Revolucija koja je jela tuđu djecu

No, mostarski prijepor oko 14. veljače, kada su jedni nosili cvijeće na partizanske spomenike, a drugi bacali ruže u Neretvu, gdje su, nakon hladnokrvne partizanske egzekucije, skončali hercegovački franjevci, otvorio je, evo, mogućnost da se progovori o periodu u kojemu se "u ime naroda" olako posezalo za pogubljenjima, najčešće bez ikakva suda. Ili, pak, slijedom onog glasovita (mariborskog) Brozova naputka sucima da se ne drže zakona kao pijan plota.

Piše: Josip Vričko, Oslobođenje

U našem su prvom susjedstvu okolnosti, zapravo, dramatične; kao (komunistički) egzekutori spominju se, naime, Josip Manolić, ranih devedesetih drugi čovjek Hrvatske, i Tuđmanov šef policije Josip Boljkovac. Slijedom čega je lijevi tisak, reagirajući već i na samu mogućnost podizanja krivične prijave protiv ovih vremešnih bivših (?!) oznaša/udbaša, skovao zanimljivu amnestiju. Ukoliko bi se sudilo, prije svega Manoliću, odaslala bi se politička poruka da su Republiku Hrvatsku osnovali udbaški egzekutori. Zbog viših ciljeva, poručuje se, treba dvojicu Josipa pustiti da odgovaraju samo svojoj nečistoj savjesti.

Po novinama, međutim, uglavnom ne rade pravnici, pa su, jasno, i ovakve labave obrane moguće. Hrvatski je, pak, predsjednik i, evo, česti sarajevski gost Ivo Josipović vrhunski pravnik. Štoviše, prije negoli će se uspeti na Pantovčak, izravno se bavio ratnim zločinom pišući hrvatsku tužbu protiv, sad već, prijateljske Srbije - za genocid.

Taj, dakle, doktor prava, istina, kaže kako zločin prema međunarodnom pravu treba u svakoj državi imati isti tretman. Znači, zločin je zločin, ma tko ga i kada počinio. Isto, veli Josipović Jutarnjem listu, vrijedi za zločine u Drugom svjetskom ratu i neposredno nakon njega... Ali, nakon ovoga pravničkog aksioma, prestaje govoriti Josipović pravnik, pa slušamo Josipovića političara (i socijaldemokrata) koji kaže: ...Pri tome uvijek treba imati jasan povijesni kontekst; uzročnik rata i uzročnik najvećeg broja zločina u Drugom svjetskom ratu bili su nacizam i fašizam sa svojim inačicama, kod nas s ustaštvom i četništvom. Jasno, aktualni nas šef hrvatske države ovim malim vremeplovom podsjeća na notornu povijesnu istinu.

Notorna je, međutim, istina i da je u Hrvatskoj evidentirano 718 lokacija na kojima je 628 masovnih grobnica te 171 pojedinačna. A prema (preliminarnim) tvrdnjama, one kriju 90.000 žrtava. U Sloveniji, koja se dosad najozbiljnije bavila partizanskim zlodjelima, utvrđena je 581 masovna grobnica sa oko 100.000 žrtava. Može li (pitanje bi, zapravo, moralo biti retoričko) povijesni kontekst abolirati one što su po kratkom postupku, uglavnom bez ikakva suda u proljeće 45., a i kasnije, nemilosrdno praznili šaržere?!

U Bosni i Hercegovini još nema točnih podataka o žrtvama pobjedničke vojske - osim što je u posljednje dvije godine u Širokom Brijegu i okolici otkriveno više od stotinu grobnica. Zagrebački je Večernji list prije nekoliko godina objavio izvještaj Aleksandra Rankovića, kojim se drug Leka hvali drugu Titu kako je likvidirano 686.000 protivnika komunizma. No, ozbiljnih istraživanja nije bilo.

Vratimo se stoga u Mostar, jer je baš to, nekoliko desetljeća šutnje, dovelo do toga da jedna mostarska (esdepeova) vijećnica, komentirajući tamošnje prijepore glede 14. veljače, bešćutno reagira na historijski fakt da su franjevci hladnokrvno ubijeni i bačeni u Neretvu. Drugarica je vijećnica povjerila Oslobođenju kako je dojma da taj slučaj krije brojne kontroverze. Valjda po načelu: nema leš(ev)a, nema zločina!

Ili da predsjednik SUBNOR-a BiH Jure Galić relativizira do te mjere da mrtav-hladan kaže kako se u ratu svašta događa, te je (onda) apsurdno očekivati da on ide po planu. Iako je, dakako, ovdje ponajviše riječ o onome što se događalo poslije rata. O, dakle, komunističkoj odmazdi nad ratnim protivnicima, ali i nad onima koji se s tom ideologijom nisu slagali. Slijedom čega je, primjerice, naročito stradala građanska opcija. Pa je onda pogrešno o tim događajima govoriti kao antifašizmu. Jer baš kao što je ovih dana, kada je Karamarko prekinuo hrvatsku šutnju, kazao Adalbert Rebić riječ o socijalističkoj revoluciji najgoreg oblika. Koja je, vidjeli smo, pojela (i) zasad neutvrđeni broj tuđe djece.

A slijedom čega bi baš antifašisti trebali ustati protiv toga povijesnog falsifikata. U nas se, međutim, o komunističkim zločinima usudio progovoriti samo Željko Komšić. Što je, budući mu ured resi Brozov portret u neprirodnoj veličini, bilo gotovo - šokantno. No, poslije šoka - tišina. Zaglušujuća, što se mene tiče!