Padaju maske sa BiH

Fuele sigurno misli na to kako su Pape i Osim implementirali presudu Sejdić - Finci. Samo što kod Papeta i Osima nije presuda Sejdić i Finci, nego presuda Misimović - Pandža.

Jedina dobra stvar koja se izrodila nenalaženjem kompromisa oko implementacije odluke Sejdić-Finci jeste činjenica da je bošnjačka politička elita sa svojih lica skinula svoju građansku krinku, otvoreno zalažući se za unitarno uređenje makar onog federalnog dijela BiH. Međunarodna zajednica je dovedena pred zid. Napokon su shvatili da je u biti njihovo diktatorsko uplitanje u proteklih desetak godina i dovelo do ovoga stanja. Spoznali su da ipak moraju biti medijatori i nikada više „jedna od strana u sukobu". S druge strane, to je dovelo do ujedinjavanja snaga na relaciji SDA - SBB - SDP u obrani unitarističkog pogleda na (F)BiH.

Bakir Izetbegović priznaje na 1:31

Bakir Izetbegović reče u kamere FTV da „neće više biti nametanja izborne volje jednom od konstitutivnih naroda", priznavši dakle da je do sada bilo nametanja, dodavši u dnevnom tisku na to da „Bošnjaci neće pristati na bilo kakvo odstupanje ispod dogovorenih načela". Koja su to načela, na sastanku u Sarajevu je iznio Ramiz Džaferović, rekavši da neće dopustiti da u bilo kakvoj mjeri „volja dvadesetak posto Hrvata utječe na 80% ljudi koji žive u BiH", te da se Hrvati moraju pomiriti sa tom, kako je on nazvao, „pozitivnom diskriminacijom". Radončić paralelno izjavljuje kako su pozicije SDA i SBB-a kompatibilne, a uz SDP „Bošnjački paket nikad složniji".

Stjegonoša „obrane" bošnjačkih interesa, međutim, nisu ni Fahro, ni Bakir, nego Zlatko Lagumdžija koji je sebi dao ulogu bosanskog Williama Wallaca. Ne prođe dan bez makar jedne njegove pressice u kojoj se grčevito bori protiv unutarnjih i vanjskih neprijatelja koji žele raspad „jedne i jedine", a kao potporu upregnuo je sva trenutno raspoloživa oruđa i oružja iz nevladinog sektora i medija, koji mu stoje na raspolaganju, počevši od Reufa Bajrovića koji, prije nego Bosić iz Karadžićevog SDS-a, izjavljuje kako „hrvatsko pitanje ne postoji" i kako je BiH postala taocem „hrvatske političke iluzije i laži o majorizaciji", pa sve do Almira Terzića iz Oslobođenja, koji je prebrojavao Hrvate uposlene u Parlamentarnoj skupštini, kao što su se nekad prebrojavali židovski trgovci u Berlinu, govoreći kako je procent uposlenih Hrvata u skladu sa popisom, prema tome „Dokle će više ti Hrvati tvrditi da nisu ravnopravni".

Detektirati, locirati, transferirati

Valjanost borbe za „opstanak BiH" i neminovnost unitarističkog pristupa potkrjepljuje se svakodnevnim obnavljanjima sjećanja na grijehe prvenstveno Hrvata, a sporadično i Srba, u svim informativnim emisijama FTV-a i sličnih tv medija. Svakodnevnim prilozima o problemima povratnika, najmanje se govori o njihovim realnim problemima, a njihovu muku se iskorištava radi podsjećanja na grijehe svih nebošnjaka. Spaljivanje kuća, zločini nad civilima, nisu djelo pojedinaca nego sustavnog protivljenja opstanku BiH prvenstveno Hrvata, a kad zatreba i Srba, protivljenja koje je na snazi i dandanas u istom intenzitetu, samo bez oružja. Javnost mora znati da neprijatelj nikada ne spava!

Međutim, malo u posljednje vrijeme imaju koncepcijskih problema sa unitarističkim projektom. Tako primjerice, prvi Reuf Bajrović, ali i ostali nakon njega, kao jedan od najboljih primjera „težnji ka raspadom BiH" uzima dvije škole pod jednim krovom, gdje se nad djecom provodi politika apartheida, kako oni govore, jer jedna djeca uče nastavu po bosanskom programu i na bosanskom jeziku u školama u Mostaru i Stocu, a njihovi vršnjaci u istim školama po hrvatskom programu i jeziku. Dok su oni to izjavljivali, roditelji djece iz Konjević polja odbijaju slati djecu u školu, kampiraju iz protesta ispred OHR-a zbog toga što im se onemogućuje „ustavno pravo pohađanja nastave po bosanskom planu i na bosanskom jeziku". Dakle, u tom slučaju se ne radi o apartheidu.

Najfriškiji primjer „koncepcijskih problema" je plasman BiH nogometaša u Brazil. U komentarima utakmice i slavlja nije se štedjelo riječi i komentara kako slave svi Bosanci i Hercegovci, od Save do mora, od Drine do Une. U kvalifikacijama se na sva zvona forsiralo kako je ovo repka sviju nas i kako službeno, ali i javno Sarajevo jednostavno ne može shvatiti da netko može ne navijati za Zmajeve. Međutim, nakon plansmana u Brazil, na snimkama slavlja sa ulica glavnog grada i šire, više nego službenih Varta zastave, bilo je zastava sa ljiljanima, Turske, Saudijske Arabije, Pakistana. Na balkonu iznad vječne vatre gdje su izašli nogometaši visila je zastava sa ljiljanima, što je bila poruka svim „Bosancima i Hercegovcima" čija je to reprezentacija.

Među igračima koji su okosnica reprezentacije svih Bosanaca i Hercegovaca samo jedino je Zvjezdan Misimović bio ne Bošnjak, a na klupi je sjedio Boris Pandža među onim najizglednijim za ulazak u igru. Ostalo sve Bošnjaci. Zalutali njih dvojica u reprezentaciju, kao što su Sejdić i Finci zalutali u BiH. Tu su radi ukrasa, radi zadovoljavanja nacionalnog prefiksa, jer ipak je to pobjeda „naše Bosne, a ne njihove". Tko su „oni" ne zna se, ali se zna da su „pola države", kako se vikalo na stadionu u Litvi.

Glavno veselje na 3:21

Poklopio se debakl u Bruxellesu i povijesna pobjeda u Kaunasu da padnu sve krinke sa današnje BiH. Nema tu nikakve iskrenosti u opstanak BiH kao demokratski uređene zemlje gdje bi sva tri naroda i sve manjine bile pravno i u stvarnosti jednakopravne, u cilju europskog puta BiH, nego se želi kreirati država u kojoj jači dominira nad slabijem. Srbi iz RS-a prihvatite da ste samo pola države, a ostali konstitutivni narodi (jer se Hrvate kao Hrvate ne spominje, nego se govori o „drugim konstitutivnim narodima") moraju prihvatiti činjenicu da je ovo „naša Bosna", a ne „njihova". Kapa dolje što su napokon počeli otvoreno priznavati i otvarati svoje karte.

Slaven Raguž/ supersajt.info