RENAULT KAO SPOMENIK Priča o Anti Babiću, jednom od prvih poginulih hercegovačkih branitelja

Dušni dan, u narodu znan i kao Mrtvi dan, nekad je i više nego simboličan. Ponekad zna biti i surovo realan. Onakav kakav je bio u osvit Domovinskog rata koji tada taj naziv još nije ponio, ma nije ponio ni ime rata, jer rat koji je u tim trenucima buktio na području Popova i Neuma, nekima nije bio „naš“.

Kobno jutro 1991. godine

U takvim okolnostima nepriznate kiše projektila, živote su izgubila četiri hrvatska branitelja; Ante Babić, pripadnik satnije Gradac, ujedno prva žrtva srpske agresije na području općine Neum, i jedan od prvih poginulih branitelja u Bosni i Hercegovini općenito, te još trojica njemu ratnih kolega iz metkovske 116.-e brigade, Ante Rebac, Ante Kuran i Stipe Buljubašić.

Pokojnog Ante, električara po zanimanju, suborci i prijatelji se i danas rado sjećaju kao neustrašiva i vrijedna mladića, koji je i u miru i ratu išao prvi. Krenuo je prvi i tog kobnog jutra, 2. studenog žalosne 1991.godine.

Adrenalin i domoljublje

Kronologija pogibije ova četiri junaka krenula je sa zadatkom obilaska šprenga kojeg su branitelji (o kojima se također tek odnedavno govori nešto više) u Čepikućama postavili za zaustavljanje agresora. Ante se kolegama koji su pristizali u legendarnom Renaultu četvorci pridružio u neumskom Gracu.

Nije morao poći, ali ga nitko nije mogao zaustaviti sve i da je pokušao. Adrenalin i domoljublje, kako u njemu, tako i u Repcu, Kuranu i Buljubašiću. Rekli bi Dire Straits-i, brothers in arms.

Možemo i zamisliti atmosferu u malom francuskom automobilu, možemo i zamisliti četvoricu prijatelja, slabo naoružanih divova u maskirnim uniformama, kako se ponosno vraćaju sa zadatka u Čepikućama u Dubrovačkom primorju. Možda su pred sobom imali slobodno poslijepodne, možda su bili gladni, možda su željeli obići svoje. Možda su htjeli što prije nazad kako bi bez svijeća (zlokobno) izgovorili koju molitvu na grobovima najmilijih. Ipak je bio Dušni dan.

Mađutim, negdje u blizini sela Drijen, ratom izmučenog sela u neumskoj općini, poglede prema Domu im je zapriječio maslinasto - sivi lim kojim je dominirala crvena zvijezda petokraka. Stvorio se niotkud, prisjećaju se i danas živi očevici. Kao da ih je čitavo vrijeme čekao i onda se sablasno uzdignuo…

Radilo se o trenucima u kojima su tri Anta i jedan Stipe bili nemoćni. Uzalud adrenalin, uzalud domoljublje, uzalud molitve, uzalud ponos…sve uzalud.

Neprijateljski zrakoplov ih je pokosio oštro i brzo poput kose što ljeti u trenutku sasječe suhu travu, ljetinu. Možda su i njih trojica, Ante Babić sigurno, na desetine puta tako parali sasušene izdanke zemlje, možda i samo koji mjesec prije… ne sluteći da će i njega i njih tako uskoro, mlade izdanke, ne suhe nego svježe i željne dokazivanja, pokositi sijač smrti. Ne kao ljetinu, nego kao nikad izniknuto sjeme, ali sjeme nad kojim će rasti budućnost. Nažalost, ne njihova.

Uništeni Renault 4 kao spomenik

Trideset i dvije godine kasnije, na mjestu stradanja stoji spomenik. Ovih dana ga, kao i njihove grobove, osvjetljavaju lampioni, a ukrašava cvijeće. O hrabroj se četvorci kaže po koje slovo, jedna je i ulica u Neumu ponijela ime Ante Babića, a onda muk. Do iduće godine. I tako već trideset dva puta. Tako to valjda bude sa svakom smrti. Lakše je kad se ne priča puno.

Međutim, postoji netko tko galami tišinom. Korozijom. Sjećate se malog francuskog četverosjeda, onog što mu je mjenjač uz volan? Sjećate se malog Renaulta koji se našao na ciljniku limene ptice? Eno ga i sad tamo. Šupalj, „iščokan“, rekli bi kolokvijalno, od gelera i zaborava. Tužan, ali ne šuti. Podsjeća svaki put kad se tuda prođe, možda više od spomenika… iako ga je netko izgurao pod cestu 300njak metara od mjesta pogibije. Da ne smeta prometu.

Milenko Obradović, poznatiji kao Drug, inače zapovjednik 3.bojne HVO-a „Knez Domagoj“, danas pukovnik po činu, jednako kao ostali Babićevi suborci, ali i mladi iz sela Gradac, Babićeva sela, mladi kojima je pokojni Ante uzor, ne mogu zaboraviti. Upravo nam je zbog toga Drug poslao fotografije koje imate priliku vidjeti.

I, dok ih gledate, sjetite se osječkog fiće. Eno ga i danas ponosno stoji, kao da je jučer danas, kao da te zarobi u momentu i natjera da shvatiš što je bilo. Zar i reno' s Drijena ne bi mogao pričati istu priču naraštajima koji dolaze? Onako ranjen sa svake strane. Znate, ako svi ljudski jezici zašute, on neće. On ne mora ni govoriti.

Stoga, neka ovaj tekst povodom obljetnice bude i poziv nadležnima da ovu vrijednu uspomenu rata postave na neko bolje mjesto, ili neka ostane ondje, ali dajte mu počast koju zaslužuje. Ovo je, dragi naši pravi spomenik. Ovaj mali Francuz nosio je junake, i on ih je zadnji zagrlio, kad ih već nije mogao zaštititi. Pa ako smo propustili njih skloniti, sklonite makar njega od daljnjeg propadanja.

Odat ćete time počast i Anti Babiću, Anti Repcu, Anti Kuranu i Stipi Buljubašiću. Svima koji su svoje živote položili na Mrtvi dan 1991.-e i svaki drugi mrtvi dan Domovinskog rata.