POVRATAK S 'PRIJATELJEM' NA ČETIRI KOTAČA Nakon 25 godina iz Kanade se vratio s Yugom 45

Dejan Jokanović je kao 10-godišnjak, s obitelji otišao u Kanadu. Tamo se školovao, osnovao obitelj, a veza s našim prostorima bio je Yugo 45 koji je kupio s 18 godina. Iako rođeni Sarajlija, korijene vuče iz trebinjskog sela Trebijove. Nakon 25 godina života i rada u Kanadi, pobijedila je želja za povratkom u Hercegovinu.

“Kao dječak od nepunih deset godina sa roditeljima i sestrom sam otišao u Kanadu, tamo smo proveli 25 godina. Redovno smo dolazili u svoju Hercegovinu, u svoje selo Trebijove, voljeli tu biti preko ljeta i uvijek je postojala ta želja da živim ovdje. Milosti Božjom 2020. godine, poslije dugih planova, ukazala nam se prilika da se vratimo i to je nešto najljepše što smo mogli uraditi u svom životu, živjeti u ovom gradu. Uistinu nam je prelijepo i ništa u svom životu ne bi promijenili”.

Te 2020. godine, kada je čvrsto odlučio vratiti se u djedovinu, spakirao je emocije, iskustva i stvari među kojima je nezaobilazan bio jedan Yugo 45, ‘’prijatelj’’ na četiri kotača koji mu je u dalekoj Kanadi bio spona s podnebljem i narodom kojem pripada.

“Privlačili su me u djetinjstvu ti stari automobili, stric je na selu imao Fiću 850. Uvijek neka asocijacija sa Zastavom i bukvalno sam tragao u Americi za nekim "Yugićem". Naiđem na E bay-u ovog Jugu koji je bio prešao nepunih 12 tisuća kilometara, vlasnica je bila starija žena, držala ga je u zagrijanoj garaži, na njemu je sve originalno, nije bilo potrebe ni za kakvom restauracijom. Jedino što je na njemu promijenjeno su gume i akumulator. Yugo 45A dolazi iz Engleske 2005. godine. Četrdesetak je takvih možda bilo registrirano u Engleskoj, naravno, volan je na desnoj strani. Kada smo odlučili vratiti se, i naš "prijatelj" je morao doći s nama i tako je on žitelj grada Trebinja od rujna 2020. godine”.

Život u Kanadi?

“Život u Kanadi je vrlo drugačiji od života u Trebinju, inače života na ovim prostorima, posebno u Trebinju. U Kanadi smo ustajali u 6 ujutro, sina Božidara smo vozili do vrtića 45 minuta, on bi ostajao u vrtiću od 7:15 do 18 uvečer. Dijete je u tom vrtiću bilo od 11 do 12 sati, te odgojiteljice su bile kao njegova majka. Božidar je više vremena provodio u vrtiću nego s nama. Ja bih na posao u srednju školu stizao oko 8 i radio bih do 15:30 otprilike. Nakon toga bih išao u agenciju i sastajao se s klijentima i to sve bi trajalo do 21 sat, a nikad nisam bio kući uvečer prije 21:30, a često se događalo da to bude i tek u 23 sata. Bukvalno sam dnevno, kada su radni dani u pitanju, sa svojim djetetom provodio 45 minuta, i to u automobilu do vrtića. Imao sam jedino slobodnu nedjelju. Bili smo bukvalno programirani i što je tu bio smisao?!

Prelijepo se zarađivalo, imali smo i novog džipa, gliser i vikendicu i sve mogućnosti ovog svijeta, tko god je nešto poželio, to je imao i mogao je imati. Međutim, veliki problem je što se nije imalo vremena, pa bi sve te ‘’spravice’’ koje smo kupovali stajale neiskorištene i jednostavno čovjek na zapadu nauči da je najbitnije vrijeme, u stvari nešto što tamo skoro nitko nema. Nikada neću zaboraviti rečenicu sina Božidara koji je tada imao tri godine a u kojoj me je pitao moram li opet ići na taj posao. Jednostavno, blagoslivljam tu zemlju Kanadu, volim je neizmjerno međutim ja se jednostavno nisam uklopio s tim stilom života i htio sam da mi fokus ne bude novčano stanje u obitelji, već obitelj. Zapadnjaci pretežno žive da bi radili, njima je u životu sve rad, uspjeh, promocija na poslu, da imaju neku titulu, da su direktori, menadžeri, a mi s ovih prostora radimo da živimo, to je ta razlika”, kaže Dejan za Hercegovina.info.

Dejan je u Kanadi stekao zvanje profesora francuskog jezika, a završio je i Fakultet političkih znanosti, dok je stao na pola puta do stjecanja zvanja diplomiranog teologa. Radio je kao profesor u srednjoj školi, a otvorio je i agenciju za nekretnine. Povratkom u Trebinje, otvorivši agenciju za nekretnine, nastavio se baviti ovim poslom. Kaže da je prezadovoljan životom u Trebinju.

“Jedan prelijep osjećaj, prije petnaestak dana smo bili u Kanadi na jednoj svadbi i nešto najljepše što se dogodilo na tom putovanju, osim toga što smo vidjeli porodicu i prijatelje, je što sam se u Kanadi, u kojoj sam proveo većinu svog života, osjećao kao turist. Uistinu smo prezadovoljni s tvrtkom, sa životom i svime, već četiri godine u ovom sunčanom i prelijepom gradu”.

Dejan za kraj kaže da ne može zamisliti da ponovo živi u Kanadi i ističe da je sve veći broj onih koji će se, vođeni jakom nostalgijom i ljubavlju prema rodnom kraju, vratiti na ove prostore.