PRIPRAVA ZA BLAGDANE Ovo su najljepši božićni običaji u Hercegovini

U Hercegovini pripreme za Božić oduvijek su započinjale došašćem, vremenom posvećenim duhovnom pripremanju i unutarnjem obnavljanju. U mnogim dijelovima, svojevrsni „start“ ovog vremena je blagdan Svete Katarine koji se obilježava 25. studenog. S početkom došašća, zajednica se okuplja na ranojutarnjim misama zornicama, prakticira pokoru, post i posvećuje se duhovnom pripravljanju kako bi s radošću dočekala ovaj veličanstveni blagdan. Evo i nekih najljepših Božićnih običaja na ovom prostoru.

Sijanje božićne pšenice

Svake godine, 13. prosinca obilježavamo blagdan svete Lucije. Ovaj dan posebno je važan zbog običaja sijanja pšenice, geste koja simbolizira plodnost, obilje, ali i svjetlost koju donosi ova svetica. Prema narodnom vjerovanju, izgled iznikle pšenice može predstavljati neku vrstu predviđanja kakva će biti žetva u idućoj godini. Ako je pšenica bujna, gusta i zelena, to bi moglo simbolizirati obilje i uspješnu žetvu u idućoj godini. S druge strane, rijetka, slaba ili blijeda pšenica može upućivati na lošiju žetvu.

 
„Nekada davno, na svetkovinu Bezgrešnog Začeća Blažene Djevice Marije, svaka obitelj na ovom prostoru pripremala bi posude u koje bi stavljali pšenicu, a potom i trostruku svijeću koja simbolizira Presveto Trojstvo“, kazao je za Hercegovina.info fra Ivan Boras.

Badnji dan

Badnji dan svoje ime dobio je po komadu drveta koje se loži dan uoči Božića, a zove se badnjak. On je istovremeno i završni dan priprave za Božić, obilježen predanošću i iščekivanjem ovog posebnog blagdana.
 
Kad je riječ o tradiciji, ovako je to izgledalo nekada, međutim važno je naglasiti da mnoge hercegovačke obitelji s ponosom čuvaju taj običaj i danas.
 
„Od davnina pa evo sve do danas, glava obitelji ili neki od starijih muških članova preuzimali su poseban zadatak - odlazak u šumu kako bi odabrali drvo za badnjak. Rijetko kad bi išli sami, većinom bi okupili i mušku djecu. Međutim, taj odlazak u šumu bio je nešto više od običnog odabira drveta; bio je to trenutak prijenosa obiteljske baštine i učenja, priprema mladih generacija da jednog dana samostalno biraju drvo za badnjak. Kada bi se vratili iz šume, donosili bi sa sobom tri odabrana badnjaka. Navečer, kada bi napokon došlo vrijeme unošenja, svi muškarci u obitelji okupljali bi se kako bi zajedno prenijeli drva u dom. Na samom ulazu u kuću, onaj koji je nosio badnjak izgovarao bi riječi: „Hvaljen Isus, na dobro vam došla Badnja večer.“ Ostali članovi obitelji odazivali bi mu se s toplim odgovorom: „I s tobom Bog dao zajedno.“ Domaćica bi potom blagoslovljenom vodom poškropila sve prisutne“. Također, nekim obiteljima nakon škropljenja, badnjake bi se posipalo i pšenicom uz rečenicu: „Koliko zrna ove pšenice, toliko svima vama Božjeg blagoslova“, kazao je fra Ivan.

 
Potom slijedi molitva. Kako nam je fra Ivan otkrio, danas, jednako kao i nekoć moli se uobičajena, zajednička večernja molitva, ali se većinom dodaje i po sedam Očenaša, Zdravo Marija i Slava Ocu na čast sedam radosti Blažene Djevice Marije, kao i pet Očenaša na čast pet rana Isusovih. U nekim obiteljima i danas se moli klečeći na koljenima s raširenim rukama. Nakon svega ovoga slijedi zajednička večera i druženje.

Obilje okusa na posnoj trpezi

U prošlosti je, prema crkvenim pravilima, na Badnjak bio propisan strogi post i nemrs, no s vremenom su se ta pravila promijenila. Danas više nije obvezno poštivati takav post i dopušteno je konzumirati meso te nema stroge zabrane posta. Službeni crkveni zakonik ne navodi dane došašća, uključujući Badnji dan, kao izričite pokorničke dane. To znači da Badnji dan nije određen kao dan u kojem bi post bio obvezan prema crkvenim propisima. Međutim, na prostoru Hercegovine većina obitelji održava strogi post i nemrs.
 
„U mojoj obitelji večera se sastoji od posne, ali itekako bogate trpeze. Na jelovniku su uglavnom riba i neka salata, najčešće ona od krumpira. Već godinama unazad kao glavno jelo poslužujemo bakalar. No, u nedostatku bakalara, tu su i druge preukusne opcije poput sardina, pastrve, orade, brancina, šarana i sličnih ribljih delicija. U našem domu najčešće biramo bakalar „na bijelo“, mada ga neki od naših susjeda preferiraju pripremati kao namaz ili ga kuhaju na lešo, sve ovisi kako tko voli“, ispričala nam je Barbara Mandić iz Gabela Polja.  

Polnoćka

Polnoćka predstavlja svečano misno slavlje koje označava početak Božića. Održava se noću, najčešće u ponoć ili u večernjim satima Badnjaka kako bi se proslavilo rođenje Isusa Krista. Crkve na polnoćke okupe brojne obitelji, posebno one s djecom. Općenito govoreći, tijekom polnoćke okupi se više vjernika nego na nedjeljnim misama, a obično se misa prenosi putem medija poput televizije i radija. Nakon mise, vjernici si čestitaju Božić, a kako nam je fra Ivan rekao, u prošlosti su momci poklanjali jabuke djevojkama.

Božić

Na božićno jutro svi se ukućani uglavnom ustaju ranije, djeca posebice jer se vesele darovima koji ih čekaju ispod okićenog bora. Kako smo doznali iz razgovora s fra Ivanom, zajednički se moli jutarnja molitva a poslije molitve se odlazi susjedima kako bi se čestitao Božić. Domaćin bi nosio bocu rakije, a djeci su se davale tradicionalne hercegovačke slastice, ćupter, suhe smokve, orasi i bademi. Taj običaj zadržao se danas u većini mjesta u Hercegovini.

 
„Dolazeći u nečiju kuću uslijedio bi srdačan pozdrav domaćina, koji sa osmijehom izgovara riječi: „Hvaljen Isus“. Slijedi ljubazna dobrodošlica, a zatim domaćin nastavlja s toplim željama: „Na dobro vam došao Božić i sveto porođenje Isusovo“. Prisutni, odgovarajući na tu blagonaklonost, uzvraćaju s riječima: „I s tobom Bog da zajedno“, opisao je fra Ivan.
 
Nekada davno, na Hardomilju pored Ljubuškog, Božić obilježavan na jedinstven način - s tri uzastopne svete mise. Na svakoj od njih pjevala se tradicionalna pjesma „U sve vrijeme godišta“. Zanimljivo je napomenuti da je samo na trećoj misi, uz svečano pjevanje, bila održana i propovijed. Svi odrasli mještani bili su dužni slušati sve tri mise koje su se slavile u maloj kapelici na groblju.
 
„Nakon mise rodbina bi se okupljala i sjedila ispred groblja, a svaka obitelj je sa sobom nosila bocu rakije i nazdravljala čestitajući. Za mezu su jeli suhe smokve, ćupter, i orašaste plodove. Zanimljivo je za napomenuti da su nove mladenke koje su se vjenčale pred došašće dijelile tu mezu. Mladi su igrali kolo, dobacivali se grotuljama, vijencima na kojima su bili nanizani orasi, smokve, lješnjaci i jabuke. Oni stariji bi pjevali gangu“, kazao je.  
 
Za razliku od nekih drugih mjesta u blizini, u Radišićima pored Ljubuškog, božićna sveta misa služi se na groblju Krvnica već desetljećima unazad. „Otkako pamtim, svi se tradicionalno okupljamo nakon svete mise. Žene donose suhe kolače koje su vrijedno pripremale proteklih dana, dok muškarci ne zaboravljaju ponijeti po neku žesticu kako bismo svi zajedno nazdravili. Okupljamo se, dijelimo priče, a nerijetko se i ponesemo pjesmom. Posebno me dira činjenica da je božićna misa na groblju, to mi daje neku posebnu čar. Iskreno, nema ništa ljepše od ovog zajedničkog okupljanja, gdje svjetlost Božića obasjava naša srca i povezuje nas“, ispričala nam je Radišćanka Martina Bunoza.
 
Nakon mise slijedi svečani obiteljski ručak. Priprema se bogata trpeza, bolja nego običnim danima, a jelovnik uključuje voće, povrće, meso, razne pečenke, kruh, hladetinu, peciva i brojna druga jela.
 
 „Uz ručak palimo tri svijeće, a nakon ručka ih najstariji član obitelji gasi kriškom kruha zamočenom u crno vino, izgovarajući riječi: „Svijećo, ja tebe kruhom i vinom, a Bog nas svojom milošću. U ime Oca i Sina i Duha Svetoga. To činimo iz tradicije, jer se nekoć davno vjerovalo da će bolesni na želucu i grlu ozdraviti ako pojedu tu krišku kruha“, opisala nam je svoj obiteljski običaj Studenčanka Ivana Barišić.

Sveti Stjepan

Na drugi dan Božića slavi se sv. Stjepan. Oni koji mogu otići na svetu misu, idu. Nakon mise jednako kao i na Božić, je pučko veselje, a potom se odlazi na ručak u domaćina. Baš kao i nekoć, to se i danas zove „svraćanje“. Uobičajeno je da žene, zajedno sa svojim obiteljima, posjećuju svoju rodnu kuću kako bi zajedno uživali u ručku kod roditelja.
 
„Čak i danas, tradicija obuhvaća obilazak kuća tijekom božićnih dana, a iznad svega važno je napomenuti da se u ovom periodu ljudi koji su tijekom godine bili zavađeni, mire“, zaključio je naš razgovor fra Ivan Boras.