Novi biskup navečer šeće alejom platana, Mostar je počeo doživljavati kao svoj grad, a poziva nas da sanjamo

Novi mostarsko-duvanjski biskup Petar Palić već se prilično udomaćio u Hercegovini. Otvoren je i prema medijima pa ne odbija intervjue. Tako je, kako je i obećao i prije dolaska u Mostar, odgovorio i na pitanja našeg portala. Pokušali smo pitati i nešto što drugi nisu, primjerice što je to što ga budi u Mostaru, je li Andrićevo svjetlo te je li mu nedostatak što je relativno mlad. Tu se lijepo našalio te konstatirao da, ako je to nedostatak, srećom brzo će nestati.

Razgovarala: Kristina Perić/Hercegovina.info

Na početku ovog razgovora moram kazati me osobno dirnuo vaš govor prigodom ustoličenja. Između ostalog, kazali ste: “Želim poput Jakova sanjati Bosnu i Hercegovinu kao zemlju koja ujedinjuje, a ne dijeli, i u njoj ove naše biskupije koje imaju svoju bremenitu, ali ponosnu povijest. Želim sanjati zemlju, u kojoj ima mjesta za dostojanstven život svakoga čovjeka. Želim sanjati o ovoj zemlji kao zemlji mira, sloge i skladnoga napretka, bez ikakvih ucjena, pritisaka i prijetnji, u kojoj ne vlada pravo jačega, nego uzajamno poštovanje i razumijevanje”. Imate li još kakvih snova o BiH?

-Pesimisti bi rekli da to ostaju samo snovi i da su nerealni. A budući da sam u životu inače optimist, osobno ću se zauzimati da nešto od tih snova postane stvarnost. Međutim, svjestan sam kako kao pojedinac ne mogu puno učiniti. Ali, ako se nađe još onih koji ovako sanjaju, onda će biti lakše. K tome, čovjek vjernik, a polazište ovoga sna je odnos Jakova i Boga, uvijek u svome životu računa s Bogom. Jer on je Jahve, prisutni, uvijek s nama na našem životnom putu. I u povijesti.

Jeste li ikada razmišljali što je presudilo da Vas papa Franjo imenuje u Mostar. Je li možda tome pridonijela činjenica da dolazite s Kosova, i da ste nikli u višenacionalnoj sredini? 

-Na dan imenovanja sam rekao da sam se borio s razmišljanjem zašto baš ja i zašto baš ovdje. Mogu samo reći i na temelju svoga životnog iskustva potvrditi ono, što mi vjernici u ovakvim prigodama kažemo: Čudni su putovi Gospodnji. A na svima nama je surađivati u tom poslanju koje nam je Crkva povjerila i izvršiti ga s punom odgovornošću. Činjenicu da sam nikao u višenacionalnoj sredini u ovim okolnostima shvaćam kao prednost.

Koja najranija sjećanja nosite s Kosova u odnosu prema muslimanima? Kako to da danas nekima opet smetaju crkve i crkvena zvona?

-Ono čega se najranije sjećam je činjenica da smo se razlikovali u jeziku, jer su muslimani bili većinom Albanci, pravoslavci Srbi, a katolici jedan dio Albanaca i mi Hrvati u Janjevu i u Letnici i okolnim mjestima. Slavili smo različite blagdane, a nama je mjesto okupljanja bila crkva i Crkva, koja nas je držala na okupu i čuvala naš identitet, katolički i hrvatski. Što se tiče situacije danas, možemo samo ustvrditi da su, čini se, ratne rane još uvijek nezacijeljene i da će trebati dosta truda i napora dok ne shvatimo da se svi moramo potruditi ako želimo živjeti zajedno. Zajedništvo se gradi na istini i jednakopravnosti.

Kakav je Vaš odnos s prethodnikom – biskupom Ratkom. Koliko često komunicirate, i možete li se na njega osloniti?

-Biskupu Ratku sam zahvalan na svemu onome što je učinio za Mostarsko-duvanjsku i Trebinjsko-mrkansku biskupiju tijekom 28 godina svoje pastirske službe. Zahvalan sam mu i za njegovu prisutnost danas i spremnost pružiti mi svoj savjet i pomoć kad god mi je potrebna, ne miješajući se izravno u upravljanje biskupijama. On je svjestan, a mogu reći i radostan, što je „trku završio“, kako bi rekao sv. Pavao. Trenutno ima više vremena posvetiti se onome što je i kao biskup u aktivnoj službi činio: čitanju, proučavanju i pisanju. I svojom molitvom i tihom prisutnošću prati nastavak hoda ove naše mjesne Crkve.

Biskup Ratko je naslijedio i “slučaj” i “fenomen”. Vi dolazite kada je “fenomen” preuzeo direktno Vatikan, a “slučaj” je sve manji. Hoće li vam stoga biti lakše raditi nego vašem prethodniku?

-Činjenica jest da se situacije i okolnosti mijenjaju. Kad ne bude jednih izazova, doći će drugi. Znam da, nažalost, imamo još uvijek neriješenu situaciju s pojedinim župama, koja opterećuje život vjernika i drugima pruža negativnu sliku o nama.

Došli ste takoreći jučer i trebati će vremena da upoznate sve specifičnosti Biskupije. Međutim, sada već sigurno imate prvi dojam, koji nerijetko izdaje. Što vam se čini, koji je put da se smanji, ili barem lakše nosi breme koje je na plećima Mostarsko-duvanjske biskupije već godinama?

Bit će vremena za bolje analize. Nedavno sam rekao da ovu biskupiju ne smijemo promatrati izvan cjeline Katoličke crkve. Isus Krist, koji i danas živi u svojoj Crkvi, okuplja svoju Crkvu. A Crkva prenosi njegovu poruku spasenja i otkupljenja. I kad god djelujemo u skladu s naukom Crkve i ravnamo se sukladno crkvenoj disciplini, onda svjedočimo da pripadamo Isusu Kristu i njegovoj Crkvi. Moramo se kloniti podjela na svim razinama, i unutar vjerskog i unutar nacionalnog bića.

Imamo neka saznanja da su otklonjene pravne prepreke vezane za izgradnju Crkve Kristova Uskrsnuća u Mostaru, kojoj bi gravitirali vjernici jedne od najvećih župa u BiH i šire. Je li to točno?

-Ako su ta Vaša saznanja točna, onda je to lijepa vijest. Znam samo da se ta prepreka godinama vuče, koliko mi je poznato još iz 1994., kad je Biskupija dobila urbanističku suglasnost i uvjete građenja od tadašnje mjerodavne općine. Teško mi je vjerovati da netko namjerno ne želi da se u slobodnoj državi stvore uvjeti za slobodno ispovijedanje vjere i vršenje obreda. No, sve je moguće. Nadam se da će i crkva Kristova Uskrsnuća u Mostaru pridonijeti ljepšem licu ovoga našega grada.

Tek Vam je 48 godina, za biskupa ste mladi. Hoće li Vam to biti prednost ili nedostatak?

-Netko je jednom u šali rekao da će taj nedostatak, ukoliko se ta dob smatra nedostatkom, veoma brzo s vremenom nestati.

“Kad čovjek prenoći u Mostaru, nije zvuk ono što ga probudi ujutru, nego svjetlost. To znam iz iskustva. Svjetlost me je dočekala pri dolasku u Mostar, pratila za vrijeme mog boravka od jutra do večeri, a docnije, po odlasku, ostajala u meni kao glavna karakteristika moga sjećanja na Mostar”. Mostar je grad svjetla, što je najbolje opisao nobelovac Andrić. Koja su vaša prva zapažanja vezana uz taj grad?

-Iskreno, zbog početnih obveza nisam baš nešto previše stigao zaviriti „u dušu“ ovoga grada. I aktualna pandemija tome pridonosi, pa moramo biti odgovorni. Nekad navečer prošećem alejom platana koja me sjeti na austrougarsku prisutnost u ovom gradu i ovoj zemlji i koja me vrati u godine studija koje sam proveo u Austriji. Hodajući alejom i gledajući platane hodam u nadi da ćemo i mi jednom postati dio velike europske obitelji.

U Andrićevo vrijeme je možda bilo manje automobila, a mene bude i zvuci automobila, jer je prometnica u blizini kuće. No, budući da mi je bioritam takav da se rano budim, ulovim i jutarnju sunčevu zraku. Upozorili su me da je u ljetnim mjesecima ovdje veoma vruće, a da su zime blage i hladne, bez snijega. U svakom slučaju, počeo sam ga doživljavati kao svoj grad.