Otvoreno pismo predsjedniku FBiH, Živku Budimiru i federalnom ministru pravde, Zoranu Mikuliću, povodom ubojstva Nikole i Marice
U svibnju 2005. godine, na isti način ubijena je Božana Babić, za što je osumnjičen Senad Osmani, zvani Ćelo, višestruki kriminalac, koji je u vrijeme zločina bio na dopustu iz KP Zenica te ubrzo nakon navedenog nemilog događaja preminuo.
U rujnu 2012. brutalno je pretučena i Ljubica Štokić, za što je optužen Orhan Babić, za čiji predmet, nakon prvostupanjske oslobađajuće presude, još uvijek nije donesena konačna presuda. „Prepoznavanje Štokićeve nije sporno ali ona nakon što je udarena izgubila svijest i ne zna šta se dalje događalo. Optužba nije dokazala, osim da je tog dana s nepoznatom osobom bio na mjestu događaja, da je Babić i počinio djela koja mu se stavljaju na teret optužnicom", navela je sutkinja Zahiragić, obrazlažući u svibnju prošle godine oslobađajuću presudu Orhana Babića.
Bosna i Hercegovina je država u kojoj se evidentno krši izborna volja hrvatskog naroda na temelju izbornog zakona koji omogućuje izborni inženjering bošnjačkim političarima, na način da se bošnjačkim glasovima biraju hrvatski predstavnici koji će biti u funkciji zaštite velikobošnjačkih političkih interesa. Ubojstvo hrvatskih staraca posljedica je takve politike.
Predsjednik FBiH, Živko Budimir, nije izraz biračke volje hrvatskog naroda, niti je federalni ministar pravde, Zoran Mikulić, izabran voljom hrvatskog naroda, ali sukladno svojim pozicijama snose odgovornost za sigurnost hrvatskog naroda u BiH, mada, svjesni načina na koji su postavljeni na svoje funkcije, znamo kako nisu u mogućnosti ništa konkretno učiniti za sigurnost Hrvata u BiH.
Kada u jednoj višenacionalnoj zemlji onemogućite jednom narodu da uživa svoja, ustavom i zakonom, zagarantirana prava, tada taj narod nije u mogućnosti sudjelovati u institucijama zajedničke države koje brane nacionalnu sigurnost svojih građana, što je predstavnicima drugog naroda apsolutno znak da pljačkanje i premlaćivanje staraca hrvatske nacionalnosti neće dobiti onu javnu i pravnu težinu, nego će biti okarakterizirano kao obično kazneno djelo.
Kada jednom narodu ne dopustite da njegovi legalno i legitimno izabrani predstavnici sudjeluju u radu sudstva, pravosuđa, policije i drugih institucija zaduženih za sigurnost građana, dogodit će se zataškavanje, odugovlačenje, nedostatak dokaza i svaki drugi oblik negiranja ozbiljnog uzroka ovakvih pojava u Bosni i Hercegovini. Gore navedeni primjeri razbojništva mladih, bošnjačkih višestrukih kriminalaca, koji hrvatskim starcima upadaju u domove s namjerom da ih opljačkaju ili pretuku prvorazredna je odgovornost bošnjačkih elita u Bosni i Hercegovini.
Sedam od deset direktora i zamjenika direktora kazneno-popravnih zavoda u našoj zemlji ocijenjeni su uspješnim. Jedan je dobio zadovoljavajuću ocjenu, dok radom dvojice, smatra Komisija za administrativne poslove Vlade Federacije BiH, nisu zadovoljni.
Jedan od njih je direktor KPZ-a Mostar, Romeo Zelenika, nezadovoljavajućom ocjenom ocijenjen zbog svoje političke i nacionalne nepodobnosti.
Romeo Zelenika je zoran primjer što se počinje događati kada jedan narod uspostavi dominaciju nad drugim narodom, tj. kada se jednom narodu nametnu političari koje oni nisu birali, poput Zorana Mikulića, federalnog ministra pravde, i kada se cijena poslušnosti dobro plaćene fotelje odražava na način da svi podobni direktori bh. zatvora dobiju zadovoljavajuću ocjenu, osim Romea Zelenike, samo zato što je Hrvat i ne želi služiti velikobošnjačkoj politici.
U takvom ambijentu koji je stvoren u BiH, na prostorima s bošnjačkom većinom, suštinsko pitanje jest na koji način zaštititi hrvatske starice i starce koji sami žive na tim prostorima. Postavlja se pitanje kako je moguće da jedan mladi Bošnjak osmisli ovakvu okrutnu namjeru, provede je u djelo, a da nitko u javnosti ne otvori temu i progovori sa socijalnog, znanstvenog i sigurnosnog stajališta jesu li ove pojave izdvojeni slučajevi ili pak društvo i nacionalna politika pogoduju da ovakvi primjeri uzimaju šireg maha i postaju učestala pojava u Bosni i Hercegovini.
Za nas, hrvatske branitelje u BiH, nije dovoljno otkriti počinitelja, koji će, ukoliko bude osuđen na višegodišnje izdržavanje kazne, u zatvoru biti dočekan kao nacionalni heroj koji se iživljava nad hrvatskim starcima i staricama, kao Muamer Topalović, koji je na Badnju večer, iz vjerske mržnje, monstruozno likvidirao obitelj Anđelić iz Konjica.
Ovakve pojave nisu slučajne, one su učestale, i u funkciji su sijanja straha i opće nesigurnosti hrvatskom narodu u Bosni i Hercegovini. Bošnjačke političke elite snose najveću odgovornost za ovakvo stanje u društvu, budući da svojim javnim istupima i svojom politikom šire lažnu ugrozbu bošnjačkog naroda od predstavnika hrvatskog naroda, čime stvaraju ambijent da svirepa ubojstva nad hrvatskim starcima nemaju širu društvenu težinu i svode se samo za vijest u crnim kronikama.
Isto tako, šutnja hrvatskih političara i predsjednika bezbroj političkih stranaka s hrvatskim predznakom je sramotna i jasno pokazuje kako većina tih predsjednika i političkih stranaka s hrvatskim predznakom nema namjeru javno i politički štititi svoj narod, nego ih samo zanima ulazak u vlast, s jasnim ciljem ostvarivanja materijalne dobiti.
Svirepo ubojstvo Nikole Crepulja i Marice Krstić je ozbiljna posljedica društveno-političkog stanja u Bosni i Hercegovini, a uzrok tome je kršenje Ustava BiH o jednakopravnosti naroda i građana BiH. Arnes Delić je Bošnjak, ima dvadeset godina, psihološki profil koji se može znanstveno pronanalizirati, ima obitelj iz koje je potekao, vjerojatno i školu koju je pohađao, ali ima i ambijent u kojem je izgrađivao svoj sustav vrijednosti. Smatramo kako Arnes Delić nije izdvojen slučaj, nego odraz političkih nacionalnih odnosa i, ukoliko se medijskom i političkom prostoru BiH ne naprave bitne promjene, mladići poput Arnesa Delića će postati uzor mnogim mladim ljudima u Bosni i Hercegovini, što će neminovno voditi podjeli Bosne i Hercegovine na tri etničke države.
Prema našem mišljenju, nijedna država u kojoj se građani zbog svoje nacionalne i vjerske pripadnosti osjećaju ugroženo, i ne treba da postoji kao takva, jer smisao svake države jest da osigura zaštitu kolektivnih i pojedinačnih ljudskih prava na temelju međunarodnih konvencija, i ako to nije u mogućnosti, to može voditi samo početku njezina kraja.
KOORDINACIJA UDRUGA PROIZIŠLIH
IZ DOMOVINSKOG RATA
Vezani članci