POLA STOLJEĆA OD UBOJSTVA OBITELJI ŠEVO Zločinačka jugoslovenska služba likvidirala je roditelje i djevojčicu od 9 godina

Na današnji dan, 24. kolovoza 1972. godine, u Italiji je suradnik UDBA-e svirepo likvidirao hrvatskog emigranta Stjepana Ševu, njegovu suprugu Tatjanu i pokćerku Rosemarie koja je imala samo 9 godina.

Ni nakon 50 godina od ubojstva obitelji Ševo, koje se dogodilo u mjestu San Dona di Piave u Italiji, do danas nitko nije odgovarao.

Nakon ubojstva, tijela Stjepana, Tatjane i Rosemarie pokopani su na gradskom groblju u Bad Cannstattu u Stuttgartu. Njihovi posmrtni ostatci ekshumirani su u studenom 1999. godine i pokopani su najprije na zagrebačkom Mirogoju da bi potom bili preneseni u obiteljsku grobnicu u Hamzićima u općini Čitluk u Hercegovini, piše Fenix.

Spomen obilježje u Hamzićima

Danas, u srijedu, 24. kolovoza, na 50-tu godišnjicu ubojstva, u Ševinim rodnim Donjim Hamzićima u 18 sati bit će otkriveno spomen obilježje  mučki ubijenoj obitelji Ševo, kao i svim ubijenim hrvatskim domoljubima koji su bili progonjeni, zlostavljani i ubijeni od strane zločinačkih tajnih službi komunističke Jugoslavije.

Na otkrivanje spomen obilježja, koje je pokrenuo sumještanin Zvonimir Barišić a podržali stanovnici Hamzića, stižu brojni uzvanici i gosti, među kojima su i predstavnici tadašnje hrvatske emigracije i prijatelji obitelji Ševo iz Njemačke. Očekuju se i predstavnici hrvatskih braniteljske udruga, Počasnog Bleiburškog voda te mnogi drugi.

Ševin odlazak u emigraciju

Među opasnije vođe Hrvatskog Revolucionarnog Bratstva (HRB) u Europi UDBA je ubrojila i Stjepana Ševu, rođenog 1936. godine u Hamzićima kod Čitluka. Ševo je emigrirao 1966. godine. Vrlo brzo je postao politički aktivan i povjerljiva osoba u hrvatskim emigrantskim krugovima. Iz izvješća suradnika riječke Udbe Vinka Sindičića i suradnika splitske UDBA-e pod pseudonimom “Mosor”, bilo je poznato da je Ševo, bio jedan od glavnijih logističara HRB-a u Europi.

Ševo je sa suprugom Tatjanom, rođenom 1946. godine u Varaždinu, i pokćerkom Rosemarijom, rođenom 1963. godine u Stuttgartu, živio u Stuttgartu. Te 1972. godine obitelj je planirala godišnji odmor u Italiji. Vinko Sindičić je znao za njihove planove i priključio im se. Prema izjavama svjedoka, s njima je 18. kolovoza 1972. doputovao u gradić San Dona di Piave kod Venecije, gdje su odsjeli u pansionu Bar Ristorante Centrale. Sindičić je u pansionu prespavao samo jednu noć, a sljedećeg dana je vlakom otputovao u Trst, navodno na sastanak s roditeljima.

Ubojstvo u automobilu

Prema podacima Vijeća za utvrđivanje poratnih žrtava komunističkog sustava ubijenih u inozemstvu, tjedan dana kasnije, 24. kolovoza 1972., obitelj Ševo je otišla na željezničku postaju u San Dona di Piave, gdje su dočekali budućeg ubojicu koji je doputovao vlakom Simplon Express. Na povratku s kolodvora, oko 21.30 sati, Ševo se zaustavio blizu tržnice. Piljarica Antonia Mazaletto kasnije je izjavila policiji kako se u automobilu nalazio jedan muškarac sa crnim naočalama.

Obitelj Ševo i ubojica odatle su, sporednom cestom, krenuli u pravcu Venecije. Ševo je vozio, do njega je sjedila supruga Tatjana, a otraga ubojica i mala Rosemarie. U jednom zavoju, kad je Ševo usporio, ubojica mu je ispalio tri hica u zatiljak. Ševo je na mjestu bio mrtav. Automobil se zanio i sletio u jarak. Tatjana, premda vezana pojasom za sigurnost, zgrabila je ubojičin revolver i otrgla prigušivač zvuka. Ubojica je ispalio više hitaca prema njoj i smrtno je ranio. Nakon toga je ispalio dva hica u glavu devetogodišnjoj Rosemariji i trenutačno je usmrtio. Prilikom napuštanja automobila ubojica je vidio da je Tatjana još živa, pa je stavio novi šaržer u revolver i čitavog ga ispucao u već polumrtvo Tatjanino tijelo. Nakon toga je, pod zaštitom gustog mraka, pretrčao vinogard i sjeo u automobil koji ga je tu čekao te nestao u pravcu Trsta.

U blizini zločina nalazila se talijanska vojarna. Dočasnik Francesco Lombardi i vojnik Salvatore di Garbo, koji su čuli pucnjavu i potrčali prema mjestu odakle se čula, kasnije su izjavili: “Iako smo vojnici, kad smo došli na mjesto zločina, bili smo potreseni i ostali smo bez riječi. Prizor je bio jeziv”.

Na prednjim sjedalima, obliveni krvlju, ležali su nepomično Ševo i njegova žena, dok im je kćerke još davala neke znakove života, sva krvava po glavi i rukama. Mala Rosemerie je umrla na rukama talijanskog vojnika, na putu za bolinicu. I tek kada su liječnici pregledali dovezena tijela, ustanovilo se je…da se tu nije redilo o prometnoj nesreći nego o svirepom ubojstvu.

Nakon ubojstva obitelji Ševo, navodni ubojica Sindičić je pobjegao u Jugoslaviju i nastavio raditi za Udbu pod novim pseudonimom “Pitagora”.