FOTO  'Popravio sam na tisuće štikli i cipela Mostarki i Mostaraca, a ljudi i dalje misle da zanat nije važan'

Kada se čovjek odluči za posao obućara, on je svjestan da nikad neće postati bogataš, ali je isto tako i svjestan da će sve što dobije zaraditi svojim radom i napraviti isključivo svojim rukama. Svjedok ovoga je i Jasenko Vladić, čovjek sa iskustvom od 25 godina u obućarstvu i jedan od rijetkih koji je ostao posvećen ovom zanatu i danas. Kako sam kaže kroz smijeh, on je do sada popravio na tisuće štikli i cipela Mostarki i Mostaraca, a iako ljudi misle da danas obućar i nije toliko važno zanimanje, on kaže da je ono postojalo i postojat će još dugo s razlogom.

„Ovaj zanat sam naslijedio od svog oca koji me uveo u posao obućarstva odmah po završetku srednje škole. Imam li talenta ili ne, to ne znam, ali trudim se da nitko ne izađe nezadovoljan iz moje radnje. Otac je s ovim poslom počeo još u inozemstvu mnogo prije, a evo nas u Mostaru, pod mojim okriljem i nazivom 'Mini Univerzal Garant', već 25 godina“, rekao je Vladić za Hercegovina.info. 

Kako kaže, čini mu se da ništa drugo i ne zna da radi osim ovog posla, jer od mladosti samo ovome posvećuje pažnju. 

„Sve manje ima obućara, ovaj zanat izumire i to je činjenica. Kada pogledam unazad svoj život, meni je ovaj zanat sve i ja ne znam ništa drugo raditi osim ovoga. Mladi se ne odlučuju za ovakve poslove, a imam osjećaj da svi odlaze u inozemstvo. Je li zbog plaća, uvjeta života, situacije u državi, jasno je da većina mladih ide. Naravno, to se osjeća jer ja i da želim nekoga uvesti u ovaj posao, nemam više koga“, kazao je Vladić.

Što se tiče obuke i učenja o obućarskom zanatu, srednja škola ne postoji, a za obuku se rijetko tko od mladih odlučuje. 

„Imam osjećaj da, kada se biraju profesije, zanata se nitko i ne sjeti. Meni sada ne treba pomoć, još uvijek imam snagu i mislim da mogu sam, ali za koju godinu će mi trebati, a ne znam kome bih se mogao obratiti i prepustiti ovaj posao“, objasnio je Vladić. 

Konkurencije u ovom poslu skoro da nema, na teritoriju cijelog Mostara broj obućara se može izbrojati na prste jedne ruke. Mladih obućara nema, a drugi zanati, poput ključarstva kako kaže, bolje kotiraju. 

„Moja obitelj i ja živimo godinama od ovog posla, kako-tako, ali uvijek na kraju bude dovoljno. Nekada se zaradi jedna marka, nekada 20, nikad ne znaš. Što se tiče broja mušterija i kupaca, to stalno varira, popravke su pretežno sitne i može ih biti i do 15 dnevno. Kad je loše vrijeme dogodi se da u radnju uđe jedva njih troje. Zanat je takav, varljiv, a onda tek isplativ. Država nam baš ne pomaže, porezi i izdaci su veliki, a imam osjećaj da dolazi sve gore vrijeme. Od čudnih ljudi do čudnih materijala za obuću“, kaže duhovito Vladić.

Objašnjava da se često susreće sa komentarima i pitanjima tipa kako opstaje s obzirom na to da u današnjici svi kupuju nove cipele čim ove prethodne zastare ili se potroše. Kako kaže, ni sam nema odgovor. 

„Najčešće mi donose tenisice i štikle. Pomaže mi to i što radim ključeve, oštrim noževe, pravim pločice za graviranje, skraćujem remenje. Otac je bio u Njemačkoj preko 30 godina, u Berlinu je naučio zanat, a 1996. godine donio ga je ovdje. Volio bih da imam malo modernije strojeve, to je ono što želim“, pojasnio je Vladić za Hercegovina.info.

Vladić još jednom naglašava da bi volio obučiti nekoga za ovaj posao, jer bi bilo lijepo znati da se ovaj vrijedan zanat neće prekinuti. 

„Konkurencija nije zajedljiva, valjda zato što nas i nema mnogo. Kada ja nešto ne mogu uraditi, proslijedim to drugom kolegi u Mostaru. Trebamo se pomagati, ljudi smo“, izjavio je Vladić. 

Za svoje kupce Vladić bira i naručuje samo najkvalitetniju robu, pa tako sav materijal koji se koristi za popravke dolazi iz zemalja širom Europe poput Italije, Njemačke, Turske i mnogih drugih. 

„Želio bih da poručim mladima da obrate pažnju na zanat, nije to uopće toliko loše, a mislim da će doći vremena kad zanatlija skoro da i neće biti. Tu vi nastupate“, zaključio je Vladić.