Po(r)uke iz „tamnog vilajeta“

Povjesničari će se još dugo baviti značenjem toga datuma za samu BiH i posljedične odnose unutar BiH, jučer, danas i sutra. Možemo samo spekulirati 'što bi bilo-kad bi bilo' – recimo da su Hrvati iz BiH bili manje lojalni tadašnjem hrvatskom političkom vodstvu iz Zagreba i Sarajeva i strukturama katoličke Crkve u Hrvata. Bi li se uopće dogodio onako strašan rat da su Hrvati ostali pri svom prijedlogu referendumskog pitanja, definiranom na Središnjem odboru HDZ-a u Livnu, poznatom kao „LIVANJSKO PITANJE“?

Iako ni Srbi iz BiH nisu vodili samostalnu politiku, možda su Hrvati, svrstavajući se na jednu stranu, možemo ju nazvati „građanskom“ ili (veliko)bošnjačkom, propustili prigodu prije velikih sukoba, nametnuti se kao odlučujući faktor mirne Bosne i sigurne Hercegovine. Ipak, većini koja je zagovarala referendum o neovisnosti, bijaše važnije izdvajanje iz kandži Jugoslavije, nego trajno definiranje novih temelja buduće stabilne BiH. Zbog nužnosti bijega iz prošlosti Hrvati su samo jednim okom p(r)ogledali u vlastitu nedefiniranu, maglovitu, upitnu budućnost u BiH. Aktualnost „livanjskog pitanja“ Svi koji su „graknuli“ tada protiv Ante Valente, Ivana Aralice i drugih koji su se samo usudili predložiti tzv. „humana preseljenja“, mogli bi i trebali bi se zapitati danas, dvadeset godina nakon referenduma, nakon desetke i stotine tisuća pobijenih, ranjenih, raseljenih, nakon sedam-osam godina daytonskog mira, i uoči budućeg popisa pučanstva koji će se provesti 2013. temeljem Zakona o popisu stanovništva/pučanstva koji je u proceduri ili je već definiran – jesu li sve te žrtve morale biti ugrađene u cijenu opstanka ove i ovakve Bosne i Hercegovine. Ili je trebalo i onda „stotinu puta mjeriti“ (uvažavajući prijedloge i volju sva tri konstitutivna naroda i svih građana) prije nego „presjeku“. Koliko naivni bijahu svi oni koji ludog psihijatra Karadžića i njegove otvorene prijetnje izgovorene početkom '91. u parlamentu Skupštine BiH („Ovo je put na koji vi hoćete da izvedete Bosnu i Hercegovinu ista ona autostrada pakla i stradanja kojom su pošli Slovenija i Hrvatska. Nemojte da mislite da nećete odvesti Bosnu i Hercegovinu u pakao, a muslimanski narod možda u nestanak, jer muslimanski narod ne može da se odbrani ako bude rata ovdje…”), nisu shvaćali ozbiljnije? Koliko neinformirani bijahu svi koji su vjerovali da će sve pobune ostati samo „čarke“, da, ako rata i bude, oni mogu ostati mirni otok za sebe? Koliko političke nezrelosti i nedoraslosti kod onih koji su mislili da im izborni legitimitet osigurava i moć upravljanja životima onih koji ih izabraše.

A trebalo je jednostavno, jučer i danas i sutra, u složenim odnosima kakvi su u BiH od kad ona postoji kao zajednica triju naroda, uvažavati drugoga i drugačijega, izbjegavajući, u igri dva-na-jednoga, ignoriranje volje sad jednoga sad drugoga cijelog naroda. Što se radi i danas. Samo su uloge i ulozi drugačiji. Nitko danas ne može tvrditi da i Srbi ne bi drugačije postupili da se uvažio prijedlog Hrvata iz BiH (kojeg su najozbiljnije razmatrali i skoro prihavtili i u Zagrebu!) kojim bi se ostavila otvorena vrata za demokratsko preuređenje BiH, s jasno definiranim prijedlozima međunacionalnog kompromisom postignutog koncenzusa. Tko može tvrditi da se i tada ne bi našao neki utjecajni, politički korektan Srbin koji bi konstatirao kao N. Špirić, aktualni ministar financija u Vijeću ministara BiH, danas: „Hrvati su stoga u situaciji ili da prilike zaoštre kako bi skrenuli pozornost na svoj loš položaj, ili da se predaju i 'iscure' iz BiH“.

Uostalom, ne bi li Bošnjaci, vrlo vjerojatno, dugoročno najviše profitirali da su referendum organizirali i sproveli bez fige u džepu spram Hrvata i s više sluha za srpske zahtjeve ili otvorenosti za srpske strahove nakon što je rahmetli Ćelo (svejedno koji) ubio srpskog svata Gardanovića usred Sarajeva. Svjestan da ovakvim pristupom bližoj povijesti dodajem sol na ranu bosanskih integralista (kojih dakako ima i među Hrvatima, navlastito među „velikohrvatima“), u biti još jedanput hoću podvući: dok se ne usuglasimo o krivim koracima u prošlosti, nikad nećemo naći zajednički put u budućnost. Logično mi je da „livanjsko pitanje“ jednostrano promatra i ocjenjuje dr. S. Čekić: „ Na sastanku Središnjeg odbora HDZ BiH u Livnu, 9. veljače 1992. 'gotovo jednoglasno' je zaključeno da je 'preformulirano referendumsko pitanje uvjet za izlazak članova i simpatizera HDZ na glasališta'. Livanjsko pitanje u odnosu na Odluku o referendumu Skupštine Bosne i Hercegovine se razlikovalo u dvije bitne točke.

Iz 'skupštinskog pitanja' je izbačena kategorija građana, a narodi su promovirani u suverene na njihovim 'nacionalnim područjima (kantonima)'. To je značilo radikalno odustajanje u odnosu na Mišljenje (Izvještaj) Badinterove komisije i same preporuke Europske zajednice u vezi sa održavanjem referenduma u Bosni i Hercegovini“, ali mi nisu jasni tzv. hrvatski intelektualci koji i nakon daytonski podijeljene BiH, optužuju isključivo pokojnog predsjednika Tuđmana za tzv. 'dogovoreni rat' , za 'agresiju na BiH', što su tisuće Zagrepčana, privučene kontroverznim naslovom, potvrdile i neki dan na promociji filma „Dogovoreni rat?“. Rijetki će se sjetiti da je prvi mirovni prijedlog Josea Coutillera (kojem će se kad-tad morati vratiti i predstavnici međunarodne zajednice) bio samo prošireno „livanjsko pitanje“.

Nacionalist Milanović Danas, kada nema ni „H“ od HDZ-ova utjecaja na hrvatsku vanjsku politiku, kada nema ni Tuđmana ni Šuška ni Mate Bobana, za Lagumdžiju i njegove nacional-socijalističke talibane, nacionalist postaje Zoran Milanović. Kao ministar vanjskih poslova „svih naroda i građana BiH“, kako se rado predstavlja Lagumdžija, nije mogao napraviti veću uslugu Milanoviću od ignoriranja Milanovićova poziva za zajednički ručak u Sarajevu. Hrvati Hercegovine su to protumačili upravo kao izazov da Milanovića dočekaju kao istinskog prijatelja u čiju čast su tiskani posebni letci dobrodošlice. Studenti u Mostaru su mu aplaudirali bez zadrške, iskreno. Još da je Milanoviću imao tko šapnuti da ode u samostan na Širokom Brijegu i pokloni se žrtvama partizanskog zločina iz drugog svjetskog rata, osigurao bi si mjesto zdesna Tuđmanu i Šušku, nasred širokobriješkog trga.

Da Hrvati danas predstavljaju bilo kakav faktor za stolom, Milanovićev službeni susret s predstavnicima HNS-a bi bio u bošnjačkim medijima napadnut iz svih oružja. Ovako je sastanak s Čovićom, Ljubićom. Vesnom Pinjuh, Koromanom i Musom, tek usputno zabilježen, bez komentara. Ako je Milanović shvatio zbog čega se tzv. dan neovisnosti i samostalnosti BiH slavi u jednoj trećini BiH, ako je, za razliku od Lagumdžije, bar danas, dvadeset godina nakon „livanjskog pitanja“, shvatio da BiH nije i ne može biti država jednog „temeljnog“ naroda, kao ni tzv. „građanska država“, ovaj posjet je imao smisla. Ako i Lagumdžija shvati da nakon formiranja vlasti na državnoj razini sukladno izbornim rezultatima, treba i mora čim prije isto načelo primjeniti i na entitetskoj, federalnoj razini vlasti; ako shvati da put BiH k euroatlantskim integracijama, u koje se i sam zaklinje, vodi isključivo preko Zagreba, onda bi otvorena pitanja iz bliske prošlosti svakako bilo lakše riješiti na zadovoljstvo svih naroda i građana BiH. Dok se to ne dogodi – dvojica (ovaj put Srbi i Hrvati) će trećega blokirati i držati pod stolom kolikogod on sebi utvarao da je „glava stola“. Dok se to ne dogodi, bolesni BiH organizam će na kracima diplomatsko-financijske hobotnice održavati isključivo, ionako podijeljena, međunarodna zajednica.

Ivan Baćak