VIDEO  Nevjerojatna priča stogodišnjaka iz BiH, tri puta je gledao smrti u oči, a sa 17 ga uhitio Gestapo

Ferid Čaušević, poznat kao djed Fedo, proslavio je svoj 100. rođendan uz Vrbas u Banjoj Luci, gradu koji najviše voli. Njegov životni put vodio ga je uz rijeke Unu i Sanu, a u sto godina proživio je mnogo toga – i lijepih i teških trenutaka. Tri puta gledao je smrti u oči, no unatoč svemu, i dalje na život gleda s optimizmom.

Priču o djedu Fedi donose Nezavisne novine.

Ovo je priča o stogodišnjaku, o djedu Fedi – Banjolučaninu, Novljaninu i Sanjaninu, Dušinom suprugu, ocu, djedu, pradjedu, vojniku i vrataru. Priča o stogodišnjaku koji i u novom vijeku na život gleda s puno optimizma, jer se, kako kaže, uopće ne osjeća kao stogodišnjak.

"Rođen sam u Bosanskom Novom 5. siječnja 1925. godine. Ja sam dijete iz mješovitog braka. Rođen sam 20 metara od rijeke Une, pa mi se čini da sam prije proplivao nego prohodao. Moj otac je bio na bosanskoj strani, a moja majka s druge strane Une. Kuće su im gledale jedna u drugu. Otac Hakija dolazio je iz bogate muslimanske obitelji, a njegov otac, moj djed, bio je gradonačelnik Bosanskog Novog za vrijeme Austro-Ugarske. Majka Milena s druge strane Une gledala je u kuću budućeg supruga. Možete zamisliti kako je to izgledalo nakon Prvog svjetskog rata – on musliman, ona Milena... Možete misliti kroz kakve su sve muke prošli da bi se uopće vjenčali. No, nakon tri-četiri godine sve je leglo na svoje mjesto i sve je bilo u redu", započinje svoju životnu priču za Nezavisne novine djed Fedo u toplini svoga doma.

Tri puta gledao smrti u oči

Vrlo rano život ga je odveo u rat. Bio je u 13. krajiškoj udarnoj brigadi. Prošao je put od Zenice do Celja i borio se za oslobođenje Banje Luke. U tom kratkom periodu tri puta je gledao smrti u oči.

"Sa 17 godina uhitio me njemački Gestapo. Negdje su nanjušili, bilo nas je petorica. Odveli su nas u Bihać, gdje je bila centrala Gestapoa za ovu regiju i dio Hrvatske. Njihov zatvor bila je čuvena bihaćka kula. Ondje su me ispitivali – možete zamisliti što se sve događalo, da ne govorim... Navečer su dolazili po nas i odvodili nas u centralu na ispitivanje. Na jednom od ispitivanja nisam dao odgovor koji je bio jako važan njemačkom časniku. On se naljutio, udario me, pao sam sa stolca i rekao je na njemačkom, a potom ponovio na našem: ‘Vodite bandita, strijeljajte ga!’", prisjeća se djed Fedo strašnog trenutka.

Na njegovu sreću, strijeljanje se nije dogodilo. No, nekoliko godina kasnije, u blizini Zenice, zajedno sa suborcima zarobio je baš tog istog njemačkog vojnika koji ga je vodio na strijeljanje.

"To je nevjerojatno. Moji suborci su rekli: ‘Ubij ga.’ Izvadio sam pištolj – ne mogu. Šestorica ih je bilo. On je počeo plakati, kukati... Ja pištolj u ruci – ne mogu... I nisam. Jedno je ratovati, pucati jedan na drugog, a drugo je hladnokrvno ubiti čovjeka. Nisam mogao", priča on.

Tijekom ratovanja dvaput je nagazio na minu, ali je imao sreće.

"Prvi put 1944. kod Jajca, u borbi s Nijemcima. Bila je meka zemlja, mina me prevrnula, bio sam sav izgreban od gelera, ali me nije ozlijedila. Drugi put, 1945., kod Novog. Bilo je rano ujutro, nagazio sam na minu, ali sam bio u skoku. Kasnije su mi rekli da vjerojatno nisam ni punim stopalom stao, pa je mina s malim zakašnjenjem eksplodirala. Snaga eksplozije bacila me, izgubio sam svijest. Mislili su da sam poginuo", prisjeća se djed Fedo.

Ljubav, nogomet i život

Po završetku rata poslan je u Sanski Most, gdje nije poznavao nikoga. Prvo što je pronašao bio je Dom partizana, gdje su igrali nogomet. Tu se i on priključio igri, a kasnije igrao za Podgrmeč.

"Svi su imali dresove, samo ja nisam. Jedva sam nagovorio krojače da mi od starih jorgana naprave dres. Tako sam postao preteča astronauta – bio sam zamotan u jorgan, a štitnike za koljena sam napravio od čarapa", kroz smijeh se prisjeća Čaušević, kojeg su zbog toga prozvali Jorgan-golman.

U Sanskom Mostu upoznao je i ljubav svog života – Dušanku, zvanu Duša, s kojom je proveo 67 godina u braku.

Kritika mladih i promjena Banje Luke

Osim supruge, djece, unuka i praunučadi, djed Fedo je volio nogomet. Analizirao je i igru Borca, no nije zadovoljan.

"Borac nema svoju igru ni pravog strijelca. Odbrana i napad su razdvojeni, nema sredine. Golman odličan, ali usporava igru – uhvati loptu, pa mijesi, pa dodaje. Krila ne centrira, nego idu ravno prema golu i gube loptu. Nogomet danas nije ono što je nekad bio", kaže on.

I Banja Luka se promijenila, dodaje.

"Prije smo se svi poznavali. Ova kuća stara je 63 godine, od prvog dana tu sam s obitelji. Znali smo tko što ruča, žene su popodne pile kavu zajedno. Danas ne znam tko mi živi na trećem katu. To je najveća promjena – raslojavanje. Ipak, volim Banju Luku više od svog rodnog kraja", priznaje djed Fedo.

Na svoj 100. rođendan prednost je dao najmlađima, unucima i praunucima, no mladi današnjice su ga pomalo razočarali.

"Mladi su neorganizirani i zato najviše pate. Nekad smo se mi borili, imali omladinske organizacije, utjecali na društvo. Danas toga nema. Politika je kriva, ali omladina bi se trebala organizirati za svoja prava. Jer, na kome svijet ostaje? Na mladima!" zaključuje i šalje svoju poruku stogodišnji djed Fedo.