NEZADOVOLJNI PROSVJETARI I U ŽZH 'Tko to (opet) gura srednje škole u generalni štrajk?'

Predsjedništvo Nezavisnog sindikata uposlenih u srednjim školama ZHŽ, nezadovoljno preegovorima nakon što je u veljači ove godine istekao Kolektivni ugovor, oglasilo se jutros priopćenjem u kojem pitaju: "Tko to (opet) gura srednje škole u generalni štrajk?".

Njihovo priopćenje prenosimo u cijelosti.

"Djelatnici srednjih škola u Županiji Zapadnohercegovačkoj iznova prolaze već viđen scenarij, odnosno u veljači 2024. istekao nam je Kolektivni ugovor, od kada traje igra zvana „pregovori“. Nastojeći izgraditi dobre odnose temeljene na partnerskom uvažavanju, poštujući činjenicu da smo u pregovorima te vjerujući u korektan dogovor, Sindikat uposlenih u srednjim školama nije izlazio u javnost. Nažalost, ovi pregovori niti su tekli kako smo se nadali, niti su dali rezultate kakve smo očekivali.

Po spomenutom Kolektivnom ugovoru Vlada je još prije donošenja proračuna krajem 2023. imala obvezu pozvati Sindikat na konzultacije o povećanju plaće, međutim nije. Premijer je kasnije taj „propust“ pravdao neiskustvom. Sindikat je početkom 2024. upozoravao Vladu i relevantna ministarstva da Kolektivni ugovor uskoro neće vrijediti, međutim dobili smo uvjeravanja kako će sve biti riješeno na vrijeme. Nažalost, pokazalo se kako je vrijeme odavno isteklo.

Vlada je, u svrhu komunikacije sa sindikatima, oformila Povjerenstvo za pregovore, a cilj je bio ubrzavanje procesa. Koliko je proces ubrzan, dovoljno govori podatak da smo prvi sastanak s Povjerenstvom imali 27. veljače, a posljednji 27. lipnja i u ta četiri mjeseca, ne da nismo pregovarali, nego morali smo braniti ranije stečena prava. Na naše inzistiranje, uz spoznaju kako Povjerenstvo iz nekog razloga odugovlači te nema mandat raspravljati o najbitnijem – povećanju plaće, tražili smo direktne pregovore s premijerom te ministricama obrazovanja i financija.

Na četiri takva sastanka dobili smo samo uvjeravanja o (ne)mogućnostima proračuna, a naš rad i naknada koju za nj dobivamo svaki su put uspoređivani s privatnim sektorom. Učitelj na ovo jedino može osjetiti zgroženost i posramljenost. Iako ne proizvodimo kablove i cijevi, proizvest ćemo mnogo više i vrjednije: buduće liječnike, inženjere, zanatlije, poduzetnike, pravnike, ekonomiste... sve one koji izgrađuju i izgrađivat će ovo društvo. Ako ne odluče otići.

Isto tako, kao da nas se proziva, izrekla se neprovjerena i neistinita tvrdnja kako plaće svih zaposlenika u javnom sektoru „opterećuju 80 % proračuna“, no dokazali smo da se radi o 60 %. Ovi postotci vjerojatno čitateljima neće značiti puno, ali izrečena tvrdnja trebala je (zašto baš) u nama prosvjetarima izazvati osjećaj krivnje.

Nadalje, premijer voli upitati kome Vlada treba „uzeti“ da bi nama „dala“, pa onda spominje branitelje, korisnike socijalne pomoći, bolnicu, Crkvu, mjesne zajednice... Ostavit ćemo čitateljima na procjenu – profesor s 25 godina radnog staža ima plaću od cca 1520 KM, pitamo predstavlja li uistinu povećanje njegove plaće ugrozu braniteljima, Crkvi, bolnici i ostalima koje premijer navodi? Doduše, premijer uvijek dometne kako su naše plaće zaista male, ali da se (ovo godinama slušamo!) moramo strpjeti.

Naravno, u uvjeravanju kako se nema i kako nam je dosta, svaki put nas skrbno podsjete na jednokratnu pomoć dodijeljenu proračunskim korisnicima pred Božić 2023. Ta pomoć, federalno blagoslovljena i neoporeziva, visi nam poput kamena o vratu, a u pregovorima predstavlja zid. Vjerojatno će biti javnog hvastanja pa neka onda objasne zašto se išlo s time kada se znalo da Vladu čekaju pregovori s četiri sindikata zbog kolektivnih ugovora pred istekom? Mi smatramo da je dodijeljena pomoć argument za ucjenu, a i jeftinije je nego podići ljudima plaće. Plus dojam koji taj potez donosi...

Premijer voli zamišljati svijetlu budućnost 2034. pa tamo vidi novoizgrađene i opremljene škole po najvišim standardima, a učitelje osposobljene, sretne i pošteno plaćene. Do tada ćemo mi ovdašnji, valjda, provoditi reformu za koju nas nitko nije pitao, za koju smo dobili obuku ali nismo obučeni, za čiju ćemo provedbu biti sramotno potplaćeni, za koju škole nisu tehnički spremne, za koju nemamo udžbenike, reformu o kojoj roditelji sigurno nemaju valjane informacije. Profesori, učenici i roditelji dviju beskućničkih, podstanarskih širokobrijeških srednjih škola zacijelo su posebno oduševljeni reformom naspram njihove spaljene zgrade u koju još nije ugrađen niti jedan novi kabel, niti jedna nova cijev. Bit će do 2034.

Vlada i njezino Povjerenstvo doveli su pregovore do kraja lipnja, vjerojatno očekujući da će na taj način, pred godišnje odmore, unijeti nemir među članove Sindikata i time ih privoljeti da pristanu na ponudu koja u današnjim okolnostima, s današnjim cijenama, ne znači gotovo ništa. Ta je ponuda s početnih „realnih“ 4 % velikodušno povećana na „nerealnih“ 7 %. Ovakav postotak pravda se nemogućnošću višeg povećanja plaća proračunskim korisnicima. Dakle, svima iako Sindikat pregovara za djelatnike srednjih škola, a Vlada inzistira na „jednakosti“,odnosno formulaciji  koja ni u sadašnjoj praksi NIJE TOČNA. Ne radimo iste poslove, nismo isto plaćeni, nemamo iste olakšice, nemamo iste osnovice, stimulacije i slično. A ni budući Zakon o plaćama neće biti primjenjiv na sve, zar ne?

Da Vlada misli ozbiljno, čvrstom rukom vladajući, pokazala je donijevši Odluku o minimumu prava po kojoj je plaća umanjena ljudima pred mirovinom i spremačicama, a majke koje su zbog teške bolesti ili invalidnosti djeteta imale pravo raditi pola norme, izgubile su to pravo. Odluka je promijenjena nakon što smo zaprijetili tužbama i javnim istupima, međutim ostali su zakinuti djelatnici koji su i sami teško bolesni ili imaju visok stupanj invalidnosti. Njihove su zahtjeve za smanjenje norme školski odbori glatko odbili. U obrazovnom sustavu, za razliku od svih ostalih županijskih tijela uprave, ne postoji proces napredovanja, jedina stimulacija koju možemo ostvariti je smanjenje norme – po broju programa, godinama staža ili kao sindikalni povjerenici. Taj višak sati zatim se dodjeljuje mladima koji čekaju natječaje i nadaju se zaposlenju, a ako se pitaju zašto je ove godine bilo manje slobodnih sati u natječajima, evo im odgovora.

Tri je puta Vlada nudila povećanje plaće od 7 %, tri puta članovi Sindikata odbili su takvu ponudu. U međuvremenu dobili smo dopis u kojem nas opet uvjeravaju kako inflacije gotovo da nema i da joj se statistika čak i ne nada. Nemamo nikakva razloga ne vjerovati stručnjacima iz Centralne banke BiH, ali zato neka naša Vlada povjeruje da se ni uz ove ružičaste inflatorne naočale s našom plaćom ne može dostojanstveno živjeti! Priča o limitiranom županijskom proračunu neka ostane za sljedeću analizu.

Dužnost nam je upoznati roditelje, učenike i cjelokupnu javnost s možebitnim lošim, mrskim scenarijem. Ukoliko Vlada i dalje bude inzistirala na istome, bit ćemo primorani poduzeti daljnje korake. Međutim, indikativno je nešto – prvi je riječ štrajk i njegovu mogućnost spomenuo premijer, još prije par mjeseci. Vjerujemo kako se samo nesmotreno izrazio i da će nova, bolja ponuda Vlade na sljedećem sastanku to potvrditi.