PISMO IZ BOLNICE Umjesto da nam plješćete, zviždite onima koji su krivi za ovo!

Na mail portala hercegovina.info došlo je nekoliko pisama iz Sveučilišne bolnice u Mostaru (autori poznati redakciji), u kojima nas mole da objavimo njihovo viđenje stvari iznutra.

Jedno pišu vozači bolnice, koji kažu da rade bez maski i rukavica, a drugo medicinsko osoblje.

Pišu nam u nadi da će netko reagirati da se nešto hitno promijeni da dobrobit sviju nas, a pismo prenosimo u cijelosti i bez intervencija:

Misli li itko na medicinske sestre i ostale zdravstvene djelatnike?
Poštovani, obraćam se zbog jako teške situacije u kojoj se nalazi veliki dio osoblja u SKB Mostar. Prenosim vam probleme sestara, tehničara i drugog osoblja koje se u ovim trenutcima osjeća zaboravljeno i izgleda da nas nitko ne može saslušati, razumjeti i pomoći da radimo svoj posao najbolje kako znamo. Svima nam je jasno da i mi moramo raditi ali smatramo da trebamo imati podršku koju nažalost nemamo.

Većina nas se osjeća napušteno, jedino dobivamo razna naređenja bez ijedne riječi i djela potpore niti od naših šefova, niti od glavnih ljudi u bolnici, čast izuzetcima na pojedinim odjelima. U suprotnom pored svakodnevnog stresa koji naš posao nosi na koji smo i navikli, sada imamo i dodatni stres jer smo mi ti kod kojih je realna mogućnost da se zarazimo na ovaj ili onaj način u bolnici. To trenutno oko nas nitko niti spominje niti cijeni, a naš stres umjesto da netko pokuša smiriti on se još dodatno povećava i naravno da je mogućnost greške u našem radu pod tim okolnostima moguća.

Zamislite kako se osjećamo nakon izjave da smo to počistili i kao da je sada sve uredu? Barem to znamo, da je tako lako virus počistiti sigurno ne bi došao iz Kine u Mostar. Svaki dan drhtimo da netko od nas ne dobije simptome jer nas je dosta radilo taj dan kada se pozitivan pacijent šetao slobodno kroz bolnicu. Kad pričamo sa kolegicama i kolegama sa drugih odjela osjećaji su isti, neki čak i kažu da ne razumiju zašto nisu i oni u izolaciji. Kada nam dođe kraj radnog vremena ne znamo da li nam je drago što smo gotovi ili nije jer tada moramo kući gdje nas čekaju djeca i stari. Nemamo svi mogućnost da se negdje sami izdvojimo. Ne mogu vam opisati osjećaj kad ste bespomoćni a znate da ima pa makar i najmanja mogućnost da svog bližnjeg zarazite. Zamislite kako je tek kompletnom osoblju infektivnog odjela, oni su već danas heroji a jedva da negdje čujemo ili pročitamo koliko su vrijedni, hrabri i koliko nam znače... Iako možete reći da nam je to posao da nemamo pravo kukati, vjerujte sve bi bilo lakše kad bi nam se netko obratio, podržao, dao sigurnost dobrom organizacijom, rekao hvala, šta vam treba za neometan rad, držite se...

Jedino hvala koje dobijemo je onaj aplauz sa balkona, hvala na njemu, znači nam puno ali bi nam više značilo da zviždite onima koji su krivi za ugrožavanje naših života i natjerate ih da nešto promijene dok ne bude kasno za sve nas. Nadam se da razumijete zašto želim biti anonimna, već se priča o otkazima i to je jedini razlog, navodi se u pismu.

Osnovna plaća medicinske sestre u SKB Mostar iznosi oko 850 KM. Dok u Srbiji na samom početku krize imamo primjer povećanje plaće svim zdravstvenim djelatnicima za 10 posto, a u Hrvatskoj se pruža puna podrška pa čak i psihološka pomoć zdravstvenim djelatnicima, zdravstveni djelatnici u Mostaru se osjećaju samima. Bolnica je pod istragom zbog čudnog prijema prvozaraženog pacijenta, a načinom davanja izjava ravnateljstva ismijavala se cijela regija. Radnike, one na prvoj crti epidemijske bojišnice nitko i ne spominje.

Zaposlenici kažu da bi voljeli da imaju iza sebe ministra poput Vilija Beroša, koji ulijeva sigurnost i samim djelatnicima u zdravstvu, ili Vladu koja bi im u ovom stresnom razdoblju najavila mrvicu veću plaću. Međutim, sve to izostaje.