Probudi me, ovo je neki ružan san!

Do tada, ravnopravnost je samo priča za prodavanje magle, koju možemo objesiti mačku o rep.

Autor: Boris Čerkuč/dnevno.ba

Neki dan je glavni sindikalist među mostarskim vatrogascima, izluđen konstantnim ignoriranjem tog svetog poziva od strane vlastodržaca, kazao da se život u gradu sveo na formu prvobitne zajednice. Nažalost, nemam puno argumenata da mu proturječim. Plemenske vođe podijelile su plijen, raskomadalo se i ono malo nade da ćemo se sutra svi skupa podići iz pepela i odavno nas drže u šahu. Taman kad se ponadaš da ima prostora za još jedan potez, oni izvuku „ratne". Već odavno je Mostar zapeo u onom stihu pjesme Zabranjenog pušenja „Hadžije su sebi podijelili rejone, djecu evakuišu avionima..", s tim da su im se djeca , kao i uža i lojalna šira rodbina, nakon avionskih letova i zujanja po inozemnim fakultetima kružno vraćaju i pikiraju direktno na dobro plaćene pozicije o našem, javnom trošku. U slučaju da zagusti, opet su tu stanovi i kuće na skorom području Europske Unije, pa me ponekad kroz suze zna i nasmijati konstantna potreba takvih da me „pilaju" klasičnim, napamet naučenim floskulama o ugroženosti i institucionalnoj neravnopravnosti.

Ono što je vrhunski paradoks Bosne i Hercegovine je da su ovdje svi takvi zapravo ugroženi. I hrvatski i bošnjački i srpski političari & svita oko njih, čim nađu shodno, labrnjaju o ugroženosti, konstantno šire strah, a da pritom, nijedan od njih, ne samo da nije u životnoj ili egzistencijalnoj opasnosti, nego žive k'o bubreg u loju. I oni i obitelji im, plove uzburkanim vodama Bosne i Hercegovine u velikim cruiserima, valove i ne osjećaju. Čak ti njihovi cruiseri zapravo prave najveće valove, dok ostali plivaju u ledenoj vodi kako znaju i umiju. Plaće, naknade, paušali, topli obroci, službeni i neslužbeni automobili, telefoni, doplate, regresi, plaćeni odmori...sve navedeno slijeva im se u džep, ali nema hvala - nego „Mi smo ugroženi", a nakon ugroženosti se automatski spominje borba za „naša zajednička prava". Kakvi borci, takva su nam i prava, naravno. I dok se oni sunčaju na palubi, raja se davi, grca, stenje. Šuti i plivaj! K'o prestane - nestane!

Ne poričem da su Hrvati ostali kratkih rukava kad se dijelila torta, ali kad se držao nož i kad se rezalo za stolom su sjedili i naši. I to isti ovi „naši" ili njima veoma slični, a koji danas kukaju i koji su prvi međ' ugroženima. Zar nisu? Godine „klimoglave" politike i poštovanja tuđe pameti, od one zagrebačke pa do briselske, nisu stigle u vidu očekivane nagrade, a kad se onomad pravila Federacija BiH isto tako se klimoglavo pristajalo na sve i svašta. Za kratkoročne nagrade i nagradice potpisivali su sve. Oprostite, ali zar nije tako? U međuvremenu se za fotelju prodavala i rođena majka, pa kako neće i tamo neka institucionalna pozicija Hrvata, a nažalost, ista ta institucionalna pozicija se vadi samo onda kada zagusti oko podjele fotelja. Kad nema dovoljno fotelja za pod guzicu naših političara, koji godinama pepaju k'o ping-pong loptica od funkcije do funkcije, onda smo svi mi najednom, kuku i jao, ugroženi! Čim se zasjedne u planirani broj fotelja, nitko ni tuc ni muc o ugroženom narodu. Do iduće prilike. Kad hadžije podijele rejone, i kad se vječno gladne oči političke bagre namire, sve se u nas smiri. I onda to traje do narednog izbornog ciklusa.

I to je ta prvobitna zajednica o kojoj govore vatrogasci. U toj prvobitnoj zajednici vatrogasci nikome ne trebaju dok se negdje nešto ne zapali, dok nesreća ne pozove. A nesreća u nas samo sirotinju i hvata! Stoga, političare to ne zanima. Ne zanima ih funkcioniranje društva, ne zanima ih ništa izvan ograde njihovih kuća i nadzornih kamera, osim ako nije u pitanju prodaja još kakvog javnog poduzeća. Ne zanimaju ih ni vrtići, imaju oni privatne dadilje, ne zanimaju ih ni pučke kuhinje, imaju oni svoje omiljene restorane i svoje vlastite kuharice, ne zanimaju ih ni ceste, jer oni ne popravljaju svoja auta, njih popravljamo mi. Ne zanima ih ni to što mostarska bolnica, ona ugledna zgrada na Bijelom brijegu, šalje pacijente da o svom trošku kupuju čak i banalnosti poput zavoja, jer oni će se liječiti u Zagrebu, ako ne i dalje. Ne zanimaju ih prosvjetari, jer njihovi se školuju vani, Sveučilište im je prčija za upošljavanje podobnih koje nisu stigli uhljebiti po Federaciji i državnim institucijama. Živo ih se jebe funkcionira li naše „društvo znanja" i kakve su nam moralne vertikale, jer što manje znanja i morala, njima bolje. Njihov veliki cruiser takve stvari koristi kao pogonsko gorivo.

Zapravo, da vam kažem iskreno, jedina i prava ravnopravnost Hrvata u BiH bit će onoga dana kada svi Hrvati u BiH budu imali iste uvjete za zapošljavanja po javnim poduzećima i u javnim institucijama. Onoga dana kada ćemo svi moći, bez straha da je mjesto već rezervirano za guzonjinog sina, snaju, zeta ili šćer, predati svoju diplomu na natječaj i imati barem neku nadu u svjetliju budućnost. Bit ćemo zaista ravnopravni onoga dana kada ćemo svi imati istu šansu, kada će nas cijeniti prema znanju i sposobnosti, a ne prema podobnosti. Jer, ako do sada niste skužili, postoje u ovoj državi Hrvati i hrvati, Bošnjaci i bošnjaci, Srbi i srbi. Dok se svi ne budemo pisali velikim slovom ništa od ovoga! Do tada, ravnopravnost je samo priča za prodavanje magle, koju možemo objesiti mačku o rep. A kakvi nas političari vode, uskoro će sve poslove gdje se dijeli bilo kakva plaća držati samo oni i njihovi. Jer, bilo kakvog posla sve je manje, a plaćenog posla uzalud je tražiti - sve su upropastili, sve su doveli do apsurda. Sve manje je posla, sve manje je nade. I konstantno nas, pritom,drže u devedeset i drugoj, a sada je, da napomenem - dvijetisućetrinaesta! Halo!?

Država u kojoj su vatrogasci lijevo smetalo, a visoko školstvo svedeno na razinu piljare, nije ništa drugo nego prvobitna zajednica. Hrvatska prvobitna zajednica i slični njoj. Stranka državne anarhije, Savez nezasitih silnih demokrata, Stranka za bolniju budućnost, Socijalderikoška partija..nastavite niz!

Zabranjeno Pušenje u svojoj legendarnoj pjesmi „Kanjoj Drine", objavljenoj 1989. godine, osim gore navedenog stiha, imala je i znakovite stihove „Živimo u plemenima k'o Apaši" i „Ja se osjećam nezgodno kao zebra na Brionima". I dok je prvi svima manje - više jasan, da završim sa Zebrom i Brionima. Neki dan sretnem prijatelja koji nije dobio plaću godinu dana, ostali mu „kratki" i doprinose i na kraju mu dali otkaz. Direktor - zna se! Otišao na novu funkciju, radnici na ulicu. Nema šanse za novi posao. I nije ni zadnji ni jedini. Sve nas je više. A mene nekako sramota. U zemlju da propadnem. Gledam sve više mojih vršnjaka, kucaju na vrata četrdesetih, izgubljeni, ostavljeni, ispljunuti ili popišani na putu u „svjetliju budućnost i demokraciju". Imam posao i nekako me stid, osjećam se nezgodno. Priznajem, stegne me u grlu i, iako ne bih trebao, osjećam se krivim.

Problem „hadžija" i leži u tome da oni osjećaj krivice uopće nemaju. Oni se ne osjećaju nezgodno. Iako smo im stalno u ustima (Mi Hrvati, Hrvatski narod, Hrvatsko biračko tijelo, la, la, la...), oni nemaju ni trunke stida. Živo im se jebe što mladež postaje starež bez dana radnog staža, što radno sposobni gnjile po gradovima. Ne mare za našu kolektivnu budućnost. Grade dvorce i zamkove. Oni ne propadaju u zemlju zbog nas. Oni mogu samo iz zemlje. Zapravo, oni odavno imaju Plan B. A mi?