Turbulencije na svjetskoj razini uvijek znače i turbulencije u Bosni i Hercegovini, jer položaj snaga (pa i sami opstanak države) uvelike ovisi o položaju velesila koji uvjetuju njezino postojanje.
Zato se ne trebamo čuditi što je Dodik, okuražen Trumpovim desnim populizmom i Putinovom sve izglednijom pobjedom u Ukrajini, počeo povlačiti sve radikalnije poteze i još jasnije naginjati odcjepljenju. Pri razumijevanju trenutačnih zbivanja valja pristupati hladne glave i ne donositi ishitrene zaključke. Ako nam zadnjih nekoliko godina (pa i desetljeća) može potvrditi išta (što kod nas, što u svijetu) to je da napuhane i radikalne izjave često ispadnu samo politički trik kojim se nešto u pozadini postigne. Vrijeme će pokazati je li Dodikovo odbijanje presude, izbjegavanje uhićenja te stvaranje novog paralelnog ustava tek blef ili konkretan politički čin, a ono što možemo sada zaključiti je sljedeće: Retorika oko svih ovih blefova sve više i više polarizira.
Zbrojimo li to s nestabilnim temeljima Bosne i Hercegovine te kontinuiranim uzdrmavanjem istih, krajnji rezultat će biti državni kolaps koji bi po svojoj konsekventnosti i brutalnosti mogao biti gori od kolapsa iz devedesetih. Ove (kao i sve više u svijetu) postaje aktualan njemački intelektualac i filozof iz sredine prošloga stoljeća, a to je Carl Schmitt.
Analogno našem povijesnom trenutku, Carl Schmitt je pred svojim očima doživljavao krah liberalizma u Weimarskoj Njemačkoj i kaos koji je taj krah prouzročio. Liberalna demokracija koja je nakon Prvoga svjetskog rata obećavala mir i prosperitet narodima koji je budu prigrlili nije uspjela odgovoriti na konkretna pitanja identiteta i osnovne egzistencije, nego je sva ta pitanja gurnula pod tepih misleći kako je besmisleno uopće se njima baviti. Upravo taj tolerantni i pluralistički pristup iznjedrio je snažne i vitalne nacističke i komunističke pokrete koji će svojom brutalnošću obilježiti 20. stoljeće. Kontroverzni Schmitt pristupio je nacističkom pokretu kada je isti preuzeo vlast u Njemačkoj, ali kako bismo razumjeli taj čin, mi moramo razumjeti uvide do kojih je on došao.
Kao mnogi dana, Carl Schmitt je već na početku stoljeća uvidio sve impotencije i kontradikcije liberalizma koji je umjesto skladnog i uređenog društva proizvodio atomizirani bućkuriš sukobljenih interesa koji su mogli jamčiti samo daljnju nestabilnost i eskalaciju. O Schmittu danas govorimo zbog dva ključna uvida koja nam je ostavio u naslijeđe, i ako njih usvojimo, lakše ćemo razumjeti što je zapravo politika – te kako zapravo politiku treba voditi! Ono što slijedi tek je light verzija složenih ideja o kojima je Schmitt u više navrata raspravljao, te iako ga možda ne možemo do kraja pratiti u njegovoj logici, možemo iz njih izvući onoliko koliko nam je korisno primijeniti u našoj posebnoj situaciji.
U svom znakovitom djelu Politička teologija Schmitt raspravlja o konceptu suverena, odnosno nositelja vlasti i moći u državi. Osnovna definicija koju nam Schmitt nudi je sljedeća: Suveren je onaj koji određuje iznimke. Naš mentalitet naviknut na složene terminus technicuse ovo čita kao priprostu poštapalicu, pa čak kao samodopadni slogan nekoga diktatora, ali Schmitt je u ovoj jednostavnoj formulaciji izrazio najosnovniju stvarnost politike, a to je kako država nikada neće postojati u idealnim uvjetima. Liberalna demokracija pretpostavlja niz glasačkih i izvršnih algoritama kroz koje se mora proći kako bi se moć izvršavala, dok Schmitt uočava kako stvarni politički život, te stvarni život države ne može tek tako funkcionirati. Prema Schmittu, suveren ima pravo na suspenziju svih zakona s ciljem samoočuvanja te obnove pravnoga poretka.
U tom smislu, Schmittov suveren nije tek arbitrarni diktator, nego nositelj reda i mira, drugim riječima – on je iznad zakona, ali mu i dalje pripada. Redoviti politički život obilježen je krizama i stalnim pitanjima vitalnog interesa, i onaj pravi suveren jamac je državne stabilnosti i sigurnosti. Liberalizam, kao tvrdi Schmitt, pokušao je ostvariti državu bez takvog suverena koji bi bio sposoban osobnom intervencijom preuzeti državno kormilo, i kako je sam autor svojim povijesnim primjerima ukazao – to je upravo glavni uzročnik društvenog kolapsa kod liberalnih demokracija s početka prošloga stoljeća.
Bosna i Hercegovina je država koja je velikim dijelom utemeljena na iluzornom uvjerenju da se jednostavnim liberalizmom i proceduralnom demokracijom mogu riješiti svi egzistencijalni problemi. Prema takvoj antropologiji, politički model je neutralan i može se nametnuti bilo kome bez reference na stanje na terenu. Libija, Irak, Sirija i Afganistan svijetli su primjeri pogibeljnosti takvog uvjerenja, i možemo se samo nadati da Bosna i Hercegovina neće biti sljedeći primjer, iako za to ima sve nužne sastojke, a oni su sljedeći: tri naroda koja temeljno pripadaju trima različitim civilizacijskim krugovima i koncepcijama, s burnom i krvavom poviješću konflikata koji bi se zamrzavali i odmrzavali po geopolitičkoj potrebi svjetskih velesila te složena mreža institucija i zakonskih procedura koje u krajnjoj liniji odgovornost polažu nekim vanjskim silnicama.
Trenutačno političko stanje obilježeno je trima tendencijama: bošnjačkom tendencijom da očuva cjelovitu Bosnu i Hercegovinu, ali s njima kao ključnim konstitutivnim elementom, srpskom tendencijom da do kraja afirmira Republiku Srpsku kao samosvojan entitet koji bi se uskoro potpuno uključio u okvir srpskog sveta, te hrvatskom tendencijom da kroz očuvanje institucija Bosne i Hercegovine očuva i vlastiti položaj konstitutivnog naroda. Svim ovim tendencijama diktiraju demografski i ekonomski trendovi, i njihova oprečnost uvjetuje slabost središnjih institucija s kojima se nijedan od ova tri naroda ne može poistovjetiti.
Zbog toga se ne moramo čuditi činjenici kako središnji državni organi ne mogu privesti Milorada Dodika. Laički rečeno, svatko povlači na svoju stranu, i to je vidljivo od vrha politike pa do lokalne razine. Ovakvo atomizirano i razjedinjeno djelovanje uvjetuje društvenu i političku nestabilnost Bosne i Hercegovine. Bosna i Hercegovina nema svoga prirodnog suverena, a bez njega države ne može biti.
U svom znamenitom eseju Pojam politike on odmah na početku tvrdi kako je politika zapravo razlikovanje između 'prijatelja' i 'neprijatelja'. Ova našem dobu i mentalitetu pomalo infantilna i banalna definicija zapravo je još konsekventnija od prethodne, i ono što nam koči razumijevanje ovoga Schmittovog uvida je nepoznavanje političkog značenja termina 'prijatelj' i 'neprijatelj', odnosno konkretno ovog potonjeg termina. Latinski jezik iz kojeg je potekao pravni žargon kojeg uvelike koristimo danas razlikuje dvije vrste neprijatelja: inimicus, odnosno osobnog neprijatelja, i hostes, javnog neprijatelja. Stoga, kada Schmitt govori o prijateljima i neprijateljima, on misli o širim zajednicama, narodima, nacijama, državama, savezima i slično.
Ne radi se o neprijateljima zbog različitih osobnih preferencija, nego se radi o egzistencijalno suprotstavljenim stranama. Zato je prema Schmittu političko svrstavanje ono kranje, jer takvo svrstavanje znači borbu do uništenja. Podjela po liniji prijatelj-neprijatelj, naglašava Schmitt, nije zbog razlika u duhovnim, kulturnim ili ekonomskim preferencijama dviju strana, nego se radi o nepremostivom jazu u kojem postojanje jednoga de facto ugrožava postojanje onoga drugog. Bolje rečeno, ako se neka od razlika između dviju strana postavi kao i (u schmittijanskom smislu) politička razlika, onda će doći do diobe koja će rezultirati uništenjem jedne od dviju suprotstavljenih strana.
Po ovoj koncepciji praktički je nezamislivo postojanje opozicije u sklopu vlasti, odnosno one radikalno suprotstavljene opozicije. Državnu stabilnost podrazumijeva potpuno jedinstvo, a svako radikalno skretanje poziva diobu na neprijatelje i prijatelje, a ta mogućnost pretpostavka je svakog rata. U takvoj je situaciji liberalizam pokušao nivelirati političke razlike, misleći kako će kompromisna solidarnost poradi zajedničkih interesa uvjetovati državnu stabilnost.
Povijest je upravo na više primjera pokazala suprotno, i pluralizam suprotstavljenih entiteta uvijek je bio jamac stalne nestabilnosti, jer dihotomija prijatelj-neprijatelj rješava se tek potpunim uništenjem jedne od zaraćenih strana.
Totalni neprijatelji ratova devedesetih prisiljeni su na suživot, njihovi interesi i problemi gurnuti su pod tepih, i Bosna i Hercegovina postala je ekspres lonac unutar kojeg iz dana u dan sve jače i jače bujaju međunacionalne tenzije. Čak je i obećanje zajedničkog ekonomskog i društvenog prosperiteta uskoro prestalo piti vodu, jer razlike u interesima triju naroda jednostavno su bile nepremostive, a sami interesi su često išli nauštrb drugih. Ovakva konstelacija proizvodila je niz kriza i incidenata koji su samo produbljivali već postojeće nepovjerenje. Kao što već napomenuh ranije, sukobi u ovom dijelu svijeta zamrzavaju se i odmrzavaju po geopolitičkoj potrebi, a pri novom geopolitičkom preslagivanju u kojem trenutačno živimo pitanje je hoće li to moći raditi s lakoćom s kojom se dosad radilo.
Carl Schmitt bio je veliki protivnik liberalizma jer je držao kako se u pokušaju brisanja političkih razlika poništava svaka mogućnost za stvaranje konkretnog političkog sustava. Bosna i Hercegovina upravo je školski primjer te kardinalne greške liberalizma, i u ovom razdoblju radikalnih izmjena veliko je pitanje što će biti s Bosnom i Hercegovinom. U svakom slučaju, nismo (još) došli do Rubikona iza kojeg nema povratka, relativno rečeno.
Uistinu nema povratka nakon određenih postupaka i presedana kojima smo svjedočili, ali i dalje mnogi zaziru od krajnjeg svrstavanja. To je svakako lijep znak, jer to ukazuje na mogućnost razumnijeg rješenja krize kojeg se nalazimo. Stoga se možemo samo nadati kako naši čelnici imaju dovoljno dobar i nepristran razum da se ozbiljno pozabave s izazovima koji stoje pred nama.
Povijesno iskustvo podsmjehuje se na ovu moju konstataciju, ali kako budućnost nitko ne može proniknuti, ostaje nam se nadati ili kako je Janko Bubalo nekoć napisao: Valja nam vjerovati da nada ipak umire posljednja.
Stavovi izneseni u ovoj kolumni isključivo su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno mišljenje redakcije.
Vezani članci