliko treba biti objavljeno vijesti -informacija, bilješki, osvrta, komentara, reportaža, intervjua. Dakle, ako si radio dobro, prebacio normu, moglo se dogoditi da dobiješ duplu plaću, koja je uvijek bila 13. u mjesecu. Ali, isto tako, ako u mjesecu ne ispuniš normu, plaća se smanjivala za 30 posto”, objasnio je.

Nije bilo pritisaka

“Nikad nije bilo pritisaka na novinare, već se novinari sami prodaju političarima i danas je tako”, rekao je Šagolj. Dodao je kako su nekad novinari bili autoritet, a danas su se prodali. Za uvjete u kojima novinari danas rade su loši, smatra kako su novinari najobespravljenija društvena kasta iako je po njemu ovo najčasnije zanimanje. Kaže kako se danas novinari bore za tuđa prava, a ne mogu se izboriti za svoja.

“Što se tiče lista u kome sam radio, nikad nitko od političara na nas nije utjecao, niti sam ja, a niti druge kolege, išao u komitet ili negdje drugo “po mišljenje”. Tako je bilo u kući Politike, ne znam kako je bilo u drugim novinama.”

Kolegijalnost je kako ističe Hebibović bila na visokoj razini, a odnos redakcije prema novinarima bio je toliko ljudski, da je neshvatljiv iz sadašnje perspektive.
“Ja sam stan dobio čim mi se rodio sin, a oba puta (kad sam dobio i kćerku) iz redakcije je stizala ekipa s poklonima. Djeci su redovno stizali novogodišnji paketi, a kad su malo odrasli, vodio bi ih u Beograd, na svečano uručivanje novogodišnjih paketića. Nikad nisam zvao redakciju i pitao je li mi uplaćeno na mirovinsko ili zdravstveno osiguranje, danas “gazde” o tome ne smiješ ni pitati, jer novinari skoro pa nemaju nikakva prava. Čast izuzecima. I zato je novinarstvo danas, nažalost, palo na jako niske grane”, zaključuje Šagolj.

Kolegijalnost na visokoj razini

Što se tiče kolegijalnosti odnos dopisnika jugoslavenskih listova u Mostaru je bio za primjer, među njima nije bilo konkurencije, a maksimalno se radilo na suradnji.

Ispričao je kako su razmjenjivali informacije te “pokrivali” jedni druge.
“Jednom našem kolegi je, zbog komentara o predsjedniku kluba, bilo zabranjeno izvještavanje s utakmice. Mi smo, u znak solidarnosti, odbili pratiti utakmice, o tome smo obavijestili svoje redakcije i od njih dobili podršku te ih tako natjerali smo da se ispričaju našem kolegi. Braneći kolegu, branili smo profesiju i zato je bilo teško “udariti” na nas dopisnike. Među nama nije bilo ljubomore, nije bilo zavisti, bili smo dobri prijatelji”, rekao je Hebibović.

“Radilo se s ljubavlju, bili smo odani svojim redakcijama, imali smo i veliku odgovornost prema svojim čitateljima. Danas toga, nažalost nema. Među novinare se uvukao nacionalizam, podjele, a loša materijalna situacija dovela je do toga da novinari ne smiju pisati tekstove koji nisu po volji moćnika ili svojih gazda”, zaključio je Hebibović.

“Što se tiče kvalitete članaka nije se ništa promijenilo, samo se način rada izmijenio. I prije je bilo bitno tko će prije plasirati vijest. Tada se samo vijest s terena diktirala telefonski za agenciju”, rekao je Šagolj te dodao kako nema neovisnih novinara, već imamo samo profesionalne i neprofesionalne novinare. “Ovisan si od urednika, on odlučuje što se objavljuje.”