Asistenti u nastavi u osnovnim i srednjim školama Hercegovačko-neretvanske županije uskoro bi trebali imati primanja izjednačena s minimalnom plaćom, neslužbeno saznaje Hercegovina.info.
Nakon što su u javnost izašli s informacijom da njihova trenutna primanja ne dosežu minimalnu plaću, iz Ministarstva financija HNŽ-a potvrđeno je da se priprema prijedlog nove odluke o visini plaće. Iako iz ministarstva nisu precizirali o kojem se iznosu radi, ako dođe do izmjene, asistenti bi do kraja školske godine mogli imati veća primanja nego dosad.
„Isplata za siječanj 2025. godine izvršena je sukladno važećoj Odluci Vlade HNŽ-a, a Ministarstvo trenutno priprema prijedlog nove odluke o visini plaće za asistente u nastavi, koja će vrijediti do isteka ugovora, odnosno do kraja školske godine", rečeno je za naš portal iz resornog ministarstva.
Kako su pojasnili, iznos plaće za asistente u osnovnim i srednjim školama HNŽ-a utvrđen je ranijom odlukom Vlade, a ugovori su potpisani početkom školske 2024./2025. godine, s važenjem do kraja školske godine. Riječ je o ugovorima na određeno vrijeme, sklopljenima u skladu s odredbama Zakona o radu. Sukladno tim ugovorima, asistentima u nastavi u HNŽ-u za prošli mjesec isplaćena je plaća u iznosu od 800 KM, što je izazvalo brojne reakcije.
''Iako je Zakon o minimalnoj plaći na razini Federacije obvezan, Vlada HNŽ odlučila nam je plaću za siječanj 2025. isplatiti prema ranijoj Odluci iz travnja 2024. godine koju smo potpisali početkom ove školske godine. Umjesto 1000 KM mi ćemo primiti plaću od 800 KM neto. Izgleda da smo mi Vladi HNŽ stvarno dno dna kada jedino za nas nema sredstava u proračunu'', stoji u pismu koje su asistenti u nastavi ranije uputili našoj redakciji.
Ministarstvo financija ove županije 30. siječnja uputilo je obavijest svim korisnicima proračuna da u zahtjevu za plaću za siječanj 2025. godine posebno navedu uposlenike kojima je neto plaća manja od 1000 KM.
Pred sam obračun plaća saznali su da oni nisu uključeni u ovu odluku, što je dodatno izazvalo razočarenje postupkom Vlade.
''Pred obračun plaće u školama dobijemo neslužbenu obavijest da asistenti u nastavi nemaju pravo na minimalnu plaću, iako zakonom u FBiH imaju svi, bez iznimke. Saznajemo da će nama isplatiti plaću po ranijoj odluci jer ne žele netransparentno trošiti novac iz proračuna'', naveli su u pismu.
Minimalna plaća u Federaciji Bosne i Hercegovine za 2025. godinu utvrđena je u neto iznosu od 1.000 KM. Ova odluka donesena je 30. prosinca 2024. godine i primjenjuje se od 1. siječnja do 31. prosinca 2025. godine.
Poslodavci su zakonski obvezni isplaćivati minimalnu plaću u skladu s ovom odlukom. U slučaju nepoštivanja, predviđene su novčane kazne. Prema Zakonu o doprinosima, poslodavac koji ne uplati doprinose istovremeno s isplatom plaće, a najkasnije do posljednjeg dana u mjesecu u kojem je plaća dospjela za isplatu, može biti kažnjen novčanom kaznom u iznosu od 1.000 KM do 5.000 KM.
U Federaciji Bosne i Hercegovine uloga asistenta u nastavi nije u potpunosti zakonski regulirana, što dovodi do varijacija u uvjetima i kriterijima za angažiranje asistenata među županijama.
Često se preferiraju kandidati sa završenim visokoškolskim obrazovanjem iz oblasti pedagogije, psihologije, socijalnog rada ili srodnih disciplina. U nekim slučajevima, prihvaćaju se i kandidati sa završenim srednjoškolskim obrazovanjem, posebno ako posjeduju relevantno iskustvo ili su prošli specijalizirane obuke.
U HNŽ-u status asistenata u nastavi nije sistemski riješen. Prema dostupnim informacijama, ne postoji jedinstven pravilnik koji definira kriterije za angažiranje asistenata, njihove kvalifikacije ili radno-pravni status. Što dovodi do neujednačenih praksi u školama i otežava standardizaciju podrške učenicima s poteškočama.
Pitanje angažiranja asistenata u nastavi u HNŽ-u je više puta pokretano i na skupštinskim sjednicama, gdje je istaknuta potreba za donošenjem pravilnika koji bi jasno definirao: tko može biti asistent u nastavi, koje uvjete mora ispunjavati te kako riješiti njihov radno-pravni status.
Nedostatak ovakvog pravilnika dovodi do situacija u kojima asistenti često nemaju adekvatnu edukaciju za rad sa djecom s invaliditetom, a djeca tijekom godine često mijenjaju asistente.
Vlada HNŽ je 2017. godine krenula s angažiranjem asistenata u nastavnom procesu, kada ih je bilo tek 12, što se kroz godine povećavalo kako je rastao broj djece kojima su utvrđene razvojne poteškoće i omogućeno redovito školovanje uz potporu nastavnog pomoćnika. U školskoj 2024./25. godini rad u osnovnim školama HNŽ-a započelo je 199 asistenata te 17 asistenata u srednjim školama.
Iako su asistenti u nastavi od samog početka angažiranja bili potplaćeni, primajući tek 400 KM mjesečno bez toplog obroka i prijevoza, s povremenim povećanjem. No njihov status donekle je poboljšan tek prošle školske godine. Vlada HNŽ-a im je 2023. godine povećala plaću na 800 KM te im po prvi put omogućila pravo na naknadu za prijevoz, koje do tada nisu imali.
Asistent u nastavi nije samo osoba koja pomaže djetetu s poteškoćama u učenju – on je njegov oslonac, vodič kroz školski sustav i, u mnogim slučajevima, jedina osoba koja mu pruža sigurnost unutar školskih zidova. Unatoč tome, sustav ih tretira kao privremene, lako zamjenjive radnike, dok se stvarna vrijednost njihova rada ignorira.
Iskustvo asistenta u jednoj osnovnoj školi u Mostaru u svom pismu najbolje je opisala jedna od njih - ona koja svakodnevno s ljubavlju obavlja posao koji je iznimno zahtjevan, ali nedovoljno cijenjen.
Pismo prenosimo u cijelosti.
''U jesen 2019. godine primila sam poziv ravnateljice jedne osnovne škole s ponudom da radim kao asistent u nastavi. U tom razdoblju bilo je izuzetno teško pronaći asistente, s obzirom na to da je plaća bila gotovo simbolična – svega 400 KM, bez toplog obroka i naknade za prijevoz, unatoč visokoj stručnoj spremi koju ovaj posao zahtijeva.
Znajući da tražim posao, a budući da sam završila Filozofski fakultet, ravnateljica se sjetila mene. Lijepo je kada se netko sjeti vas, čak i ako je ponuda daleko ispod realne vrijednosti vašeg rada. Prihvatila sam posao koji rijetko tko razumije. Ljudi su me često sažalijevali, pitajući se kako mogu raditi tako zahtjevan posao za tako nisku plaću – kao da samo dolazim u školu da bih prošetala.
Svaki dan nosio je nove izazove – u radu s djecom, u komunikaciji s nastavnicima i školskom upravom. Ipak, bilo je i onih kolega koji su pružali podršku i zahvalnost, svjesni da bez nas ne bi mogli provesti plan i program kako treba. Često smo uskakali i kao zamjene za nastavnike, kada oni nisu mogli raditi. No, plaća i uvjeti rada nikada nisu bili najveći problem – najveći je bio osjećaj nepripadnosti. Nitko se nije borio za naša prava. Svakodnevno smo se susretali s izazovima, a istovremeno smo bili nedovoljno educirani za specifične situacije s kojima smo se suočavali. U školama bi trebali biti prisutni stručnjaci poput psihologa i edukacijskih rehabilitatora, no u našoj županiji to nije praksa.
Uvjeti rada uvijek su bili ispod svih mogućih standarda. Snalazili smo se kako smo znali, često vlastitim sredstvima nabavljajući materijale kako bi djeca mogla bolje učiti i napredovati. Ovo je plemenit posao, no ne može ga raditi svatko. I premda nismo volonteri, često nas se tako tretira. Mnogi od nas imaju obitelji koje trebaju prehraniti, a iako imamo visoku stručnu spremu, nalazimo se na samom dnu hijerarhije. Unatoč zakonima, često smo primali plaću ispod minimalne.
Raditi kao asistent znači živjeti u nesigurnosti – ugovori traju samo do kraja školske godine, a onda slijedi strepnja hoćemo li biti ponovno angažirani. Posebno je teško za mlade žene u ovom poslu – trudnoća znači gubitak posla, a time i egzistencijalnu nesigurnost. Pravila su nam se često mijenjala, ponekad iz dana u dan, a mi smo šutjele i radile jer smo shvatile da u ovom društvu nemamo glas. Mnogi ljudi nisu ni svjesni da naš posao postoji – osim roditelja djece kojima smo oslonac i podrška. Svakodnevno preuzimamo brigu o njihovoj djeci, ne samo u učenju, već i u osnovnim životnim potrebama – hranjenju, piću, odlascima u toalet.
S vremenom smo s tom djecom razvili poseban odnos. Nerijetko smo s njima nakon nastave provodili vrijeme, pružali im toplu riječ, bili im kao roditelji. Vodili smo ih na izlete, u kazališta i kina, kako bi imali iste prilike kao njihovi vršnjaci. A mi, asistenti, uvijek smo osjećali razliku u društvu – od nas se očekivalo da budemo zadovoljni mrvicama. Postavljeni smo na marginu, nevidljivi i neprepoznati, čak ni dostojni onoga što nam zakon jamči.
Kažu nam: 'Budite sretni, sada vam je bolje nego prije.' Ali ako je ovaj posao toliko bezvrijedan, onda se zaista moramo zapitati – što su danas poslovi koji vrijede?
Ostaje nam samo nada i borba za bolje sutra, koje svakim danom izgleda sve dalje i nestvarnije.
Pismo ću završiti citatom Marie Montessori koje i nas vodi u radu s djecom.
'Djeca su ljudska bića koja moramo poštovati jer su superiornija od nas zbog svoje nevinosti i većih mogućnosti zbog svoje budućnosti'''.
Vezani članci