Pogledaj dom svoj, Lagumdžija

Dvojica, dakle, socijaldemokrata, od kojih se ovaj drugi, zbog, između ostalog, rečenih hercegbosanskih volšebnika ispričao u naš.

Piše:Josip Vričko-Oslobođenje

Nije, usprkos, eto, upravo otkrivenoj činjenici da je (i on) bosanskohercegovačkog, tj. livanjskog, podrijetla, Zoran Milanović jučer u (zapadnom) Mostaru i slobodarskom Širokom Brijegu zagangao: Evo, mene među svoje. No, strog je, kako to samo drugovi znaju biti, Zlatko Lagumdžija, pa svome drugu zagrebačkom, ali i socijaldemokratskom, nikako nije mogao oprostiti petljanje s onima tamo Hrvatima. Zamislite, ide u Široki Brijeg! Ručajte, mene ne čekajte, poručio je zato zaprepašteni Lagumdžija i, umjesto u Libertas, otišao rješavati partijske probleme nastale u ljutoj Krajini.

Prioriteti se moraju znati!

No, prvi socijaldemokrat u većem entitetu, pa onda, dakle, i u vascijeloj Bosni i Hercegovini je i ministar vanjskih poslova, pa je njegov dirljivi rastanak (?) s lokalnim esdepeovskim liderom, ipak, morao pričekati. Zabrinjavajuće je, međutim, to što Profesor tvrdi kako odavno nije bio u tako dobrim odnosima sa Milanovićem. Što će tek biti kada šef naše diplomacije pogorša odnos s premijerom 28. članice Europske unije?! Možemo tek nagađati! Prava je zato sreća što stranke (tzv.) Platforme ne kontroliraju teritoriju na kojoj se nalaze granični prijelazi; inače bi opasnost da nam, inače, glasoviti Europejac zabrani ulazak u Uniju, nakon sarajevskog slučaja Milanović bila realna.

Za što ima najmanje dva jaka razloga; već rečeni Š. Brijeg, ali i to što se u Sarajevu ručalo u Libertasu koji – gotovo usred čaršije – drže Hrvati. Što, dakako, nije slučajno. Jer, da je sve kao nekad, jeli bi se, k'o u Mesićevo doba, ćevapi kod Hodžića, pjevali bi Kemo i, naravno, Hanka...

Ali, druga su vremena. I bilo bi, doista, dobro da Lagumdžija pogleda u kalendar i osobito na političku kartu Europe. Iz ovdašnje perspektive dijeliti lekcije premijeru države, koja je prešla sigurno najteži put od kandidature do članstva u Uniji, izaziva samo podsmijeh.

Milanovićeva retorika nije, naime, niti na tragu one Tuđmanove koji je, podsjetimo, našu zapadnu susjedu krstio predziđem kršćanstva, a Bosni, preko Hrvatske, nudio most u Europu. Nije ta činjenica, baš, na koncu, kao niti ona da na Pantovčaku sjedi predsjednik koji se jasno odredio o olovnim ratnim godinama, zasmetala bh. ministru vanjskih poslova da skine diplomatske rukavice i da održi još jedan u nizu svojih monologa, baš kao da su mu sučeljeni Tuta i Štela, a ne Milanović i Josipović. Dvojica, dakle, socijaldemokrata, od kojih se ovaj drugi, zbog, između ostalog, rečenih hercegbosanskih volšebnika ispričao u našem parlamentu.

No, Lagumdžija je čovjek posebnoga kova, pa je, eto, u stanju zaoštriti odnose – do razine diplomatskoga skandala – i onda kada državnim vrhom u prvom komšiluku ravnaju njegovi ideološki istomišljenici.

Nije, ne bojte se, samo Predsjednik čovjek posebna kova. Od istoga je, vjerujte, materijala i trenutačno predsjedavajući državnoga vrha – Željko Komšić. On je svome Predsjedniku povjerio kako je i on izgubio apetit jer se u Predsjedništvu uglavnom govorilo o hrvatskom pitanju. Budući je već i njegova nazočnost bila dovoljan dokaz da je to pitanje riješeno, Komšić misli kako bi se trebali početi baviti konkretnim problemima. Uostalom, to se od hrvatskoga člana Predsjedništva i očekuje. Također, hrvatski član je povjerio užem esdepeovskom rukovodstvu da je prava sreća što se sastanak nije održao u njegovu kabinetu. Što bi kazao drug Tito?!

Komšićev stav se toliko svidio njegovu Predsjedniku, da ga je morao citirati. Napravivši tako presedan, nije, naime, citirao sam sebe! Neizravno je tako poručio kako, ako je zbog Hrvata dolazio, Milanović nije ni trebao dolaziti u Sarajevo gdje hrvatskog življa nema mnogo, već se, ne gubeći vremena, mogao zaputiti pravo u (zapadni) Mostar. Ili, još bolje, izravno u Široki Brijeg.

Nisu se, ipak, samo Komšićeve misli svidjele Lagumdžiji. Svidjelo mu se, štoviše impresioniralo ga je, to što je visoki gost iz Hrvatske kazao kako ga ne zanima rekonstrukcija federalne Vlade, jer bi to bio svojevrsni državni udar. A to ne bi, objektivan je Alkalajev nasljednik, lako izdržala niti jedna ovako monolitna država kao što je Bosna i Hercegovina. O klisurini zvanoj Federacija, da i ne govorimo.

Sve u svemu, Lagumdžija je pametno postupio, i tako još jedanput potvrdio svoje goleme diplomatske kapacitete, što je izbjegao Milanovića. Nije, kao lider jedne osvjedočene multietničke stranke, bio u neprilici da govori samo o Hrvatima, a nije – eh, tek je to ilustracija njegove dalekovidnosti – morao objašnjavati zašto je Denis efendija Bećirović istovremeno počeo puštati bradu i kratiti hlače. Od tamo, dakle iz EU, odakle hrvatski premijer dolazi, priprema se rezolucija kojom će Islamska zajednica biti pozvana da se jasno odredi o „rastu vehabizma". A, eto, Zlatkov Denis – vragolan jedan! – već se odredio, onako socijaldemokratski.